BEETANTONE - Vruće, singl (2010, d.i.y.)

Kroz protekle tri godine Beetantone se uvelike afirmirao na hrvatskoj sceni kao atraktivan veseli ska/punk band sa 50-tak odrađenih koncerata gdje su uzduž i poprijeko proputovali bivšu ex-Yu nastupavši sa Let 3, Sonic Boom Six, Overflow, High Control, Atheist Rap, Oružjem protivu otmičara, Zadrugom, Elemental, Delyricum, Frakturom mozga... Od mojeg zadnjeg susreta s njima u postavu su pristigli Roko Vidaković (trombon) i Dubravko Blaće (bas) koji je zamijenio Maria Vrbata, a iz banda je nestao Zoran Erak (usna harmonika). Ostatak ekipe je konstantan sa Duškom Radečić na vokalu i šesteročlanom glazbenom postavom (dvije gitare, bas, bubnjevi, trombon i truba). Još nema nikakvih informacija da pripremaju neki novi materijal za eventualni album, pa su objavili drugi singl "Vruće" u prepoznatljivom ležernom stilu koji počinje reggae ritmom s nastavkom u poletnom ska tempu i pratećim melodijama duhača. Pjesmica je vesela i zabavna, neopterećena bilo kakvim angažiranim stavovima i može komotno proći kao razbibriga kojom će upotpuniti svoj koncertni repertoar.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/beetantone

Diskografija:
Promo (2008)
Pitam se, singl (2010)
Vruće, singl (2010) DJ REFUGEE - Danzig (2010, d.i.y.)

Elektronski plesni rad DJ Refugee-a, tj. Zdenka Čolića, Bosanca iz Doboja koji živi u Švedskoj kreiran je kroz 20 minuta suvremenog stila koji provlači house, ambijent, glitch, dub, pumpajuće ritmove i pop melodije u kojima se ponovno pojavljuje Mario Stojčević u vokalnoj ulozi pjesama "Intro" i završnoj, vokodiranoj "Dubrownic". Njih dvojica rade i u studijskom Refugee Project Bandu, Zdenko glazbu i tekstove, a Mario pjeva. Ovdje su spram banda koji je pop-rock temelja prikazali čisti elektronski šlih koji je tek u jednoj pjesmi ("Danzig 4") nadograđen amplificiranom gitarom, dok je preostali dio materije rađen na sofisticiranoj tehnologiji (synth, laptop, programi...). Svih 5 kompozicija je izrazito plesnog, uglavnom 1/1 tempa koji pokazuje odlike novijih strujanja lakšeg housea i glitcha, no u svemu tome se osjeća debelo zaleđe ostavštine klasičnog electro-popa 80-ih gdje prednjači loop tehnika i sinhronizirano posložene melodijske sekvence sa sitnim background efektima. Kosturi skladbi su posve jednostavni, na momente zaigrani sa šturim minimalističkim melodijama, no skladno su aranžirani sa dosjetkama duba (primjerice u "Danzig no.2") i prostornih efekata. No ipak se unatoč solidnom performansu provlači dobar dio praznine kao da nešto svim tim pjesmama manjka, a to je jasniji sadržaj kojeg bi trebalo detaljnije doraditi...

Naslovi: 1.Intro, 2.Danzig 1, 3.Danzig 2, 4.Danzig 4, 5.Dubrownic

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/refugeeprojectbandswecro IMP - Demo (2010, d.i.y.)

Da vam netko krišom upakira ovaj demo trojca iz Belišća vjerojatno bi pomislili da je riječ o nekom novom američkom nu-metal/post-grunge bandu koji već vjerojatno ima dobru bazu fanova i gomile nastupa kao predgrupa Tool, Godsmack, Disturbed, Deftones, Alice In Chains... Jer naime, teško da bi se odprve moglo ukapirati da ovih dvadesetak minuta ne pristiže iz američkih garaža teškog rock zvuka kad po svemu nose sve vitalne karakteristike suvremenog alternativnog harda na razmeđi rocka i metala. Tek pomnijim seciranjima uviđaju se neki sitni produkcijski i svirački propusti, a s obzirom da se ovdje radi samo o najobičnijem demo materijalu, njegova kompaktnost tim više dolazi do svojeg punog izražaja.

Čisto polirani zvuk tri najosnovnija rock instrumenta, ovaj homogeni band u sastavu Damir Maričić (bubnjevi), Vlatko Galić (bas) i Jurica Ladišić (vokal i gitara) kapitalizirao je sa jednim od boljih ovogodišnjih demo ostvarenja u fahu tvrdog i suvremenog rocka. Osnovani su još 2004. godine, imali su nekoliko promjena članova, te su nastupali na manjim lokalnim festivalima gdje su između ostalog bili predgrupama One Piece Puzzle, Atheist Rap i naširoko poznatom hrvatskom RTL viceprvak-idolu Zoranu Mišiću i njegovim Wasted Generation koji su dobili čast da budu predgrupom Guns'n'Roses. Prvi demo objavili su tek 2009., a ovo im je drugi rad koji je kompletno otpjevan na engleskom jeziku. Kao što je rečeno, materijal je vrlo dobar; pet nabrijanih pjesama uglavnom u mid-tempovima koji se kreću ka tromijim sa nisko odfrljenim nu-metal basovima, specifično čistim zvukom bubnjeva, razvaljenim hrapavim grungerskim vokalom na razmeđi Weddera i pokojnog Layne Staleya, te zavidnim gitarskim riffovima, solažama i melodijama u spletu sa odmjerenim atmosferičnim detaljima. Prva skladba "Puppet" je najžešća s naglašenom dinamikom u koju je uvrštena odlična back-vokal harma i ritmički isprekidana potka s pravilnim intervalima. U "Egotrip" malčice dolazi do ritmičkih oscilacija na konto vrlo kompleksnog aranžmana koji uključuje grunge, hard-rock i stoner obrasce kao da su pokušali spojiti neke najbolje dijelove pjesama Alice In Chains, Black Sabbath, Tool, pa i tromih noisera Killdozer. Ideja je svakako odlična koncepcija s dramaturškim prikazom, no evidentno je da ovako zahtjevan, premda tromiji ritmički tempo pun prelaza, treba još doraditi u tehničkim finesama. Situacija se znatno popravlja u "Captain careless" koja je melodijski nastavak prethodne teme u tromom stoneru s atmosferskim pasažama gitare, te potom slijedi drugi žešći komad "United" pun gitarskog pletenja koje traje svega nešto više od dvije minute. Kulminaciju bogatstva izraza Imp prikazuju u posljednjoj "Desert sun" gdje su kroz 7 minuta prilično simetrično rasporedili svoj klasičan žestok zvuk sa središnjim improvizacijama izmjenjujući ambijentalnost, natruhe funka, pa i jazza ukazujući da razvojni put banda tek predstoji i ne namjerava se zaustaviti samo tako na nekoliko manje-više relevantno standardnih obrazaca.

Ako primjerice uzmete album razvikanih britanskih alternativnih metalaca Exhibit A "Portrait In Rhyme" koji se čekao pola decenije i na koncu rezultirao katastrofalnim masteringom, pijanom produkcijom i rastrganim stani-kreni-udri aranžmanima, slavonski Imp su barem za jednu klasu ispred njih. A nemaju niti producenta, niti label koji bi ih gurao, te za sada još niti veći krug fanova kakav se na zapadu stvara sa svakim novim demo bandom koji otvori myspace ili sličnu web stranicu. Ovi momci nesumnjivo imaju svjetsku kvalitetu koja će do izražaja doći s pravim producentom (mada baš ne vidim gdje će takvog eksperta pronaći pod našim podnebljem), jer uz minimalne tehničke uvjete snimiti ovako jednostavan i istovremeno dotjeran materijal nije mačji kašalj.

Naslovi: 1.Puppet, 2.Egotrip, 3.Captain careless, 4.United, 5.Desert sun

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/impcro LIMUNOVA PITA - Lumpenproletarijat (2010, d.i.y.)

Četvrti rad pulskog kvarteta je daleko kreativnije ostvarenje spram prethodne rock-opere "Bajka" koja je obilovala nezgrapnostima i očajnim vokalnim realizacijama. Ovaj 40-tominutni album je nadahnut satiričkim komentarima na lokalne probisvjete, debile, turbo-folk maniju, ali i na cjelokupnu društveno-političku situaciju u zemlji kroz prve četiri vrlo dobre skladbe "Poput njih", "Oda debilima", "Anketa (gospodine, gospodine!)" i "Idoli modernog doba". Može se slobodno primjetiti da su mnogo više pažnje posvetili vokalima koji su im bili najlošija strana, tako da se u tom pogledu osjetno popravljaju. Tekstovi su im kroz patetičnu sprdačinu prožeti vrlo dobro sročenim zajedljivim osvrtima, a vidljiv je i napredak u progresu produkcije. Neke od kompozicija su simpatični coveri poput "Čekam svog tipa" ("Waiting for the man" The Velvet Underground) ili zajebancija na račun Mladena Grdovića, Zabranjeno pušenje i Bijelo dugme u naslovnoj "Lumpenproletarijat". Popravljaju se u svim segmentima i vjerojatnost je da će kroz izvjestan period početi iznenađivati smionim poduhvatima.

Naslovi: 1.Poput njih, 2.Oda debilima, 3.Anketa (gospodine, gospodine!), 4.Idoli modernog doba, 5.Čekam svog tipa, 6.Idemo na 'Student', baby!, 7.Minuta ljubavi, 8.Okrećeš kanale, 9.Lumpenproletarijat, 10.Poput njih (repriza)

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/limunovapita

Diskografija:
Sudnji dan (2008)
Nema vremena (2008)
Bajka (2009)
Lumpenproletarijat (2010) ONE TWO - 0.5 (2010, d.i.y.)

Čudnovati minimalistički elektronski polusatni rad kojeg potpisuje zagrebački autor koji ne želi odati svoje ime. U press materijalu stoji da je povremeno radio u duetu Narrow koji ima dva objavljena izdanja, mini album "Nonsense Of Adventure" za Aside Thorns i "From DIY With Love" na njemačkoj etiketi (T)reume Um (T)reue). Sa radom je počeo 1995.pod imenom Canvas kada je eksperimentirao za zvukovima improvizirajući udaraljke na plastične boce (e, to bi trebalo čuti), a od 1997. se počeo baviti i skladanjem kompozicija 'jammingom' audio kaseta, te je 1999. u suradnji sa legendarnim eksperimentalnim zagrebačkim underground DJ prvoborcem Ivan Krželjom (iliti Muzikfantastique) realizirao "Another Form Of Nothing" i "Accidental Soundtracks". S njime je ostvario i svoj prvi nastup u travnju 1999. u utrnulome Lapidariju. Projekt Narrow je startao s radom 1998., a u periodu između 2000 - 2009 imao je i nekoliko 'ručnih radova' pod imenom Umrijeti za strojem. Za sebe tvrdi da nije glazbenik, već sklada isključivo pomoću različitih već ranije snimljenih kompozicija koje reže na kratke fragmente, snima ih na kasete i reproducira kao playback. Također kaže da voli pjevati, ali kada ga nitko ne gleda, ha-ha-ha...

Elem, o čemu je riječ... Ovaj njegov rad potpisan kao One Two ili 1/2 pod naslovom "0.5" (nema nikakve veze sa electro-pop projektom Claudie Bruckner ex-Propaganda i Paul Humphreysom iz OMD) je repetativni minimalizam koji pokazuje sve sklonosti eksperimetalnih egzibicija. S nizom sljepljenih isjećaka iskombinirao je veoma plesnu glazbu koja se pretežito kreće u nekim standardima electro-popa, EBM-a, minimal-techna, a ima i natruha electro-industriala s tek povremeno odsviranim tonovima na synthu uz korištenje Korg dynamic phrase. Točnije rečeno, One Two je čisti studijski produkt koji se ne razlikuje mnogo od DJ ili hip-hop tehnike; jedina razlika je glazbeni stil koji je u ovom slučaju orijentiran prvenstveno na elektronski underground playback gdje je otpjevao vokale. I to, mora se priznati, ima veoma upečatljiv glas koji varira između Ian Curtisa i Marc Almonda. Sukladno sa tehnikom 'lijepljenja', ovdje se nalazi 6 obrada, remikseva ili nekih poluautorskih skladbi. Iskreno govoreći, ja se nisam snašao u ovoj papazjani od press-materijala jer je momak radio pod različitim imenima, te nisam imao vremena istraživati tko su i šta primjerice The Room ili Zagrob, mada imam neke njihove materijale, ali niti slova od informacije. No, okey... "Havoc", uvodna pjesma je inspirirana bizarnom pričom, tj. videom "Sunday afternoon II" engleskog umjetnika Michelle Williamsa iz 2001. i koliko sam shvatio, ovdje je riječ o autorskoj skladbi One Two. Video je priča o ženi na samrti koju je u vlastotoj kući pojeo njen pas. Teško je odrediti da li je skladba kompletno izvedena na Korgu i synthu ili su i korišteni neki samplovi, no veoma je plesna s jednostavnim elektronskim repeticijama nekih 6-7 efekata koji se stalno ponavljaju i tek mjestimično nadograđuju. Melodiju gradi vokal koji je nadopunjen sa još nekoliko popratnih glasovnih dionica i oni su najjače oružje kompletnog materijala. Fina stvarčica. "Torn away" je obrada Minimal Disease, nekadašnjeg malo znanog zagrebačkog electro-pop dueta iz sredine 80-ih, a ovdje je predočena kroz minimalistički format mekanog ritma EBM-a, ambijentalne synth harmonije i dakako, najupečatljivi vokalni dio. Posve elektronska i najdulja "Remix" nema nikakve veze s bilo kakvim remiksom, već je pjesma koja govori o globalnom korištenju istog formata za medijske manipulacije još od vremena prvih 'extended' verzija iz ranih 80-ih. Uobličena je kroz hipnotički elektronski minimalistički efekt, ritmom bas pedale i vokalnim opservacijama punim psihodelične prostornosti. Konkretne obrade su "Hyperballad" (Bjork) u ambijentalnom minimalističkom izdanju nalik na nekadašnje pionirske eksperimente Philip Glassa i Steve Reicha (pa i na rane Suicide), te "This is the house" (Eurythmics) u klasičnoj electro-pop strukturi s tenzijama ka EBM-u. Najzanimljivija od svih je posljednja "Trouble (pointless cut)", remiks napravljen za band Bodystyler koji je objavljen na cijenjenoj njemačkoj etiketi Electric Tremor. Nisam čuo original, ali ovaj minimalistički komad nijemog eksperimenta zvuči kao da su neke sekvence reproducirane naopačke i fragmentirane u čudnovato posložene psihodelične stepenice koje neprestano vijugaju. Naravno, i ovdje je prisutan očiti element Glassa i Reicha koji su na vrlo sličan način gradili mnoštvo svojih djela.

One Two obožava eksperimentirati, veoma je dosjetljiv i spretan, vješto je svoje umjeće sklopio u ritmički plesne obrasce, ali uistinu pretjeruje s minimalizacijom. Zadubi se u nekoliko repeticija i pegla ih do iznemoglosti bez ikakve mašte, odnosno dodatnih nedogradnji. Kada ne bi bilo njegovog iznimno upečatljivog mračnog, ali čistog melodičnog bariton vokala, glazba bi bila popriličan davež u kojoj se ništa bitno ne događa. Nanizati izabrane sekvence u nekom kompjuterskom programu nije nikakva umjetnost, već manualni rad, no sve ovo ima nekog dark-gothic underground electro šmeka koji mjestimično asocira na rafinirane niške legende Figurative Theatre.
Omot je ručni rad u tamnoplavom/ tamnosivom/ crnom kartonu koji je, po principu glazbe također zalijepljen i jedino se može otvoriti škarama ili nožem.

Eksperimentalno, plesno, psihodelično... pa i slušljivo bez ikakvih angažiranih obaveza, mada autor vjerojatno teži ka nekoj priči i mistifikaciji, ali nigdje nema konkretne fabule.

Naslovi: 1.Havoc, 2.Torn away, 3.Remix, 4.Hyperballad, 5.This is the house, 6.Trouble (pointless cut)

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/innumerals i najnoviji http://innumerals.bandcamp.com TRN - Demo (2010, d.i.y.)

Zagrebački rock peterac ponudio je na free download svoj promotivni demo za koji tvrde da je blues, no vjerojatno je sticajem okolnosti pretvoren u hard-rock. Gledao sam ih nekoliko puta i redovito su ostavljali vrlo dobar dojam (posebno u finalu HGF-a 2010), ali blues se mogao samo nazirati u nekim ritmičkim sekvencama. Kompozicije "Bez tebe" i "Kako se zoveš" su klasični hard-rock u tromom tempu, "Čudna vrsta" i "Pare" su brzi križanac rockabillya (odlične drajverske bas linije Igora) i hard riffova, a posebnost izrazu doprinosi vokal Vurde koji levitira između emotivca i agresivnog gubitnika sa naglašenim izletima u razvučene falsete. Zvuk im je ravnomjerno raspoređen na distorzirane bas linije i čvrste klasične gitarske hard rock riffove, bubnjevi su vrlo dobro snimljeni, tako da su zaokružili spektar relativno šturih konstrukcija u kojima ima dovoljno mjesta za eventualne nadogradnje ukoliko im se jednog dana ukaže prilika za izdavanje i produkciju albuma. Pjesme pokazuju fleksibilnost i adaptacije jer gitarske linije Tudora i Nene nisu zatvorene u stereotipnost, tako da za razliku od mnogih demo bandova postoje optimalne mogućnosti za eksperimente i razvoj stila koji je već i ovakav sasvim jasan pokazatelj da Trn sa ovakvim zvukom ima solidnog potencijala za budućnost. Relativno klasični tekstovi koji su bazirani na relaciji muškarac-žena pomalo doprinose prosječnom hard-rock svjetonazoru s kojim se baš i ne može ozbiljnije uzdrmati kardiogram u onom komercijalnom pogledu. Tj., glazbeno imaju dobrih izgleda, ali manjka konkretni lirski hit potencijal koji pali 'otprve'. "Pare" su na najboljem putu za tako nešto. Za sada, gubitnički akcent im najbolje stoji. Možda s vremenom i upali.

Naslovi: 1.Bez tebe, 2.Čudna vrsta, 3.Kako se zoveš, 4.Pare
Ocjena (1-10): 7

Web: www.myspace.com/thetrn

horvi // 14/10/2010