'Postoji vrelo kvalitetne autorske muzike na ovim prostorima. Nju ćete rijetko čuti na srednjestrujaškim radiopostajama ili na televiziji' - bolju i nažalost točniju izjavu nisu mogli odabrati autori ove kompilacije u njenom pismenom predstavljanju. No, to nije tek od jučer poznato, a po svemu sudeći to će tako i ostati. Ipak, kako je netko jednom pametno primjetio, 'mudri ljudi pronalaze rješenja, a glupi izgovore', a sačiniti kompilaciju od regionalnih glazbenih (kant)autora i bendova je svakako mudar i dobrodošao potez ne bi li većina njih ovdje zastupljenih na neki način dobila pažnju šire javnosti koju zaista i zaslužuje. Ovo im je prvi takav istup i kompilacija nazvana "Bistro na rubu šume" prva je u nizu sudeći po dodatku - Vol.1. U njoj je zainteresiranom slušatelju ponuđen, doduše srazmjerno sažet u svega deset pjesama, pregled trenutnog stanja ove skrivene, od velikih medija uglavnom ignorirane ali usprkos svemu bogate regionalne autorske scene. Čini se da se najbolji mogući odgovor na takvo stanje nalazi u stihovima Seinove pjesme "Valcer za kraj": 'Plesati u mraku/jer što nam drugo preostaje...' - jedan sasvim obični, ali istovremeno u svojoj nepretencioznosti izuzetni akustični valcer, nadograđen glatkom melodramatičnom gudačkom elegijom. Puno duše, srca i iskrenih emocija nalazi se u ovom kolektivu, jer oni su svi međusobno prijatelji, suradnici, publika i nerijetko vlastiti kritičari. Balade poput "Ne sjećam se kiše" Zvonke Obajdin i njenog benda Svemir ili "Opet" Nine Romić svjedoče kakav rezervoar najdubljih osjećaja se ovdje krije i samo čeka da pronađe svoj put do sasvim sigurno velike potencijalne publike. Ove dvije zagrebačke indie-kantautorice odavno su već prevazišle početne solo faze i imaju izdane izvrsne albume, te prateće postave za nastupe. Sve što je potrebno one već donose sa sobom; prepoznatljivi glasovi i vokalizacija, posebno kod Nine Romić, istančan glazbeni stil i autorski, s lakoćom pristupačni ali lirično izgrađeni tekstovi. Inače, i cijela kompilacija raspolaže s brojnim tekstualno i tematski zanimljivim momentima, koji ne idu uvijek ruku pod ruku sa svojim glazbenim podlogama, kao na primjer Miki Solusova ad hoc minijatura "Mrtav je Johnny" - glazbeno ona ne nudi nekakav spomena vrijedan detalj, ali je prepuna duhovitih alegorija koji svoj luk šire do Štulićevog istoimenog tragičnog junaka te Rambo Amadeusovih kaotičnih ali s dubljim smislom prožetih rap-nabrajalica kao što je "Balkan Boy" s početka karijere. Ili pak ostavljaju gorak okus nedorečenosti kao Radost! s pjesmom "Da". Međutim, u pjesmi "Bijeg" benda Mika Male obje ove značajke stopile su se u savršen tekstualno-glazbeni spoj, a rezultat je osvježavajući lirični nadrealizam uparen s atmosferičnim pop/rock elementima. Ispod ovog plašta, prošaranog spomenutim liričnim ekstravagancijama se krije najveća uopće moguća želja i namjera, koja je ništa manje nego ovaj svijet u kojem živimo učiniti boljim mjestom. I to putem individualnog ostvarenja kroz glazbu koja ovdje nikada nije pompozna i prepotentna, usporedi li se s njenim glavnim zadatkom. Akteri ove kompilacije ulaze kroz mala vrata i čini se samo na poziv, nježno poput slikovitog glasa Beograđanina Stray Dogga, čiji sastav je ovdje zastupljen s lahorastom baladom "Whisper". Ili se pak služe svojim tekstopisačkim darom u solo-akustičnim izvedbama kao što to čine Zvonimir Varga s pjesmom "Voli" i Felon u uvodnoj "Promjena". Pomalo iznenađujuće, ali i jedne od regionalnih perjanica novovalnog poleta americane, vojvođanski Wooden Ambulance su također našli svoje mjesto na ovom okupu i njihova pjesma "Let It Go", iako ne jedna od boljih s njihovog debi albuma, sa svojim duboko u roots utopljenim živopisnim aranžmanom i osebujnim glasom pjevača Gorana Grubišića zaokružuje cijelu ovu priču u jedno, na velike dijelove uspjelo predstavljanje ove 'neformalne zajednice' kao izvor dobre i kvalitetne glazbe na ovim prostorima.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 26/06/2013