Šest demo i d.i.y. radova sa raznolikim izvođačima od grungea (PRY, Novi Sad), dance-rocka (D'N'A, Rijeka), hard/heavya (KREŠIMIR SUŠEC, Totovec), indie-rock/nu-jazza (KOSMATA NEMAN PROTIV LJUDI MAJMUNA, Virje), chill-out elektronike (INDIV.DUAL, Varaždin), a tu je i jedan video DVD zapis heavy metal koncerta (DEAD GARDEN CULT, Zagreb). DEAD GARDEN CULT - Live In A Dead System (2010, Dead Garden Cult)

Pojavio se prvi hrvatski video-DVD zapis thrash-metal demo banda koji još niti nema svoj debi album. Momci su očito shvatili da su im koncerti daleko bolji demo predložak od audio zapisa, pa su se odlučili na daleko jeftiniji trošak unajmivši, koliko sam shvatio tri kamermana, nego li daleko skuplji tonski studio. Ovdje je riječ o odličnom video zapisu još boljeg koncerta koji se održao 24.X 2009. u zagrebačkom KD Željezničar kojeg sam sticajem okolnosti nabavio prilikom njihovog nastupa na Novom Zvuku (1.IV 2010) po promotivnoj cijeni. Tada su zvučali fantastično, a na ovome video zapisu sve sintagme ili propuste koje sam prilikom izvještaja s tog Novog Zvuka napisao možete provjeriti i u sjajnom video zapisu.
Evo samo nekoliko podataka o bandu... Postoje nešto više od dvije godine, imali su nekoliko promijena članstva, a danas ga čine frenetični frontman Filip Bartol koji paralelno radi i u bandu Igut, zatim Davorin Gerovac (gitara), Domagoj Krec (Throattwister, bas) i sjajni Luka Sedmak (bubnjevi) koji ih je nažalost nedavno napustio zbog doktorskog stažiranja u Slavonskom Brodu. Odnedavno im se na drugoj gitari priključio Viktor Berger, dobro znani instrumentalist iz We Come One, jednog od najoriginalnijih hrvatskih metal bandova. Objavili su samo demo EP "Obsidian" u lipnju 2009., kako kažu, godinu dana prekasno.

No, za dobru mjuzu nikada nije prekasno, pogotovo za ovakav video zapis koji ostavlja bez daha. Prvo što treba spomenuti je režija i montaža koja prikazuje frenetičnost nastupa, a potom glazba kojom Dead Garden Cult jednostavno razaraju. Imaju sjajne, nabrušene pjesme koje su na razmeđi thrasha rane Metallice, speeda i hardcorea, pa čak i death-metala, a poredbe sa velikanima poput Slayer, Morbid Angel, Exodus, Machine Head ili Death nisu nikako slučajne. Pjesme su im direktne, ubijaju u mozak svojom eksplozivnom snagom i vrlo čistim, razgovjetnim vokalima Filip Bartola koji me neodoljivo podsjeća na Mike Pattona. Ovdje se nalazi 8 odličnih autorskih brojeva od kojih valja izdvojiti "Plan of faith", "Four", "The hive" i "Honor thy vulture" sa završnim medleyom gdje su između ostalog uvrstili vrlo dobar cover Metallice "Am I evil?". Ovo vrlo energično, ali nažalost kratko zadovoljstvo traje svega 40 minuta, no dovoljan je pokazatelj ubojite koncertne snage ovog opako moćnog banda.
Sjajna i direktna thrash-metal glazba, energičan scenski nastup, odličan audio i video zapis... šta će te bolje? Netko tko će gledati ovaj DVD bez znanja o kratkoj povjesti sastava, pomisliti će da band iza sebe ima barem 5-6 albuma. Samo se treba nadati da bez potpore sjajnog bubnjara Luke neće prestati raditi jer imaju opako nabrušene pjesme. A valja napomenuti da je audijencija bila posve ispunjena u Željezničaru što se ne događa tako često.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/deadgardencult DISCO'N'ACTION - Stereo Live (2010, d.i.y)

Riječki dance/rock-trance kvintet osnovan je koncem 2004. u Kastvu kada su se okupili bivši klasični punkeri Goran Grgurev (bas), Kristijan Pejić (gitara) i Dalibor Peršić (bubnjevi), te se ozbiljnije počeli interesirati za trance i pripadajuću plesnu glazbu koju bi mogli uklopiti u nestandardne rock formate. Nakon što su im se pridružile dvije vitalne karike, Edin Haiti (udaraljke) i Zlatko Trošelj (sampler, elektronika, klavijature), band je vrlo brzo uzrokovao početak plesne revolucije na riječkoj sceni spajajući tako na neki način ostavštinu The Chemical Brothers, Primal Scream, big beata, techna, funka i rocka u jedan zajednički nazivnik. Svoju veliku ulogu na lokalnoj sceni naglasili su sa tri iznimna nastupa na Liburnia Film Festivalu u Ičićima, te enormno posjećenom Carnival Partyiju 2006. gdje su nastupili pred 7000 ljudi i u Monvi Centru u Rovinju pred 3000 posjetitelja. Također je važno spomenuti da su 2007. nastupali zajedno sa Pendulum i Nomeansno, a definitivni izlazak iz lokalnih okvira potvrdila su dva sjajna koncerta u zagrebačkom KSET-u 15.I 2008. i u Tvornici u sklopu Minivala 06, 4.IV 2008.

Ovaj debi album snimak je njihovog samostalnog rasprodanog koncerta u riječkoj Stereo Dvorani 22.IX 2007. i zaista je čudno što se nisu odlučili da ga objave barem prije godinu dana (ako ne i dvije) jer je velika grehota ovakav materijal ostavljati da čami daleko od audijencije. Kroz punih 70 minuta Disco'n'Action (u nastavku DNA) su priuštili potpuni plesni trance-rock naboj sjajne koncertne svirke sa odličnom interakcijom publike.
Mene uz ovaj sjajan band vežu dvije nevjerojatne stvari vezane uz noge. Na njihovom nastupu na Minivalu 6.IV 2008. u zagrebačkoj Tvornici potrgao sam mišić lijeve noge (od butine do guzice) poskliznuvši se u toaletu napravivši špagu i razbivši glavu, a netom nakon što sam dobio ovaj snimak 2010., strgao sam i desnu nogu kada su mi popucali ligamenti, slomio sam zglob na koljenu i gotovo ostao bez prednjih zuba. Osim toga, bubnjar Dalibor mi već dvije pune godine šalje zafrkantske e-mailove poput onih lanaca 'ako ne pošalješ ovo, dogoditi će ti se nešto strašno'. Nisam vjerovao u to, to su obična praznovjerja, ali sam ih slao i prosljeđivao dalje, ali si sve mislim da nisam možda nešto ipak prosljedio... Kako god, zahvaljujući ovome bandu ja sam danas na štakama, bio sam i u gipsu, ali nešto ima fatalno u ovim momcima s kojima bi rado zaplesao da mogu.

Njihova glazba je fantastičan poziv na ples i čagu koja ovdje traje punih 70 minuta i pravo je čudo da ovaj rad nitko od naših etabliranih etiketa nije prepoznao kao komercijalan rad (posebno uvodne "Intro", "Ičići", "Worm", "WW disco" i "Disconnect yourself"). Da se izrazim točnije, neke su vodeće diskografske tvrtke uočile njihov potencijal, ali su ponudile tako blesave uvjete koji niti onom jadnom težaku na mješalici za beton ne bi odgovarale. Stvar je jednostavna; DNA nemaju niti jednu pjevanu stvar, a strahovito su komercijalne, oivičene sjajnim plesnim funk ritmom, gitarom, basovima i frenetičnim udaraljkama što neopisivo podsjeća na najbolji period The Chemical Brothers, Primal Scream, Prodigy, Leftfielda... a ako ćemo u dublju povijest, onda djelomice na miris legendarnih Sly And The Family Stone, Funkadelic, War..., pa čak i na Lydonov P.I.L. iz vremena legendarnog "Metal Box/ Flowers Of Romance" u prvom dijelu pjesme "Reggae machine feat. Marta Batinić" koja se zasniva na otprilike sličnim sintagmama s djelićima duha Jah Wobblea, dubovima i znamenitim eksperimentima Keith Levena. DNA su sjajni glazbenici, u to nema nikakve sumnje, a pravi prikaz svoje kompetentnosti pružaju na ovome materijalu obradom "Voodoo people" koja zvuči, iskreno govoreći, daleko bolje od samog originala, pa čak i bolje od one verzije koju su nam Prodigy dali na onom užasno kratkom koncertu 2005. godine u maloj dvorani Doma sportova za velike pare. Poseban dojam ostavlja izvedba obrade Parafa "Perspektiva" sa Valter Kocijančićem koja je čista novovjekovna punkerijada sa angažiranim tekstom 'mi smo disko bend, mi smo pivo band/ pijemo pivo/ ... za naše brodogradilište, otvorili smo zabavište/ osam sati šljake, pa odmor za junake.../ pred nama je budućnost i perspektiva, užitak rada, reda i mira'. Oni koji znaju kako zvuči ovaj prilično beskrvni original sa albuma "A dan je tako lijepo počeo", sigurno će ostati zapanjeni količinom energije koja izbija iz ove izvedbe DNA. Ali dobro, original je original, a ovo je obrada, ali nevjerojatno snažna i moćna. Pokušajte ih komparirati, pa će te dobiti prave vrijednosti. Ova verzija DNA je fenomenalna, a da su kojim slučajem mogli (a nisu mogli) ovako zvučati Parafi 1980. godine, odavno bi imali bezrezervno najjači položaj punk pionira u ex-Yu. Obrade su uvijek diskutabilne, ali ova je bez ikakve sumnje daleko bolja od originala... Potom koncert DNA nastavljaju u nevjerojatnoj, posve brutalnoj death-metal varijanti "California uber alles" Dead Kennedys s kojom obaraju jednostavo s nogu (možete i pretpostaviti što mi je strgalo obje noge), da bi ovaj fantastični koncertni zapis završili sa dva sjajna plesna komada "Pool" i "P.P.Intact" u kojima kroz punih 15 minuta dolaze do izražaja sve njihove najvažnije odlike - furiozno plesan ritam (na znam kako bubnjar ne poželi da se ne nađe u publici i zapleše), nabrušeni gitarski riffovi, paklena potpora klavijatura, fantastičan bas i nevjerojatan prateći ritam kongi. Ovaj riječki, takozvani disco-band je pakleno opak, ovo su trebali objaviti barem za Dallas ili Dancing Bear, daleko su bolji od razvikanijih imena poput Van Gogh, D'Bau ili nekad vrlo aktivne, ali koliko mi se čini ugašene Neočekivane sile. Iznimno su kvalitetan plesni band, čak i previše plesni, neumorni zabavljači na koje sam si dvaput, direktno ili ne, potrgao obje noge. A da imam i treću, to bi mi se možda dogodilo jer uskoro snimaju još jedan, navodno studijski album.

Zahvaljujući posljedicama koje sam zadobio nakon prisustvovanja njihovom koncertu i slušanju ovog materijala, mogu sa sigurnošću reći da ovaj band nikada u životu neću zaboraviti. A shodno tome, ovaj album bez obzira na 'd.i.y.' etiketu stavljam u rang najboljih zvaničnih ostvarenja 2010. godine.

Sjajno!

Ocjena (1-10): 10
Web: www.disconaction.com

Diskografija:
Stereo Live (2010) INDIV.DUAL - Indiv.dual (2010, d.i.y.)

Stigao nam je rad Siniše Kolarića, nekadašnjeg vođe, pjevača, gitariste i još štošta iz varaždinskog sastava Eoni koji su prekinuli rad prije gotovo desetak godina ostavivši iza sebe veoma dobar album "Od uha do uha" (1999, Greencajg Records). Oni su pripadali onoj znamenitoj lokalnoj sceni na kojoj je u jednom trenutku djelovalo dvadesetak izvođača od punka, alternativnog rocka, hardcorea, elektronike..., a zasigurno najznačajniji od njih bili su Trauma, Dobri Duhovi, Reciklisti, Jacky Kill The Bitch, te nikad prežaljeni Krankenhaus nakon kojih je jedno vrijeme produženo kroz kratkotrajni period aktivnosti banda Elektrik Buttshaperz koji su bili pobjednicima HGF-a 2002. godine. Ta čitava scena je zamrla polovinom prve decenije 21. stoljeća i ako ništa drugo, utrla je put novim naraštajima koji sustavno slijede neke od njihovih glazbenih ostavština.

Za one koji se sjećaju Eona, ovo vrlo dugačko i opsežno djelo koje traje punih 80 minuta se može promatrati kao nastavak atmosferične crte koju je band imao u vrijeme klavijaturiste Jurice Majnarića, no ovom prilikom je Siniša sav autorski teret i instrumentarij bazirao na vlastitom angažmanu. Ovdje je u prvom planu naglasak na klavijaturama i sofisticiranoj elektronskoj potki negdje u rangu ležernijih chill-out tempova, dub tehnike, laganih natruha funka, te povremenih upotreba gitarskih sekvenci, primjerice u "Movin(G) spot" ili "Sherpas del pampas". Sve je začinjeno prostornim efektima od glitcha do mnogobrojnih loopova, ambijentalnih šumova, kao i nizom udaraljki (Siniša je nekad u Eonima između ostalog lupao i bongose). Sve skladbe su instrumentali, a vokala se prihvaća tek u pretposljednjem broju "Feel the need/ feed the need" na tipičan vokoder način a'la Kraftwerk kojim tek upotpunjava samplirani efekt. Sa veoma psihodeličnom notom, album fino lebdi negdje u rasponu od trip-hop/popa Thievery Corporation, preko ugodnog space/ chill-out tempa The Orb, sve do elemenata ambijentalnog elektronskog acid/jazza posebno zahvaljujući brojnim atmosferičnim delay i echo efektima improvizacija na klavijaturama (primjerice "Higher grounds tenant"). A ima čak i izleta u svojevrsni dream-pop s natruhama shoegaze ostavština poput skladbe "No waves/ ne talasaj" kojoj se mogu pripisati neke od karakteristika izvođača poput Badly Drawn Boy ili ranijih radova Flaming Lips, pa i stanovitih natruha kraut-rocka u ambijentalnim "Sygnals from above" i "Mystery school (open outland)" koje su nalik na elektronske varijacije starih njemačkih bandova Harmonia i Novalis iz 70-tih. Najbolji trenuci ovog djela dolaze iz pjesama gdje se autor zaigra sa stilskim figurama poput "Amrita" ili u plesnoj "Soulgang $" koja u određenu ruku priziva djeličak duha gitarskih efekata Adrian Belewa u periodu kada je surađivao sa Talking Heads. Čak se može reći da ova posljednje navedena ima i nekih dodirnih točaka sa jazzom na račun vrlo domišljate minimalističke improvizacije.

Svaka od 18 kompozicija ima neku svoju posebnu i specifičnu crtu o kojoj bi se moglo govoriti nadugo i naširoko, a zajedničko im je osebujni instrumentalni karakter s naglaskom na profinjenu svirku s raznolikim pop melodijama uokvirenim u elektronski šlih. Premda će većina materijala zamirisati na loop rad, ipak je ovdje riječ o živoj svirci koja je samo potpomognuta digitalnim predlošcima dok su oni najvitalniji dijelovi rad ljudskog kreativnog potencijala što u konačnici djeluje i funkcionira u okvirima inteligentne elektronske slow-down glazbe. Također nije niti pretjerano utvrditi na osnovu prikazane vještine da se radi o jednom od najkompleksnijih demo/d.i.y. ostvarenja oneman banda na području ex-Yu. Veoma kvalitetno, sadržajno i bogato djelo koje pršti mnogim iznenađenjima i ugodnom zvučnom psihodeličnom potkom.

Ocjena (1-10): 9 KOSMATA NEMAN PROTIV LJUDI MAJMUNA - Na krivoj planeti (2010, d.i.y.)

Odličan polusatni album pristigao nam je iz Podravine, točnije iz Virja i koliko mi se čini, ovo je prvi glazbeni zapis nekog rock sastava iz tog lijepog, nekad najvećeg sela u ex-Yu. Ovaj band je duet baziran samo na dva instrumenta (Boris Kos - bas gitara, vokal i Matija Podravec - bubnjevi) i pomisliti će te da stoga nije vrijedan pažnje zbog ograničenog instrumentarija. Ali, prevariti će te se... Prva asocijacija biti će vam Disciplina Kičme što donekle ima nekih poveznica, no u principu, Kosmata Neman (u nastavku KMPLJM) se kreće u sasvim drugačijem smjeru koji bi se mogao svrstati u široki nu-jazz pojam. Premda je stilski opus zvuka baziran na kombinaciji post-hardcore etike Fugazi i Nomeansno s elementima indie-rocka, pa i noisea (od Primus, Sonic Youth, The Jesus Lizard do The White Stripes), njihova glavna osobina je posve alternativnog rock pristupa koji se temelji na improvizacijama bas gitare i velikoj dozi ironičnog naboja koji proizlazi paralelno i kroz glazbeni, a i tekstualni sadržaj. Ovih 8 kompozicija, ne računajući završni kratki instrumental "Outro" se prilično razlikuju jedna od druge u stilskim pogledima i u tome leži njihov neobičan smisao za ekscentrične eskapade. Tako se ovdje nalazi bazični tromiji rock-d'n'b (uvodna "Buba"), psycho-dub ("Space" i "Hajssenberg"), surf-jazz ("Larisa"), indie-rock/noise-punk ("Miroslav"), funk ("Jadranka", "Nasilje u Darkwoodu", "Samo tvoje boje"), natruhe noisea ("Možda je to ljubav"), pa i pop-punka (instrumental "Pank"). Međutim, bez obzira na ove, uslovno rečeno, šture stilske podjele, KMPLJM u niz primjera imaju i nekih sasvim drugačijih, veoma slobodnih detalja koji ih uvode u ne toliko kompleksan, ali ipak primjetan segment jazza. Obojica su vrlo dobri glazbenici koji su oslobođeni početničkih boljki zvanih kostur kompozicije, pa tako nesmiljeno filaju neobične minimalističke aranžmane u kojima se nadograđuju s ovim vrlo opskurnim, ali domišljato posloženim instrumentarijem. Bilo da je riječ o različitim sekvencama basa (distorzije, halovi, efekti, pedale...), raznolikim bubnjarskim tehnikama ili vokalnim dionicama koje variraju od čudnovatih polumelodičnih spoken-word opservacija, krikova, sve do glasa koji u nekoliko navrata asocira na dva posve drugačija 'pjevača' - Rippera i Rambo Amadeusa s kojima, usput rečeno, KMPLJM imaju vrlo malo toga bliskog. A što se tiče tekstova, oni su veoma šaljiv i ironičan sklop sasvim običnih priča u neobičnom pakiranju. Uvodna "Buba mala" je sklepana s prizme basne o kukcu koji leti i na kraju ga 'deda' poprska pesticidom, "Hajssenberg" i "Samo tvoje boje" su vrlo apstraktne psihodelične priče s nizom nabacanih sličica u stilu omnibusa, "Nasilje u Darkwoodu" je opsesija sa stripovima gdje se spominju Zagor, Čiko, Miki, Smuk, Salaso, Rodi, traperi, koliba u močvari, kauboji, bledoliki, pljačka vlaka, tomahavk, lula mira, mnoga indijanska plemena, dok je nekoliko pjesama tematski vezano uz emocije, ali one su poprilično crne humoreske i satire o djevojci koja ima dječju paralizu (elegična "Larisa"), lijenoj čobanici ("Jadranka" sa samplom blejanja ovaca, ha-ha-ha), ljubavnim nerazmiricama ("Možda je to ljubav")... Ali najopakija tema je "Miroslav" o momku koji je pošandrcao od neprestanog buljenja u kolor TV, nacugao se sa frendovima, sjeo u auto, sletio s ceste... Dalje neću pričati, otkrijte sami.

Sa puno zdrave i eksplicitne, ponekad sofisticirane comedy-lirike i veoma originalnom, zabavnom alternativnom rock/nu-jazz glazbom, ovaj album spada u jedan od kreativnijih d.i.y. radova ove 2010. godine. Možda će nekome zasmetati prividna 'praznina' i skučenost instrumentarija, no daleko od toga da se ovdje može bilo što prigovoriti o nekakvom praznom hodu ili nesuvislom popunjavanju prostora.
Originalno, inteligentno i otkačeno do daske!

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/kosmataneman KREŠIMIR SUŠEC - Demo (2009, d.i.y.)

Ovaj kratki rad mi stoji već više od godinu dana i nikako da ga obradim. Radi se o odličnom gitaristu iz Totovca u Međimurju koji je bio voditelj radionice za bas gitaru stanovite udruge ATC 2007. Nemam nikakvih podataka o samom autoru, čak mu niti myspace nije radio u momentu kada sam pokušavao doći do njega, ali ima tri vrlo dobre pjesme koje je samostalno snimio uz pratnju ritam mašine. Prva je vrlo plesna, heavy nabrijana "Liberal progression" u stilu solo radova Steve Vaija i Satrianija, druga je akustična "My Dreams" sa elementima amplificirane gitare, te potporom klavijatura i bas gitare u daleko čišćoj produkciji, ali je svedena na tipičan domaći lakoglazbeni šlageraški mainstream pop s blagim otklonom u progressive, a treća je "Zamisli", jedina pjevana kompozicija koja donosi uz takt ritam-mašine naboj heavy-metala. Kroz ove tri kompozicije nazire se veliki kreativni potencijal navodno jednog od najboljih međimirskih rock glazbenika koji je specijalno opredjeljen za bas gitaru, mada na ovome radu ona do izražaja dolazi tek sporadično.

Ocjena (1-10): 6 PRY - From Morph EP (2010, d.i.y./ Pry)

Novosadski post-grunge band objavio je vrlo dobar autorski rad sa 5 skladbi u d.i.y. izdanju koje su više nego solidno producirane. Materijal je produženog EP formata od 28 minuta (mini album) sa tekstovima na engleskom jeziku protežući neke individualne opsesije kroz prizmu mrakova i fatalizma, te unutarnjih nemira s ponekom emotivnom crtom poput uvodne "Dance of the wicked" ili "Sweet" u kojoj je u početnom dijelu korištena i akustična gitara. Glazbeno su nabrušeni ka tvrdom gitarističkom izrazu koji stilski obuhvaća dobar dio perioda od Alice In Chains i Soundgarden do nekih konotacija Tool, a vokal je vrlo čvrst i pravo grungerski nafilan svim potrebnim pripadajućim karakteristikama. Sam stil grungea i ostavštine koju su slijedili brojni izvođači tokom protekle dvije decenije nije potrebno opisivati, a u slučaju Pry, on je nadograđen i ponekim psihodeličnim momentima u najduljem, vrlo turobnom broju "Lake of fortitude part 1" koji traje 8 minuta i raspolaže gotovo progressive elementima sa prilično dugačkim laganim ambijentalnim instrumentalnim uvodom od pune dvije minute, dvoglasnim pjevanjem i bogatim razvojem melodije koja završava u usporenom tempu. Skladbe su im većinom u klasičnom, sporijem tempu sa mnoštvom gitarskih riffova kojima postižu zavidnu dinamiku ("8 circles" i "The lifter"), te premda će se naći zlobnika koji će im prigovoriti da je ovo 'passe', mora im se priznati da su potpuno pogodili sve vitalne osnove posljednje velike rock eksplozije. A tu je i veoma kreativno osmišljen i dizajnirani omot, ručni rad, kojeg potpisuje Filip Maletić.

Naslovi: 1.Dance of the wicked, 2.Sweet, 3.8 circles, 4.The lifter, 5.Lake of fortitude part 1

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/pryserbia

horvi // 02/07/2010