home > mjuzik > DEMO/ D.I.Y. izvođači 2017., 1. dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: DEMO/ D.I.Y. izvođači 2017., 1. dio (2017)

[  ]

BTK - Ka'e (d.i.y., 2017)

Nije teško biti predstavnik oi!/street punk hardcorea na našim područjima. Inspiracije ima dovoljno na svakom koraku, pa ipak ovi mladi dečki iz Zagreba se na svome prvome izdanju oportunistički prepuštaju flegmi hedonizma. Draže su im maliganske teme sa ciničnim i zajedljivim prkosom prema svemu i svačemu, ulične spike, pljuvanje po angažiranom punku, političkom revoltu, a bome i po emocijama. Taj revolt kojega ispoljavaju je busanje bez stanovitog pedigrea u socio-društvenom aspektu, takoreći doslovce u skladu s imenom Boli Te Kurac ne govore ništa konkretno: poetika je prozirna i neubjedljiva, no ne može se poreći da nije iskrena i da ne prikazuje bijeg post-adolescenata u poruke s dna ispijene flaše kada svakojaki inati dolaze u prvi plan odbacujući stvarnost. Nepotrebno je komentirati što se tada dešava, a izgleda da je to i osnovna namjena benda. Izazivanje komičnog kaosa u glavi na račun kojekakvih svađa, prepucavanja, fajta, protuha ('u školi su te tukli i u pernicu srali', 'bitno da trešte cajke, super im je svima', 'u WC-u na glavnome cijeli se zarigao'...).

Nešto bolji par rukava je glazba nabrijana na klasične punk/hc obrasce sa žestokim tempovima i jednostavnim gabaritima, ali tek u ponekim kompozicijama, dok se u nekima, osobito u kombinaciji ska-punka i ne snalaze osobito. A kako album odmiče pjesmu po pjesmu, sve je predvidljiviji upravo zbog eklektičnosti materije. I vokal bi se mogao pospješiti da izgradi svoj stil: grčeviti tenor što pokušava biti dublji pokazuje usiljenost da ostavi čvrsti dojam, ali za sada mu ne klizi iz grla onako kao u kontra smjeru piva ili ljuta šljiva. Ne kažem da ovih pola sata nema svojih atributa, posebno u ironiji, no tek samo za ekipu koja je zagrebla po iskričavim problemima dotične generacije i još nije otkrila draži surovog života.

Naslovi: 1.BTK, 2.Tonemo, 3.Murjak, 4.Sinoć sam se napio, 5.Celebrity, 6.Parazit, 7.Pijan i uzrujan, 8.Pričat će se, 9.Izađi na ulicu, 10.Mogla si biti doma, 11.Neću moći, 12.Kvartovska, 13.Mališani

Ocjena (1-10): 5
Web: https://bolitekurac.bandcamp.com/releases
[  ]

KONTRAEFEKT - EP 73 (d.i.y., 2017)

Nekad davno, još u prošlom desetljeću postojao je bend Dijete nemira kojeg sam jednom prilikom gledao u Saxu u sklopu programa Novi zvuk. Bilo je to 3.III 2009. i vrlo dobro se sjećam da su mi ostavili upečatljiv dojam s hard-rock svirkom i tekstovima na hrvatskom jeziku. Ali što se dalje dešavalo s bendom, ne znam. Jednom prilikom sam ih sreo u svom starom kvartu, na zagrebačkoj Folki, nastupali su na rukometnom igralištu, ali ih nisam mogao doći pogledati jer mi se baš tada rodio sin i počele su moje roditeljske obaveze...

Slaven Šimić je tada bio frontmen, pretpostavljam da je studirao u Zagrebu, a u međuvremenu se vratio u Slavoniju (Donji Andrijevci pored Đakova) i osnovao ovaj novi bend koji je po prikazanome materijalu vrlo blizak onome što je nekoć radio s Dijete nemira. To su i dalje određene reference hard-rocka, ovaj puta nešto blaže s jednom isturenom gitarskom solo distorzijom Luke Gavrana, akustičnom gitarom Josipa Grubišića u legatima, bubnjevima Mladena Mitrovića i nešto slabije izraženim, premekanim basom Tonija Štulića. Dobro, bubnjevi su konvertirani elektronskim programom, ali dostatno ubjedljivo insinuiraju živi doboš, činele i tomove koje je ionako vraški teško i zahtjevno snimiti da zvuče s punoćom i dubinom. Pjesme su vrlo dobre i dovoljno snažne, osobito uvodna "Sve što nismo mi" sa zavodljivom gitarskom intervencijom koja će odmah podsjetiti na tuzlanski No Rules, županjske Sheitans, te pomalo na Partibrejkerse, a Majke su ionako ovdje glavni uzor jer na ovome EP-iju imaju i solidnu obradu "Krvarim od dosade" i to u živoj izvedbi s nekog koncerta gdje su i bubnjevi iznenađujuće dobro snimljeni. Pjesma "Evergreen" je nešto lakša aludirajući na Opću opasnost s blues elementima, a preostale dvije su balade "Pogled preko ramena" s finim akustično-amplificiranim staccatima u kojima se osjeća gitarska vještina manipuliranja zavodljivim solažama koje na račun nešto složenijeg aranžmana dovlači i progressive-rock konotacije, dok je "Svjestan" gotovo unplugged komad, barem u prvih minutu i pol u kome se blueserski faktor najjače osjeti, a osim toga, lirski je uronjen u individualni hedonizam ka maliganima.

Slavenov vokal je pravi muški testosteronski u svakoj opciji, pomalo je grungerski arogantan a'la pokojni Layne Staley (Alice In Chains) u tom mačoidnom gardu s obzirom na emotivne tekstove, ali, Bože moj, kakav bi to bio hard-rockerski stav bez one obavezne muško-ženske relacije. Sve je ovdje vrlo iskreno od same lirike do svirke i jasne stilizacije u kojoj je rock, onaj tvrđi na prvome mjestu. Vrlo dobra klasika poštene rokačine.

Naslovi: 1.Sve što nismo mi, 2.Evergreen, 3.Pogled preko ramena, 4.Svjestan, 5.Krvarim od dosade (live)

Ocjena (1-10): 7
Web: http://kontraefekt.bandcamp.com
[  ]

MOSKAU - Live@Vintage Industrial Bar (d.i.y., 2016)

Jedan od zasigurno najboljih d.i.y. materijala koje sam poslušao u zadnje vrijeme je ovaj snimak koncerta iz zagrebačkog Vintagea održan 20.X 2016. (album je službeno objavljen 7.XI 2016.) na kome se ovaj višeljudni koprivničko-zagrebački bend pokazuje u onome izdanju koje sam očekivao od prvog jugoslavenskog nastupa Nick Cavea & The Bad Seeds daleke 1986. u Ljubljani. Il' je to bilo 1987? Tada su Cave i ekipa bili posve indisponirani, izmučeni opijatima i teškim stimulansima koji su im oteli životnu energiju; potpuno raštelani su se hvatali od pjesme do pjesme i sveskupa je bila očajna slika i prilika benda koji je tako mnogo obećavao, a uz to i sjajno kotirao među alternativnom publikom.

Moskau nemaju takvih individualnih problema, ovaj zapis je perfektna slika grubih i osornih vokaliziranja koja evociraju upravo Cavea i Blixu, a takav bend kod nas nismo imali još od kratkotrajne zagrebačke Heroine (pobjednici HGF-a 2007.) s tom razlikom da ova postava ima uz gomilu 'žica i palica' i dostatnu količinu udaraljki, klavijatura i kojekakvih priručnih pomagala poput nekih komada arsenala uzetog iz Einsturzende Neubauten reciklaže (čak i flex mašina u pjesmi "Violence"). Jest, zvuk im je pravi retro spoj Caveovih i Blixinih performansa s jasnim utjecajima bluesa, noisea i natruhama onog starinskog industriala, a sve u daleko laganijim tempovima koji im nesmetano dozvoljavaju da svaku od ovih 12 kompozicija razviju do kompleksnih gradacija. Jedina im zamjerka može ići na te easy ritmove s kojima se dodvoravaju hipsterskim relacijama kvazi blueserskog neo-folka, ali u principu Moskau izvori su daleko proturječitiji s duljim fitiljom da ne bi morali brinuti oko prosperiteta.

Uz kompozicije s tri ranija izdanja, najveći dio donosi repertoar s nadolazećeg albuma "Violence & Sorrow", a ako je suditi po spomenutoj "Violence", to bi mogla biti bombetina post-punk/noisea.

Naslovi: 1.Ain't grave, 2.King in a rag, 3.John the revelator, 4.My funny valentine, 5.Courthouse, 6.Jesus gonna be here, 7.Seasons in the sun, 8.My body, my way, 9.Betty murdered, 10.Violence, 11.Daughters, 12.Forest party

Ocjena (1-10): 9
Web: http://moskau.bandcamp.com/

Diskografija:
Moskau, EP (2010)
Red, EP (2015)
The Daughters, live (2015)
Seasons in the Sun (2015)
The Ceremony (2015)
Dirty Ground (2015)
In My Time of Dying (traditional) (2015)
Gospel Machine (2016)
Live@Vintage Industrial Bar (2016)
[  ]

NA MINIMUMU - Nuked in the Fifties (d.i.y., 2017)

Ovo je već šesti album Jadran Rajna iz Zadra, a prvi na engleskom jeziku. Do sada je brazdio u nekoliko varijanti aspekata na društveno i ljudsko poimanje strukture narodskog shvaćanja i svjetonazora, a ovaj puta se prihvatio zahtjevnijeg posla: prikaza predapokaliptične atmosfere 50-ih godina prošlog stoljeća kada su se USA i bivši SSSR počeli nadmetati u utrci za svemirskim osvajanjima, naoružanjem, blokovskim razmimoilaženjima i sličnim čarkama s nakanom da prikažu svoju nadmoć. Veliki dio toga obradili su mnogi filmovi, književna djela, naravno i glazbena art industrija, metalci, punkeri, hardcoreaši, moderni klasičari, jazzeri, a ovaj puta se i sam Jadran isprobao kao konceptualist ne štedeći nekadašnje bivše neprijatelje, a bome niti one koji su ostali skraćeni za mnogo toga u strahovima od vječitih, ali na svu sreću, lažnih uzbuna od atomskog rata, neočekivanog napada 'Rusa preko Drave' spavajući u čarapama i kompletnoj odjeći s vječito spakiranom torbom u kojoj su bile najnužnije potrepštine. Moj djed je ispod kreveta imao torbak s rakijom, konjskim potkovama, čavlima, alatom, žicama, brtivom i kojekakvim stvarima, uvijek je bio spreman za bijeg s kobilom i zaprežnim kolima na kojima su bile pripremljene kojekakve drangulije, a meni kao klincu je to bilo presmiješno. Imao je strategiju - sve je spakirano za svaki slučaj, ali takve situacije ipak nije bilo u mom djetinjstvu, Tito je pronicljivo izmirio istok i zapad s epicentrom u Jugoslaviji koja je bila krizno žarište ta dva bloka. Dakako, Koreja, Vijetnam, a kasnije Irak-Iran, Afganistan (govorim o 20. stoljeću) nisu bili toliko značajan geo-strateški položaj kao Balkan i ex-Yu. Ameri i Rusi su im uzimali naftu i kojekakva prirodna bogatstva, no Juga je bila posebna priča zbog Tita koji ih je vrlo vješto obmanuo insinuirajući novi atomsko-svemirski napredak. Ako ste pogledali zaista sjajan film "Houston We Have A Problem", onda vam je jasno o čemu je riječ.

Jadran i nije baš osobito pronicljiv s time što je prešao na engleski, ali ga možda neka unutarnja satisfakcija tjera da se isproba kao metalac-rocker. Tekstovi su prožeti upravo spomenutom pričom, strahovanjima u skloništima ("Shelter"), željom za uništenjem neprijatelja koji nikada ne spava ("All our enemies", "Are you commie?"), sanjarenju o slobodnom životu ("Red barricade") i onim daleko apokaliptičnijim prispodobama kad je sve sravnjeno sa zemljom. Naravno, ponovno je sve odradio samostalno pri čemu je dakako vodeća uloga gitare s obiljem riffova, catchy solaža i heavy ugođaja 80-ih, tik na razmeđi NWOTBHM i zaboravljenih glam i sweet fahova. Tek u ponekom komadu dozvoli oduška baladičnijem intervalu ("East versus west"), disonantnijim elementima odlazeći u natruhe psihodelije, pa i thrasha ("Nuked in the fifties"), te u kompleksniji format (završna "Death in a flash").

Slušateljski pogodno za ljubitelje spomenutih heavy žanrova i post-futurizma, no mišljenja sam da mu engleski i ne stoji osobito u vokaliziranju. Bolje bi bilo da je kompletnu priču satkao kao i do sada na hrvatskom jer su nekoć ovakve paranoje obrađivale školske, a i društvene akcije NNNI (Ništa nas nesmije iznenaditi) općenarodne obrane od vanjskog neprijatelja, polagali su se tečajevi i takva krizna situacija od opće opasnosti se sama po sebi nametala kao društvena tema koja je imala puno dublje sadržaje uz koje su redovito frcale humoreske, te mnoštvo viceva na račun Amera i Rusa koji ovom prilikom nisu konkekstualizirani, a mogli su se jako dobro iskoristiti za samu atraktivnost lirskog dizajna.

Naslovi: 1.All our enemies, 2.Shelter, 3.Are you commie?, 4.East versus west, 5.Red barricade, 6.Nuked in the fifties, 7.Wargamer, 8.Death in a flash

Ocjena (1-10): 6
Web: http://naminimumu.bandcamp.com

Diskografija:
Prva sezona (2011)
Druga sezona (2012)
Nova budućnost (2013)
Sobni rock'n'roll (2014)
Mornarske priče (2016)
Nuked in the Fifties (2017)
[  ]

NO NO INSTIGATOR - Demo Tracks From A Deep Basement (d.i.y., 2016)

Vrlo mladi zagrebački post-punk trojac bio je predgrupom Dža ili Bu u KSET-u 18.II 2017., pa kako sam ga odgledao tek nekoliko minuta, savjest mi je nalagala da ga preslušam u miru kod kuće. Ovaj materijal im je prvi zapis iz 2016. gdje se predstavljaju u pravom demo izdanju sa 4 vrlo kratke kompozicije bez ikakve produkcije sa sirovom svirkom, ali ih zato ne treba potcijeniti.

U vodećoj ulogi je basistica koja svira jednostavne pleteće dionice melodije, a uz to ima i specifičan vokal što tek čeka na svoj progres. Uočava se da može štošta s njime. Uvodna pjesma "My imaginary vegan cat" je sama po sebi komična, blago rasplesana u new-wave maniru Lene Lovich, Dobrog Isaka i Parafa (album "Zastave", 1985) s pratnjom syntha, "No talent" je pak na relaciji ranih Siouxsie And The Banshees i Echo & The Bunnymen, pokazuju se iz žešće strane benda (i solidan surf prizvuk) uz jednu otkačenu vokalnu dionicu poput Toyah (Wilcock, naravno), a još jedna komična "What Lydia Lunch eats for dinner" je uronjena u gothic gdje se uz Siouxsie osjeća i duh Joy Division, uostalom kao i u uvodnoj. Jedna od neobičnih eksperimentarija je kratka "Das srae" na ambijent eksterijernih zvukova rominjanja kiše i blagog fijuka vjetra, no što to pjeva, uistinu ne bih znao. Djeluje kao skica za egzibicije Ivane Picek, odnosno Pi, a to dovoljno govori da se bend već u samom početku hrabrije odvažio u istraživanje koje može uroditi s tko zna čime. Zanimljivo...

Naslovi: 1.My imaginary vegan cat, 2.No talent, 3.Das srae, 4.What Lydia Lunch eats for dinner

Ocjena (1-10): 5
Web: https://nonoinstigator.bandcamp.com/releases
[  ]

PEGLICA I KOMANDOS - Kefter Gatha (d.i.y., 2017)

Zgodno sročeno ime albuma s neobičnim dosjeom ovog zagrebačkog peterca ima dovoljno futurističkog zgubidanstva na relacijama utopijskog SF-a što će reći da se radi o čistoj zafrkanciji sa zabavnim efektom. Kefter je planet iz galaksije Gatha, a neke od pjesama su određeni toponimi ili imaginarni likovi, uostalom, onima koji žele saznati više biti će poticaj da stvaran PR pročitaju s njihove bandcamp.com stranice.
[ Peglica i komandos, KSET ]

Peglica i komandos, KSET

Sam bend zvuči kao nastavak Cock Porn (klavijaturist je upravo Dr. Porno) uz nešto više klasičnog, starinskog progressive rocka koji uključuje blues, jazzy konotacije i nezaobilazan funk s ponekim pritiskom na gitarsku distorziju Profesora Cvilgada koji je ujedno i vodeći vokalist, no ta mu je funkcija očito nužno zlo budući da mu je pjevačka vještina znatno ograničenijih mogućnosti od gitarske u kojoj je vrlo dobar maestro uz drugog kolegu na žicama (Feget Nebesky). Sav stil je retrogradnog pristupa kao da izranja iz ranih 70-ih godina prošlog stoljeća u kome se osjećaju elementi Pink Floyd, Van Der Graaf Generator, Yes i sličnih s prizvukom nekih ex-Yu zvijezda poput ranog Bijelog dugmeta, Korni grupe, Indeksa, Time, Buldožera... Ravnomjerni balans hammond orgulja, gitara, melodičnih staccato basova i stalno prevrtljivih ritmova ipak nisu ukalupljeni u predugačke kompozicije (najdulja je "Šihterska mjesečina", 7.46), a kako imaju vrlo malo lirike na hrvatskom s humorističnim akcentom, ništa od ovoga ne treba uzeti zaozbiljno.

Album je radio Nikša (a tko bi drugi ovakav progressive?) koji im je dostatno izglancao materijal da baš zvuči kao da je ponikao iz vremena spomenute scene. Svaka od 8 kompozicija je drugačija s kompleksnim aranžmanima i finim instrumentalističkim tkanjima pogodnim i za đusku, a ako se ne uozbilje, što bi bilo šteta, ovaj SF štos bi mogli dobro prodati i proturiti uz kurentnu domaću ponudu retro scene.

Naslovi: 1.Kefter Gatha, 2.Elektrosintersajzer, 3.Kiosk Bronko, 4.Konjovrat, 5.Stjepan Major, 6.Crvi s Ištera, 7.Šihterska mjesečina, 8.Fatalne rašlje

Ocjena (1-10): 7
Web: http://peglicaikomandos.bandcamp.com/releases

horvi // 03/04/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Axis Mundi

Decrepit Birth: Axis Mundi (2017)

| 23/07/2017 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Ispod ovog neba, EP

JEREMY: Ispod ovog neba, EP (2017)

| 23/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Live Necronomicon, live

MINISTRY: Live Necronomicon, live (2017)

| 22/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Snošaj faktora

ABERGAZ: Snošaj faktora (2017)

| 21/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Tourmaline

ANAHITA: Tourmaline (2017)

| 17/07/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
08_2017-humstok220x60.gif
> diskografija
cover: DEMO/ D.I.Y. izvođači 2017., 1. dio
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*