Neki od ovih materijala zaslužuju i oficijelna izdanja - CAN'T FAKE NATURE (Zagreb/ Zadar), JURICA JELIĆ (Knin), SCH (Sarajevo), SEINE (Varaždin) i MILIVOJ ŠTEFANEC (Koprivnica). CAN'T FAKE NATURE - You, EP (2011, d.i.y.)

Zagrebačko - zadarski muško/ ženski peterac koji je startao s radom 2010. sa željom da stvara slow ambient glazbu na klasične rock instrumente. U postavi su Nikola Milić, Davor Mihatov, Gordan Tomić, Vatroslav Gmaz i Nikolina Romić - Nina (da, 'ona' Nina, akustičarka).

Njihov stil je najjednostavnije pojasniti kroz prizmu post-rocka osobito i zato jer se na ovom prvom izdanju nalaze samo 3 instrumentala koji će na prvo slušanje djelovati stilski stereotipno i aranžmanski predvidljivo. Odnosno, sve se svodi na dugačke kompozicije od po 10-ak i više minuta sa fade-in uvodima, dugotrajnim minimalističkim repeticijama u vrlo sporim tempovima, snažnim riffoidnim fokusima i uobičajeno linearnim krešendima od kojih neka završavaju kao fade-out. Međutim, bend ili projekat (kako god) je izgradio bogatu priču koja se svodi na zamišljenu filmsku fabulu s ekološko-biološkom tematikom o flori i fauni, morskim životinjama, zaštiti oceana, mora, vode i prirode, te u tom kontekstu ovaj njihov rad funkcionira kao sjajan glazbeni dekor na kojega su moguće mnoge imaginarne opcije. Kao jedne od uzora navode Earth, a 'između redaka' se može primjetiti i elemenata doom/drone-metala, osobito u onim trenucima kada gitare zasviraju disonantno razlivene riffove.

Prva skladba "12-minutes modesty" je najdulja (15 minuta) i potpuno funkcionira kao tipičan post-rock/ metal/ doom u kojoj opisuju bogati ambijentalni prostor 'iz dubine' zahvaljujući slojevitim minimalističkim melodijskim gradacijama staccato gitara u koje su uključene i disonantne legato melodije. Po obliku, da je tempo brži, ne bi mnogo pobjegao od math-rock shema koje bi se zavisno o intenzitetu i štimu gitara mogao pronaći u fahu noisea ili metala. Ovako kako jeste, vrlo je senzibilno, nimalo naporno i veoma relaksirajuće baš kao da upravo posmatrate vodeni svijet dubina prošaran ribama, algama i vodenim strujama, bez obzira radilo se o moru, rijeci ili stajaćoj vodi. Postoji i mirnoća/ statika, a i gibanje/ dinamika, te su uspješno i vrlo melodično spojili dva oprečna pojma u kojima se ne samo naši demo bendovi, već i mnogi svjetski izvođači pogube bez obzira radilo se o ovakvom ili sasvim desetom glazbenom žanru. (Ne)umješnost ovakvog spuštanja i dizanja tenzija najuočljivija je u progressive stilovima, a Can't Fake Nature nisu daleko niti od njega.

"Ricordea plains" donosi malčice nešto brži tempo koji se razvija od samog početka sa nijemim vokalima Nikoline Romić koji su potisnuti poput, hm, ajde recimo, vile iz dubina duboko u pozadinu i pjesmi daju poseban ambijentalni šmek. U riffoidnim strukturama pjesma je čvrsto nabijena moćnim minimalističkim melodijama uz temeljni ritmički blues obrazac, a onda se iznenada zaustavlja kao da izranja na mirnu pučinu gdje se s vremenom počinju javljati nevere, oluje i vjetrovi potkrijepljeni potisnutim Nininim vokalom na engleskom jeziku koji djeluje kao da otjerava nekakve crne slutnje ('go away, run away...').

"Ride of the lupus" podsjetiti će na stari Peach Pit s konca 90-ih u veoma mirnom ambijentu kojeg prate izuzetno bogate tremolo gitare i blago noiserski poštelani zvuk, te kompaktno usaglašene melodije povezane s gitarskim efektima koji mogu čak asocirati i na glasanje kitova. Naravno, kao i u prethodne dvije skladbe, Can't Fake Nature se neminovno pozivaju na snažan riffoidan dio kojeg su spretno uklopili u cjelinu.

Mada se to od prve ne uočava, aranžmanski su usmjereni prema standardnim pop obrascima koje su razvukli na vrlo dugačke sekvence čime su izbjegli plitkost, a jedna od slabijih strana su im završnice gdje očigledno nisu imali adekvatna kompozitorska riješenja. No, to ništa ne umanjuje njihov kreativan i instrumentalni kredibilitet, ponavljanje nekih dionica nije nimalo loše riješenje, a kada će se hrabrije odvažiti u eksperiment kojeg za sada još nema, mogli bi se uhvatiti i u koštac sa našim majstorima poput Man Zero.

A da jabuka ne pada daleko od stabla, potvrđuje i podatak da je materijal masterirao nitko drugi do li James Plotkin! Već u startu su prešišali, barem s ovako velikim imenom svoje vrlo slične kolege. Vau...

Ocjena (1-10): 8
Web: www.facebook/com/CantFakeNature JURICA JELIĆ - Electroacoustic Layers (2011, d.i.y.)

Drugi solo rad gitariste kninskog indie-pop benda The Alibor je jedno od najugodnijih hrvatskih iznenađenja godine. Znan po svojem istraživačkom, eksperimentalnom i avangardnom pristupu mimo benda, ovdje je predočio svoje viđenje spoja klasičnih instrumenata sa digitalnom tehnologijom. Koristeći violu, trombon, klavir, flautu, marimbu, violončelo, rog, obou, fagot i još nekolicinu što živih, što sampliranih instrumenata, ovaj maestro je kroz 6 instrumentalnih skladbi satkao novu verziju suvremene klasične glazbe koja se temelji na kromatskoj ljestvici i varijanti Pitagorinog 1/4 teorema.

Vitalna karakteristika ovog rada je da se autor ne fokusira na eksperimentalnoj zadovoljštini proučavanja ekspresivnih zvukova, već od njih radi konkretnu glazbu i melodije uobličene u formatu minijaturnih kompozicija u trajanju od 3 do 5 minuta. Glazba po svim parametrima odgovara kratkim simfonijama, ima svoje uvode, zaplete, rasplete i finiše, nije bazirana na nikakvim pop principima i u njoj nisu korištena nikakva načela copy/paste tehnika ili repeticija već odsviranih sekvenci. Prema priloženom press materijalu, autor se bazirao na utjecajima kompozitora poput Giacinto Scelsija, Iannis Xenakisa i Tristan Muraila, a za laike i široko pučanstvo, daleko jednostavnije je reći da je ovo glazba za koju su se još davnih ranih 60-tih zalagali Ivo Malec i Milko Kelemen kada su kretali sa prvim zagrebačkim bijenalima.

Fascinacija zvučnih putovanja kompozicijama koje su nazvane "Eaw" (od no1 do no6) okupane su melankolijom, mračnim atmosferama koje sežu do filmskog horror ugođaja i komorne glazbe za gudače i duhače, te je sasvim (ne)očekivani nastavak Juričinog debija "Bzz, Bzz 3/ Music For 19tet And Fretless Guitar" objavljenog 2008. za Slušaj najglasnije.

Ocjena (1-10): 9
Web: www.juricajelic.org

Diskografija:
Bzz, Bzz 3/ Music For 19tet And Fretless Guitar (2008)
Electroacoustic Layers (2011) SCH - Far-Removed Mountain Men (2011, d.i.y.)

Stari zapis ranih, navodno po prvi puta objavljenih snimaka SCH iz 1984. godine vraća u fazu kada je bend još uvijek bio vezan uz post-punk/ new-wave etiku i gradio vlastiti stil kojeg je u tadašnjim ex-Yu prilikama bilo jedino moguće donekle komparirati sa underground scenom kojoj su tada između ostalih pripadali Gustaph y njegovi dobri duhovi (današnji Gustafi), Trobecove krušne peći, SexA, Dobri Isak ili Luna. Koliko god da se ovdje radilo o mahom različitim bendovima, svi oni su imali neke zajedničke korijene u post-punk zvuku, opsesijom sa mrakovima, bolesno-paranoičnim lirskim temama i posve neprohodnom glazbom koja je tada nailazila na nerazumjevanje i veliki otpor medija i publike.

Osim alfe i omege Senada Hadžimusića - Tene (vokal, gitara, synth), bend su činili Azra Inajetović (vokal, klavijature), Elmir Imamović - Elči (bas), Nenad Kosović (bubnjevi), Muhamed Ražanica Pibo (solo gitara) i pokojni Goran Obradović Grano (soprano saksofon i prateći vokal). U najmističnijoj i nedokučovoj kraut-rock kompoziciji "Romanija (sve zbog schizofrenije)" pojavljuje se Bodo Alicehajić (prateći vokal). Materijal je kompletno snimljen u studiju ADA maja i juna 1984. godine, te je s obzirom na ondašnje prilike nosio visoke tehničke performanse i uistinu je pravo raritetno otkriće koje može vrlo dobro uputiti u neke skrivene tajne ovog benda koji se nikada nije uspio nametnuti, 'prodati' ili relevantno ponuditi kao opozicija čak i alternativnim zvijezdama poput Laibacha, Discipline kičme, Mizara ili Miladojke Youneed.

SCH su ovdje vrlo mračan bend sa čudnim temama često izvedenim na iskrljivljenim 'falširanim' jezicima - njemačkom (gothic komad "Odojče") ili engleskom ("Majna"), te u nekolicini pjesama pokazuju eksperimentalne instrumentalističke sklonosti koje nije samo tako lako uhvatiti za rep ili glavu. Izuzev prve dvije uvodne new-wave skladbe "San" i "He takes" koje se samo otprilike mogu komparirati sa Magazine i Pere Ubu križanim s kraut-rockom Can, potom reggae komada "Tablete (reggae verzija)" sa suptilnim blues-jazz intervencijama, te ska/ funk poskočice "Pankerica (pazi se)" pod očitim utjecajima artizma The Beat/ Talking Heads, ostatak materijala pršti nevjerojatnim žanrovskim različitostima koje su fleksibilnim adaptacijama uklopljene u ekscentričan segment kojeg objedinjuje specifičan i originalan stil. Rafinirana svirka u instrumentalu "Act I" puna egzibicionističkih gain gitarskih staccato solaža (često i sa primjesama jazz-funka) može približiti bend onom eskapizmu kakav su imali The Pop Group, višeslojna "Majna" čudnovatoj mješavini Joy Division sa progressive/ experimental konotacijama, dok je 8 i pol minuta dugačak instrumental "Valovi" jedna potpuno zasebna priča koja više duguje jam-session interpretaciji isprepletenoj sa kraut-rockom, bluesom, jazzom i sasvim neobičnim psycho eksperimentalijama.

No, to nije sve. Tenina lirika je opet drugi par rukava koja jezdi po potpuno nesvakidašnjim teritorijima i koliko god da sam se trudio ući u njezinu suštinu, svaki puta su nadirali problemi mojeg vlastitog nesnalaženja u njoj. Meni osobno se tekstovi čine potpuno dezorijentirani, paranoični, nadrealni i nemoguće mi ih je skontati zdravo-razumskom logikom. Čini mi se da je nema i da je bila vođena nekim psihoanalitičkim relacijama u kojima je očito Teno plivao kao riba u vodi. A osim toga, teško ga je i razabrati budući da je mnogo teksta promumljao, progutao i prošaputao nešto kao u maniru semantičkog efekta bez obzira bili oni na bosanskom ili inozemnom jeziku. Nisam siguran, ali mi se čini da je on polazio sa sasvim drugačijih stajališta i pretpostavki koje su vezane uz njegove individualne doživljaje i iskustva, te sa onim uobičajenim r'n'r i punk leksikom nije imao ama baš nikakvih zajedničkih podudarnosti.

Sve skupa, bili su uistinu neobičan bend zapanjujućih glazbeno - lirskih poteza i kao takvi su se potpuno odvajali od tadašnje scene. Sjećam se da se pričalo i pisalo o njima, slušao sam ih povremeno na omladinskom programu radio Sarajeva (koliko me pamćenje služi, emitirao se svakog radnog popodneva od 14 do 18h), ali ih tada nisam shvatio. A sudeći po ovom materijalu, još dugo vremena ću razbijati glavu o čemu je to Teno zborio...

Čudnovato i potpuno neobično, raritetno ostvarenje.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.sch.ba

Diskografija:
Cassette SCH (1988)
During Wartime (1989)
White Music: Two Ways To German Art & Work Discipline (1991)
The Gentle Art Of Firing (1995)
During Wartime... Again (1999)
VRIL (2002)
Eat This! (2004)
Deluge And After (2006)
Only Cunts Don't Fear The Rain (2006)
Live in Zagreb 26.4.1990. (2007)
Dance (2007)
Glut (2011)
Far-Removed Mountain Men (2011) SEINE - 2007-2009 (2011, d.i.y.)

Akustični lo-fi projekt Ivan Ščapeca i Tene Rak iz benda Vlasta Popić je izgleda za sada ispušni, a pomalo i eksperimentalni projekt u kome se možda i rađaju neki prototipovi i skice za buduće radove matičnog benda. Svirka se svodi na akustičnu gitaru, malo priručnih udaraljki (u skladbi "Prava sitnica" se pojavljuju i bubnjevi), zatim harmoniku i klavir, te je u određenu ruku pridruženi otkačeni ortak zagrebačkog Felona.

Za razliku od letargičnog americana Felona, ovaj dvojac je orijentiran na prilično žestok, sirov, punkerski ekspresivan i ekscentričan stil često pojačan sa introventnim i direktnim tekstovima koji doslovce lupaju u glavu. Mada to nije ono što je primjerice nedavno napravio Thurston Moore iz Sonic Youth koji je daleko laganiji i emotivniji, neke paralele ipak postoje. Naime, niti Thurston, a niti Ivan nisu osobiti vokalisti, ali imaju vrlo sličan glas i veoma se blisko postavljaju u uloge kantautora koji si daju oduška od bendovskog stvaralaštva. U ovome slučaju najjači dio materijala su lucidno otkačeni tekstovi puni emotivnog sarkazma bez neke prevelike konceptualne prevlasti budući da se radi o pjesmama koje su nastajale u različitim periodima, a snimljene su u jednom mahu između rujna i prosinca 2010. godine. Osobitost izvedbi je Ivanov dječji glas koji ima neke prepoznatljive karakteristike Kebre iz Obojenog Programa, te sasvim jednostavna svirka usmjerena na legato melodije i žestoke punkerske ispade (primjerice u pjesmama "Kad Ivča poželi nešto posebno" i veoma lijepoj "Ona i ljeto i zima"). Ne podsjeća li to pomalo na Violent Femmes? Ima tu nešto zajedničko...

Od ovih 10 pjesama koje su odreda veoma duhovite i zabavne, valja izdvojiti metaforičku "Puhovi i volovi" koju pjeva Tena melodičnim vokalom a'la Zana Nimani o prijatelju koji je otišao u vojsku i potpuno se promjenio poštujući protokol, zatim završnu "Valcer za kraj" koja djeluje kao da je izvučena iz Rundekovog repertoara (kontrabas svira Jura Herceg), te ubjedljivo najjači komad "Smrvio" koji ima ogroman potencijal kao budući hit Vlaste Popić sa minimalističkim tekstom 'smrvio si mi kuću, a sada želiš novac/ ma šta je tebi majmune'.

Snimak i tehnički performansi nisu osobiti, ali su ideje zato na mjestu. Jednostavne po lirici i veoma melodične po izvedbi.

Ocjena (1-10): 6
Web: seine.bandcamp.com ŠTEFANEC MILIVOJ - Savez boraca (2011, d.i.y.)

Nakon dva sjajna instrumentalna albuma "3 x 3" (2009, Šareni dućan/ Blind Dog Records) i "Monah" (2010, Come2Music), 'Štef z Koprivnice' je objavio dva posve različita demo djela u kojima se konačno odvažio pokazati vrlo lijep i emotivan rockerski vokal.

Na ovome sarkastično nazvanom 'savezu boraca' on uglavnom svira gain riffove, vrlo rijetko se odlučuje za eksperimente, a kad u njih uđe, napravi nekoliko fantastičnih instrumentalnih komada poput uvodne "Krv", "Tuga", rockabilly-noiseom okupane "Izdaja", akustičnih "Krv II" i "Samoća" ili punkerske "Korida" koja u sebi provlači neke elementarne fragmente Buzzcocksa, Fugazija i sugrađana mu Overflowa. Krv, koja svojom crvenom bojom aludra na zaštitni amblem komunizma, često je prisutan objekt na ovome djelu pojaviši se najuočljivije u "Krv III" pred samim koncem albuma. Pjevani dio albuma su veoma jake i senzibilne rock pjesme na hrvatskom jeziku pune emocija koje komotno mogu biti klasični dio repertoara zadarskog Brlog Records, a budući da su snimljene 28.III 2010. na običan kasetofon i kasnije digitalizirane, autentičan su kućni demo zapis kojeg tek sad valja detaljnije razrađivati za buduću upotrebu. U njima se Štef bavi tradicionalnim rock svjetonazorom na baladičnim temeljima (pjesme "Prolaziš pokraj kazališta", "Gadno je biti sam", "A ti si sama"). Nije na odmet reći da su neke uistinu dirljive, posebno "Testament" koja je veoma emotivna o rastanku nekad nerazdvojivog para koji se razdvojio zbog materijalnih okolnosti... Najjači autorski dio je "Kubanska" s kojom se približio Damir Avdiću u vrlo prgavoj kritici prema ratu i ostavinskoj raspravi nakon njega: 'prvog siječnja bio sam ranjen sa crvenom zastavom/ kapa petokraka sa glave mi je pala kad sam bez noge ostao i život spasio/ još uvijek čujem staru pjesmu pobijediti će rad/ a komesari, kapetani u hotelu spavaju...'. Pjevanje mu veoma dobro leži, ima intonaciju i mladenački glas, a u pravom studiju, sve ovo bi bilo daleko bolje dotjeranije. Komotno bi Štef mogao biti frontmenom nekog velikog rock benda... U sve ovo je upleo i domaću izvornu kajkavštinu kroz birtijašku lamentaciju "Francina" koja bi bila sjajno upriličena da je recimo obrade Cinkuši u svojem stilu ('imel sam jenu hižu, par rali zemle i kobilu, nekaj rali sinokoše i bačve pune vina, a bilo mi je lepo dok nije vmrla moja draga žena/ onda sem počel piti i obloke trti/ v koprivami sem spal, tak je bilo saki dan'), te socijalnu "Junak našeg doba" (sa frenetičnom ska-punk dionicom) koja je zajedno sa još 4 pjesme nastala u Štefovom najkreativnijem periodu od 1980. do 1982. Ovom prilikom je upriličio i makedonsku "Mori mori eno momče" ko' stvorenu za Afion i vokalne sposobnosti Lidije Dokuzović (majke mi, ide Štefu i ovakav etno stil).

Ocjena (1-10): 7 ŠTEFANEC MILIVOJ - Fakini u celibatu (2011, d.i.y.)

Na ovih 55 minuta materijala Štef nas vraća u daleku prošlost otprije tridesetak godina kada je imao punk/new-wave bend Fakini, a da stvar bude intrigantnija, prvih 9 pjesama je originalni zapis benda iz 1983. godine!!!

Unatoč lošem tonskom zapisu nastalom na probi u prostorijama Doma omladine u Koprivnici, može se uočiti specifična pop linija koju je bend gajio. Naime, Fakini su zvučali otprilike vrlo slično kao i većina tadašnjih novovalnih vedeta od Filma, Haustora, Azre, Patrole sve do Idola, a posebnost zvuka krasila im je vraški brza svirka akustične gitare izbačene u prvi plan kao i osebujne punk-rock solaže na električnoj gitari koje u nekim skladbama pokazuju elemente ranog pop-punka Buzzcocks, Undertones i Blondie (primjerice "Suzana"). Neke skladbe su nošene zaraznim ska/punk tempovima ("Metalac", "Himna radu"), neke potpuno baladične poput Idola ("Djevojko by", "Amerikanka"), a kroz sve njih se provlači snažan socijalni lirski segment povezan sa lokalpatriotizmom i ponosnim parolama tadašnjeg srednjeg radničkog staleža koji je postojao za razliku od današnje države ('manje radiš više imaš/ više radiš manje imaš', 'moj tata je metalac/ iz flaše naginje konjak'). Štef je tada bio gitarist i pjevač karizmatičnog vokala visokih registara poput Renato Metesija (Patrola), a u drugoj inkarnaciji, točno dvadeset godina kasnije kada su se Fakini ponovno okupili u novoj postavi i 2003. održali koncert u koprivničkom Domu željezničara pokazali su čvrstu i energičnu svirku koja je ovdje prikazana kroz 5 autentičnih snimaka s istog nastupa. Tu je Štef već imao oporiji i hrapaviji vokal, a iz zvuka je nestala ona njihova fina pop crta koja se pretvorila u daleko žešći i nabrušeniji rock koji je silom prilika izgubio mnogo toga od autohtonih izvornika pjesama "Metalac", "Suzana", "Kuglana", "Ljubavni reggae" i "Kmet". Na žalost, ono što je bilo i kako je bilo, očigledno se nije više moglo ponoviti...

Prvi dio iz 1983. dovoljno govori da su Fakini bili zreo bend za studio i za album kojeg su uspjeli realizirati tek 2000. godine pod nazivom "Himne radu i ljubavi", no njegova produkcija sa ritam mašinom i plitko postavljenim zvukom pojela je svu nekadašnju draž, autentičnost i energičnost izvornih pjesama.

Ocjena (1-10): 6

horvi // 03/11/2011