home > mjuzik > DEMO IZVOĐAČI 2012., 4. dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: DEMO IZVOĐAČI 2012., 4. dio (d.i.y., 2012)

Šest novih izdanja: BALTAZAR (Istra - Zagreb), COLLATERAL (Osijek), DJ REFUGEE (Švedska), NI-NU (odasvud iz Hrvatske), PREVAIL (Split), THROATTWISTER (Zagreb).
[  ]

BALTAZAR - Nemirno dijete (2012, d.i.y.)

Prvotno istarski bend čiji su osnivači iz Novigrada i Pule, a preostala dvojica iz Zadra i Zemuna (uzeto sa njihovog facebooka) s trenutnim boravištem u Zagrebu, nakon mnogo godina rada realizirali su debi album.

Osnovani su još 2005. u jezgri dvojice gitarista Husa i glavnog vokalista Lea. Prema biografiji dalo bi se zaključiti da su do 2009. radili skladbe za dvije gitare, a potom su dolaskom u Zagreb u postavu uključili bubnjara Medu i basista Saleta. Kako se do sada nisam imao prilike susresti s ovim bendom, moram reći da osvajaju na prvo slušanje. Tekstovi kompletno na hrvatskom, vrlo dobre pjesme koje variraju na relaciji post-grungea i hard/progressive-rocka sa žestokim, umjerenim i laganim tempovima, te znalački potkovana svirka koja je detaljno prilagođena svakoj prezentiranoj ideji.

Podijelivši kompaktno u sistemu miš-maš kompozicije na tri osnovna tempa, ovaj 50-to minutni rad šara s vrlo ukusnim 'up and down' metodama. Relativno umjereni otvarači "Novi dan" i "U mojim očima" s akustično-distroziranim sekvencama nadosnimljenih gitara imaju šmek Pearl Jama, te se odmah ispoljava odličan Leov hard-rockerski vokal koji se proteže tokom cijelog albuma, ponekad s fantastičnim performansima. Troma i prilično mračna, opaka i socio-politički nabijena "Jadan" oblikovana je kroz riffoidni doom/stoner/sludge, a onda se tempo skroz usporava u laganoj akustičnoj elegiji "Nije važno" gdje do punog izražaja dolazi gotovo klasičarska gitarska tehnika s fino balansiranim staccato melodijama i završnim progressive/hard aranžmanom. Prva klasična hard-rock stvarčina je "Nova stranica" koja dovlači prizvuk Divljih jagoda i Opće opasnosti sa 'catchy' solažama i himničnim refrenom, a na nju se nadovezuje znatno brži hard/boogie/blues "Faca nevina" s kojim se Baltazar približio Partibrejkersima, Majkama, Sheitansima, No Rules i starom ZZ Topu. Naredni 'pad' tempa upriličen je u "Sat", tromijem post-grunge komadu i novoj kombinaciji stonera, dooma i hard-bluesa u također tromije-umjerenijoj "Amerika". Najviše zanimanja svakako izaziva obrada "Ti si sav moj bol" EKV koju su Baltazar formirali u zanimljivom progressive kolažu new-wavea i punka sa svim potrebnim breakovima, a finiš gotovo dodiruje alternativne metal konotacije. Jedini 'otpadnik' na albumu je čista hardcore zafrkancija "Mate" gdje više ismijavaju natruhe deatha i punka, nego što ih veličaju, odnosno, ovdje su se poigrali s etikom poznate Let 3/ Kawasaki 3P cirkusarije ('daj da te povali mali Mate'). Stoga se odlična naslovna prog-laganica "Nemirno dijete" s amplificiranim tretmanima ovdje uklapa kao daleko ozbiljniji odgovor na prethodni zvrkasti izlet. A posljednja i najlaganija balada "Sam" vraća cijeli smisao i image benda u klasični 'stiskavac' - sentiš kakvih se danas radi vrlo malo.

Materijal je izvrsne kakvoće, pršti različitostima i sve one su objedinjene kroz odmjerene balanse bez obzira na poneki stilski iskorak. Kroz tematiku pjesama osim spomenutog kraćeg socio-političkog izleta vlada individualna emotivna preokupacija bilo da su u pitanju žene, unutrašnji monolozi ili čisti maočoidni hard-rock gard. Osobita karakteristika albuma su ono najvažnije - pjesme, koje se doimaju pravom pravcatom kolekcijom hitova kao da su, uvjetno rečeno, već na početku karijere Baltazar objavili kompilacijski 'best of'. Nekom neupućenom moglo bi se učiniti da bend postoji još od 70-ih godina, elem vremena prog i hard-rocka, da je zanat usavršavao kroz suvremenije inačice istih stilova upakiranih u grunge, stoner, doom i sludge, te se na koncu pozabavio i alternativnim smjerovima žešćeg rocka.

Iz svega je uočljivo da bend ima ogroman kreativan potencijal, te da umije skakati sa stila na stil bez ikakvih suvišnih eksperimentarija, odnosno u svemu što su ovdje dotaknuli, snalaze se kao svoj na svome. A to je jedan od razloga zbog kojeg, dakako uz vrlo dobre pjesme, na Baltazar treba obratiti pažnju i očekivati daljni napredak jer im mašte, znanja i talenta očito ne manjka.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.facebook.com/baltazarhr
[  ]

COLLATERAL - The Next Great Thing (2012, d.i.y.)

Osječki bend o kome smo pisali još prije 3 godine u ovoj istoj rubrici (http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=6837) objavio je debi album. Odonda se dogodilo mnogo promijena - bili su samo trojac, a danas su peterac. Od stare postave ostali su Aleksandar Pešić (gitara) i Željko Šreng (bas), bubnjara Domagoja Videkovića zamijenio je Miran Guljaš, a postava je proširena s frontmenom Dario Stojanovićem i konceptualistom Domagojem Mrkonjićem. Također su se i stilski znatno izmjenili, ranije su svirali psihodelični grunge/indie-rock, a ovdje su se pretvorili u progressive-rock kome su još priskočila dva gosta - Marina Šokić (vokal) i Alen Valinčić (klavijature).

"The Next Great Thing" je osmišljen kao konceptualni album sa samo 5 prilično dugačkih pjesama u kojima se izgleda cijela priča može otkriti tek na narednom radu. Ovdje je riječ o nekim mračnijim emocijama, frustracijama i problemima koji su povezani u tri vitalne pjesme uvodnu "F.r.i.c.l.l.", "Dipped in bleach" i "Tick". Lukavom i pronicljivom strategijom, na ručno rađenom kartonskom crnom omotu s pripadajuća 4 crno-bijela kartončića koja čine unutrašnjicu ovitka, nema tekstova pjesama, već su ispisane priče koje slušatelja vode kroz burne životne putešestvije.

Što se glazbe tiče, bend je nadebelo zagrizao u istinski kompleksan teritorij u kakvog se malo koji domaći, a da ne govorim demo ili d.i.y izvođač usudi zakoračiti. Obično se pod terminom progressive dobije rock, metal ili electro djelce koje ništa bitnije ne odstupa od standardnih 'pop' obrazaca, a prog se očitava tek po nekim sitnijim detaljima što se tiče instrumentalizacije ili mogućeg koncepta. Međutim, ovi Osiječani su jedno od rijetkih domaćih imena koje je progressive shvatilo u onom originalnom obliku sa zaista mnoštvom sviračkih egzibicija i neočekivanih aranžmana u kojima su prepleli brojne detalje od alternativnog rocka, metala, harda, grungea, funka, ambijenata, piano dionica (instrumental "New beginning"), akustičnih, električnih, psihodeličnih, eksperimentalnih djelova, laganijih, umjerenih i brzih tempova, sve do natruha jazz-rocka, te su svemu tome, kao što je već navedeno, dali konceptualnu priču.

Basist čini mi se da je neke dionice odsvirao na fretlessu (ima mnogo finih melodičnih puzajućih disonantnih tonova), vokalista im je odličan s prilično bogatim opsegom glasa (tekstovi su na engleskom), instumentalizacija solidna, tehnički vrlo zahtjevna, produkcija bi mogla biti i bolja, a jedina zamjerka ide na popriličnu raštelanost kao da nešto nije bilo koncizno posloženo kod miksanja. Stvara se osjećaj da će se u pojedinim, osobito onim laganijim dionicama sav zvuk raspasti u ritmičkoj nekompaktnosti. Ali ništa zato, ne može sve otprve funkcionirati na najboljem nivou. U onim bržim dionicama bend je čvrst i drži vrlo dobar standard.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.facebook.com/collateralos

Diskografija:
Demo (2009)
The Next Great Thing (2012)
[  ]

DJ REFUGEE - Ethnographie (2012, d.i.y.)

Ambiciozno zamišljen, novi rad švedskog DJ Refugee-a iliti Zdenka Čolića je nastavak prošlogodišnjeg simpatičnog EP-ija "United Colours Of Refugee". Međutim, autor se ovdje doslovce bacio na svaštarenje izgubivši osnovni cilj - dobru pjesmu.

U kombinaciji elektronskih samplova, muških i ženskih vokala, house ritmova i plesne sintetike iznjedrio je 11 kompozicija punih kičeraja s odmjerenom dozom prihvatljivog ukusa (od reggae i dubstepa do lakoglazbenog popa), ali i to se može još koliko-toliko shvatiti kao kompozitorska težnja ka suvremenoj pop produkciji. Recimo da je u tom pogledu zadovoljen visoki standard kojeg je Zdenko do sada pružao, međutim, ovaj puta su mu skladbe linearne ko slavonska ravnica bez obzira na poneku dosjetljivu melodičnu ideju. To se najbolje ocrtava kroz nekolicinu remikseva od kojih je najgrozomorniji "Dalmatino povišću pritrujena", stara klapska acapella izvedba nazvana "Croatian acapella - live (remix by DJ Refugee SWE)". Na statičku vokalnu melodiju je nadovezao klasičan house ritam pri čemu se izgubio bilo kakav smisao i klapskog originala, a i plesne glazbe. U najmanju ruku ako se sluša plesni tempo, vokalna arija smeta i djeluje poput gregorijanskog napjeva, a ako se pokuša koncentrirati na melodiju, tada je house sasvim bespotreban, elem, obadvoje u ovoj kombinaciji stoji kao svraki gaće. Nadalje, ovdje je potom remiks Radioheadovog "My iron lung" u elektro-akustičnoj varijanti koja djeluje poput spoja countryija i tribalnog world-musica koji se ne preporuča fanovima Thom Yorka, a zatim i Smakova "Zajdi, zajdi" u pokušaju psihodeličnog eksperimenta s kojim se uistinu ne može shvatiti što je autor htio. Naprasno je odrezana, a zbog sistema da su sve pjesme poredane abecednim redom, ona dođe kao posljednja premda se može primijetiti da je bila zamišljena kao uvertira za neku od prethodnih kompozicija.

Uz tek poneki zanimljiv broj kao što je uvodni "All mine" pod primjetnim utjecajem Peter Gabrielovog world-music popa, potom "Aural" i "Here come the rain" u spoju funka, breakbeata i dubstepa, ostatak materijala naprosto vrvi prosječnom i tek skiciranom pop kajdankom čija je namjena za lakoglazbenu pop estradu od recimo tipa Ace Of Base do Madonne ili nekih naših pop mahera koji rade serijske derivate za radijske festivale.

Ocjena (1-10): 5
Web: http://www.myspace.com/581176403

Diskografija:
United Colours Of Refugee (2011)
Ethnographie (2012)
[  ]

NI-NU - Sraz (2012, Patuljak reko:RDS)

Tri godine nakon sjajnog demo EP-ija "Ni-Nu preventivni CeDe", ovaj četverac je realizirao debi album na kome se uz ponovno snimljene 4 pjesme nalazi još 8 novih. U međuvremenu su muku mučili s basistima, da bi naposljetku stalno mjesto zauzeo Borislav Petrović sa starim modelom Eko Kiwi koji im je donio onaj već pomalo zaboravljeni analogni zvuk mekoće i punoće prostora.

Stoga je i zvuk ovih 35 minuta posve starinski, a s tom idejom su i prišli samoj tehničkoj realizaciji snimivši ga uživo u Monster studiju sa Marijom Merdžanom. Tu se još dodalo nekoliko zanimljivih oldschool efekata za činele i samu zvučnu konfiguraciju gitare, pa u tom pogledu ima čudnovati šmek spoja nekih davnih vremena s veoma suvremenim stilom koji protežira osim noiserske rock škole i mnoštvo elemenata math, jazzy i hardcore etike. Stilski su daleko odmakli po tehnički zahtjevnim performansima, te se mora primijetiti da je gitarist Hrvoje Mikuldaš, inače Bjelovarčan, striktni kompleksni instrumentalist koji se sustavno nadovezuje na rad znamenitih bjelovarskih bendova Project: Genova, Tzara, Zayn, Finska... Što će reći da Ni-Nu nije nimalo banalan bend; tu se nalaze stotine različitih gitarskih aranžmana s varijacijama riffova, melodija, kratkih improvizacija i mnoštvom međuigri basova u vrlo zvrzlanim ritmičkim kompetencijama bubnjara Luke Alfiera.

Jest da na prvo-drugo slušanje njihova glazba zvuči konfuzno zbog gomile različitosti, no s vremenom 'sjedne' na svoje mjesto. Tako oni u svakoj pjesmi protežiraju mnoštvo žanrovskih tehnikalija, no u principu sve je to u cilju što bogatije infrastrukture koja je miljama daleko odmakla od klasična 3-4 besomučna prangirajuća punk, rock ili metal akorda, pa nije naodmet ponovno spomenuti da u tom pogledu predstavljaju art-rock, ili kako su oni sami nazvali svoj stil, ŠansonCore. Njihov frontmen Branko Sekulić ima čisti dalmatinski akcent u svojem manje-više narativnom izrazu bez želja za melodičnim vokalima izbacujući sijaset svijesno angažiranih tekstova o različitim frustracijama koje obuhvaćaju intelektualne aspekte socijale, politike, korupcije, konspiracija, društvenih tokova, ugnjetavanja ljudskih sloboda, prekrajanja povijesnih činjenica, nezadovoljstva s programima EU ili općenitim zabludama zbog kojih nam se pred očima odvija to što nam se odvija. Tekstovi su bogato sročeni uglavnom u slobodnim stihovima nalikujući na revolucionarni političko-društveni manifest, no premda su krajnje ozbiljni i kritički, 'između redaka' se osjeti i stanovita doza humora i cinizma. Primjerice: 'više je uglednika izišlo iz večernjih škola no pijanih vojnika na koncu rata' ("Četrdeset i osma zauvijek"), 'naš je problem oduvijek što pametniji popušta ostavljajući tako prostor za gomilu dijabolika.../ ne dozvoli da te obezvrijede sve te silne kritike onih što su ujutro loši zidari, a popodne samodopadni kritičari' ("Tragovima opstanka"), 'volim živu u tuni, stroncij u mrkvi.../ Amsterdam u plućima, Kolumbiju na njušnom živcu, štujem flour u vodi, odu neslobodi' ("Danas")...

Elem, svaka njihova pjesma je programatska i napada ustaljene društveno-političke konvencije s kojima se možete, ali i ne morate složiti zavisno o vlasititim stavovima. Evidentno govore iz kritičke opozicije poput angažiranog punk/hardcore benda pri čemu ostavljaju dovoljno prostora za humanost i načela tolerancije otkrivajući da nisu nikakvi mizantropi ili bijesni anarhisti koji se bune i rogobore samo zato jer to tako nalaže etika žanra.

Jedina zamjerka ide na račun stroge hermetičke zatvorenosti materijala. Nema niti jedne singl pjesme, nečega što bi barem malo zamirisalo na hit, a to ovome sjajnom djelu zaista manjka da ga plasira do šireg auditorija otprilike koji kruži oko livanjskog benda Andrija ili nekadašnje SeXe s kojima postoje određene stilske i žanrovske podudarnosti.

Ocjena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/ninuband

Diskografija:
Ni-Nu preventivni CeDe (2009)
Sraz (2012)
[  ]

PREVAIL - First Conflict (2012, d.i.y.)

Ohoho!

Fenomenalan metal bend iz Splita. Da vam sada ne pričam priče, evo što su poslali u svojoj opširnoj autobiografiji, a o dojmovima ćemo kasnije...

Priča o bendu Prevail službeno počinje krajem svibnja 2010. godine. Neslužbeno ona je počela puno prije na rekreativnim probama gdje bi se okupilo par prijatelja da bi obradili neke pjesme. Nakon poduže pauze od tih rekreativnih proba, Toni Ljubić je započeo kreativni rad na tekstovima i odlučio to uglazbiti uz pomoć Borisa Petrovića i njegovog brata Davora. Bradato-medicinskom triu pridružio se Pere Eranović na mjestu koje život znači, bubnjevima. Ekipa je osjetila kemiju od prvog trenutka i strogo se opredijelila za autorski rad. Posljednje mjesto u bendu je upotpunio Filip Galić, predsjednik splitske tvrtke Rent-a-bass-player i nastao je Prevail.

Sljedećih nekoliko mjeseci se naporno radilo u sjenama garaža na autorskim pjesmama koje su prvi put prezentirane na St@rt festivalu 2011. godine koje su publika i žiri dobro primili pa je Prevail dogurao do finala. Nakon par ljetnih nastupa (Spaladium Underground, Trogir, Omiš) uslijedio je odlazak Filipa Galića iz benda zbog akademskih razloga i na njegovo mjesto je došao Miran Židić, stari Perin kolega iz ritam sekcije Ćelije 23. Otada je bend ušao u studio snimiti jednu pjesmu, "Placebo God", i usput pokušao odraditi što više svirki te raditi što bolje i zanimljivije pjesme. U veljači 2012. godine snima se spot za "Placebo God" koji je pobrao pozitivne kritike od publike i kolega. Krajem ožujka i početkom travnja su uslijedili nastupi u zagrebačkom Boogaloo-u (Metalfest/Metalcamp Battle) i nastup na ST@rt 2012. festivalu. Uza sve nastupe snimao se prvi EP, koji je ugledao svijetlo dana početkom lipnja.

Ime mu je "First Conflict" i sadrži 5 pjesama ("Placebo God", "God Of War", "Way Back Home", "Pravda" i "Free Spirit"). Daljnji planovi benda uključuju rad na novim pjesmama, nova snimanja, još više nastupa i promocija vlastitog stvaralaštva.

Žanr benda bi se mogao opisati kao kombinacija heavy, thrash, melodic i power metala uz brojne povremene primjese drugih žanrova.

Sadašnji članovi benda su: Toni Ljubić (vokal, r. 1991.), Davor Petrović (solo gitara, r. 1985.), Boris Petrović (ritam gitara, r. 1991.), Miran Židić (bas gitara, r. 1993.) i Pere Eranović (bubnjevi, r. 1990.).

Jako lijepi autobiografski opis. Žudim za tim da ne moram po internetu prćkati i kopati informacije o bendovima koji mi pošalju demo snimak. Ovaj bend je pravi dokaz da se sve može napraviti kad se hoće i kad uistinu ima volje. No, to nije glavni razlog zbog kojeg upućujem sve čestitke ovom bendu.

Oni imaju pjesme. A znate li što je pjesma? Znate. I znate što je ljepota pjesme. Jeste. A kad se kaže da sviraju metal, odmah gro zadrtih konformista skoči, utripičkematerine, to je sranje. Ma daj, tako se ne prilazi poznavanju opće glazbene r'n'r kulture... Evo, taman što sam uzeo na preslušavanje ovaj odličan materijal, prethodno sam preslušavao vjerojatno najbolji metal album ove dekade - Gojira "L'Enfant Sauvage" (iliti 'divlje dijete'). I sad možebitno trabunjam o tamo nekom, za neke neznalice 'žnj' bendu. Nema veze.

Kao što ste uočili, ovdje je 5 pjesama od čega je jedna otpjevana na hrvatskom jeziku. Ajmo prvo s tom hrvatskom, "Pravda" (a nije obrada Boe). Momci imaju potpuno izgrađen stav o prevari, izdaji, korupciji, pohlepi, lažnim nadama, izgubljenim idealima i znaju jako dobro na koji način se voli država i što znači 'sa šakom metaka se borim za svoje ideale'. Skidam kapu. I njihovo 'srce bori se i dalje' u prevari, izdaji i odmazdi', oni su ratnici koje su protjerani iz djedovine. S kućnog ognjišta. Majko mila, suze su mi navrle na oči kad sam čuo ovu pjesmu, odmah su mi osvojili dušu kao Boa sa pjesmom "Milion" 1981. koja nema veze s metalom.

Ostale pjesme su na engleskom jeziku, grubo su otpjevane s čistim balkanskim akcentom na kojeg izgleda bend preferira ironizirajući činjenicu da ako su neki ne-anglosaksonski metal bendovi uspjeli (poput mnoštva Skandinavaca, recimo), mogli bi i oni. Ima istine u tome, a ograničavati i sputavati mladi bend zbog grubog fonetskog izraza, sasvim je blesavo. To su nekad u doba ex-Yu radili velecijenjeni kritičari, pa se bendovi nisu niti htjeli upuštati u korištenje bilo kakvog inozemnog jezika. A dok bi netko uspio ubaciti poneki stih, riječ, frazu ili čak i čitavu pjesmu na nekom stranom jeziku, odmah bi skočili sa kritikama i pljuvanjima.

Elem, ovaj bend je sjajan, ne vjerujte tamo nekakvom ksenofobu ili neupućenom kritičaru, ja sam ovo poslušao i oborilo me s nogu! Prva pjesma "Placebo God" je klasičan melodični power-metal u umjerenom tempu s odličnom dinamikom, privlačnim riffovima i vještim bubnjarskim pedaliranjima (ajde, nema ih mnogo, ali gode duši u ovakvoj pjesmi), a basovi otkidaju. Završnica pjesme je progressive-metal i vidi se da bend umije napraviti kompaktnu pjesmu s vokalnim arijama. A to baš i nije lako. Imao sam bend i znam kako je to. "God of war" je Metallica iz 80-ih, strašna pjesma koja podjednako spaja ono što je Metallica oduvijek radila - ispreplitala punk, metal i hardcore. A završnica pjesme je furiozni thrash-punk/metal, kako god hoćete, ali razara, ubija i diže adrenalin. Nakon ove pjesme, definitivno se učlanjujem u klub ljubitelja ovog benda.

"Way back home" je laganica zbog koje slušatelj slobodno može spustiti poneku suzu jer je prekrasna. Nije to "Nothing else matters" Metallice, nego nešto daleko senzibilnije. Uistinu lijepo dotjerano, te ima sve šanse da postane najljepši hit 'malog benda' svih vremena; ovo zaista oduševljava!

Zadnja pjesma "Free spirit" je skoro pa gorda himna - uvod je folk-metal, središnjica thrash, a završnica AOR metal za skandiranje. Već ih sad zamišljam kako će jednog dana imati tisuće ljudi ispred sebe koji će uz ovu pjesmu skandirati i "Way back home".

Prevail imaju 5 fenomenalnih pjesama, možda čak i najboljih u ovom fahu koje su ikad napravljene na ovim prostorima. Oni su novo, veliko otkriće hrvatskog metala.

Ocjena (1-10): 10
Web: www.facebook.com/PrevailCro
[  ]

THROATTWISTER - Humanity, EP (2012, d.i.y.)

Zagrebački hardcore/groove metal bend tokom vrelih ljetnjih dana 2012. isporučio je novi, drugi rad, 20-tominutni žestoki EP kojim nastavljaju rešetanje započeto debi albumom "Cold Images" (2010). Bend čine Goran Twister (vokal), Bruno Grobelšek (gitara), Domagoj Kreč (bas) i Nikola Pešut (bubnjevi), s radom su počeli 2007., a kao osnovne utjecaje spominju Korn, Meshuggah, The Acacia Strain, Bury Your Dead, Fear Factory, Suicide Silence...

Već po samom izboru omiljenih bendova se može zaključiti da imaju moderan stil i zvuk s blagim eksperimentalnim referencama prepličući brutalnije tempove s obiljem različitosti. To se očitava u kompleksnijem aranžmanskom pristupu svake od ovih 5 prezentiranih pjesama s tekstovima, dakako, na engleskom jeziku. Tehnika svirke je nadebelo potkovana; ova tri glazbenika su dobro savladali gradivo kratkih parajućih riffova u kojima se može naći i math/metalcore supstanci, disonantnih zvukova, laganijih i atmosferičnijih detalja, potom frenetičnih hardcore tempova, kao i nekolicine neobičnih ekspresija, eksperimenata, pa i psihodeličnih izleta.

Zvuk im gruva i šiba energijom kao da vam žele glavom zakucati o pod svojim 'kreni-stani' tehnikalijama sa mnogim isprekidanim ritmičkim breakovima u koju je kompaktnom svirkom uključen čitav bend kome dinamiku diže vrlo dobar frontmen s nizom odličnih vokalnih riješenja (growl, clean vokali, spoken-word, hip-hop). Kao predahe koriste kratke atmosferične gitarske intervale i općenito im se u konstrukcijama uočava da su prerasli sve one boljke naših bendova koji se kao pijani plota drže klasičnih šablona u koje su redovito upletene solaže i naglašena pompoznost. ThroatTwister na sreću toga nemaju. Njihove su pjesme britke i snažne, a tehnička kompleksnost im samo donosi na bogatstvu kompozicija koje ne namjeravaju igrati samo jedno ljeto.

Uz snažno nabrijanu novu verziju "She's all V8" s debija, ovdje se još nalaze 4 moćna komada - uvodna parajuća "Time we bide" gdje se odmah u vatru bacaju hardcore tempovi sa nizom različitih vokalnih poduhvata, potom teška i znatno tromija "Minus humanity", melodična razarača "Body bag" i tehnički najzahtjevnija "Close up" u kojoj su uspjeli sažeti sav svoj kreativni potencijal kroz odličan složenac math/ metalcore/ groove elemenata, vraških gitarskih zapleta, lakopamtljivog refrena, melodičnog tremola, psihodelije i eksperimenata.

Bend se uistinu ne libi eksperimentirati, održava konstantu dobro složenih kompozicija i zadivljujuće čistog zvuka (snimljeno u Coaxial studiju), tako da se s pravom mogu i oni, a i mi ponositi da konačno postoji domaći metal bend sa suvremenim izrazom 21. stoljeća. Odlično!

Ocjena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/throattwister

Diskografija:
Cold Images (2010)
Humanity, EP (2012)

horvi // 30/08/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Eos, 3CD's

PATTI CUDD: Eos, 3CD's (2017)

| 27/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Alejandra, EP

LOU PROFA: Alejandra, EP (2017)

| 26/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Flying Microtonal Banana

[PRIMAVERA 2017] King Gizzard & the Lizard Wizard: Flying Microtonal Banana (2017)

| 25/05/2017 | pedja |

>> opširnije


cover: Forget to Remember to Forget

THE JOHN-PAULS: Forget to Remember to Forget (2017)

| 25/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Oblaci

IVAN HOZJAN: Oblaci (2017)

| 24/05/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: DEMO IZVOĐAČI 2012., 4. dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*