home > mjuzik > DEMO IZVOĐAČI 2011., 2.dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: DEMO IZVOĐAČI 2011., 2.dio (d.i.y., 2011)

[  ]

ELECTRIC ŽARE - Nikad nikad nikad... (2011, d.i.y.)

Žare i njegovi električari su novogodišnje raspoloženje iskoristili za studijski rad, pa su tako u periodu od prosinca 2010. do siječnja 2011. provodili vrijeme u garaži kod Bele i studiju RKF gdje su snimili ovaj kratki EP od 15 minuta sa 5 pjesama koje su pošteno nasvirali na koncertima tokom posljednje 2-3 godine. Materijal je ovo odlične starinske punk-rock kvalitete kakva je bila u periodu 1977-1979, bez ikakvih smadrljotaka sa fuzijama trendovskih konotacija, a tekstovi na hrvatskom su više nego arhaični za inteligentan punkerski leksik bez ikakvih banaliziranja i vulgarizacije. Tematski kao i uvijek raspoložen za razvijanje diskusija, frontmen Žarko Jovanovski se upušta u jezgrovite priče o izgubljenim idealima (himnična "Nikad nikad nikad..."), društvenoj hijerarhiji ovog sistema ("U ovom društvu"), sarkastičnim parolama o kupovini polovne kuće, polovnog automobila i polovne grobnice od mrtvog vojnika ("Polovni vojnik"), individualnim frustracijama ("Ne to nisi ti"), te donosi jednu ironično- tragičnu sudbinu stanovite djevojke inspirirane svečenikom i DJ-om iz lokalnog kluba ("Maja"). Tematski odličan izbor koji pokazuje pravi inteligentni profil Žareta kao punk poete.

Snimak je odličan, produkcija kompaktna, svirka bez ikakvih mana frca sa energičnim gitarskim riffovima Nevia, drajverskim Igorovim basovima i jednostavnim ritmovima Mire, a da je ovaj materijal izašao u pionirskim danima ex-Yu novog vala, danas bi bio legendarniji od Pekinške Patke, Parafa, Termita i Pankrta. Elem, još uvijek ima onog pravog i pošteno odrađenog punka.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/electriczare
[  ]

GROF ĐURAZ - Ja sam normalan (2011, d.i.y.)

Banjalučki rock zabavljač već naširoko znan izvan svoje domovine objavio je konačno svoj debi sa pjesmama koje su stvarane još tamo od 2004. godine, a na ovom opširnom izdanju sa 15 brojeva od gotovo punih sat vremena sudjelovali su Dino Šaran, Mario Knezović (Zoster), Marčelo, Vesna Zornik (Katalena), Haris Pilton, BJ Nevenko...

Rad je nafilan uglavnom plitkim pasažama soft-rocka, ska, reggea, dubova, hip-hopa i nezaobilaznih turbo-folk elemenata s kojima želi naglasiti svoju balkansku egzotiku, tj. 'pripadnost' plemenu kojem se obraća. Sistem je sasvim jednostavan - Grof Đuraz kao govornik izgubljene post-ratne generacije umješno se zabavlja sa svojim sročenim stihovima koji su rockersko-punkerska verzija Balaševićeve patetike sa jasnim šarmom Zabranjenog pušenja i Ede Majke, te kada široku publiku mic po mic uvuče u svoju uglavnom zabavnu ideologiju koja kao izgleda 'dubokoumna' i 'sofisticirana', onda 'proturi' stvar poput Bregovića ili Čorbe. Jezik mu je inteligentan humor u kome se svatko od Vardara pa do Triglava može pronaći, voli se šegačiti sa pederima, izbacivati gorde parole, cinično se osvrtati na Bregu kako je krao i trgovao muziku, malo švrljati sa tradicionalnim poštapalicama o komšijama, ženama, izlascima, dokolici, fumanju trave itd, itd... Pričice su za široki auditorij koji preferira tip satire od spomenutih vedeta sve do Hladnog piva i površnih pratitelja alternativnog izričaja, no sve skupa, ovo je samo jedna uobičajena mainstream fabula kojoj je osnovni zadatak da se nametne svojom samodopadnošću.

Glazbeno je prilično bezazleno i nemam volje komentirati ovu papazjanu nabacanog kičeraja, ali moglo bi upaliti poput Lake ili Skroz.

Ocjena (1-10): 5
Web: www.myspace.com/grofdjuraz
[  ]

MOJ BEND - Skice (2011, d.i.y)

Veoma lijep demo materijal poslan nam je od ovog previše pristojnog benda iz Zagreba kojeg čine Ante Mikulić (vokal, gitara), Marko Magerl (bas), Donat Radas (bubnjevi) i Marko Mišerić (gitara).

Tri emotivne pop-rock pjesme koje mogu priuštiti onu vrlo finu kombinaciju Kazališta kada su imali Bogovića koji je pjevao 'sam, ostat ću sam, kad prođe posljednji ples' i Pipsa "Poštar lakog sna" u sjajnoj elegiji "Buđenje" može bez ikakvih problema Moj Bend staviti u pripravnu kategoriju imena koja 'čekaju svoj trenutak'. NME bi vjerojatno Moj Bend stavio u kategoriju najboljeg benda, recimo tjedna, ako ne i mjeseca s obzirom kakve bedastoće pružaju u zadnjih 6-7 (i ohoho) godina. Nekad je Dragi Mlinarcu bilo lako kada je napravio "Osmjeh" daleke 1967., ali danas je vrlo teško izmamiti takav osjećaj emotivne igre koju prikazuje ovaj bend u daleko suvremenijoj varijanti koja je vrlo lijepa kombinacija Flaming Lips i Pipsa. Moj Bend ima veoma lijep i melodičan Antin vokal, fine i jednostavne gitarističke linije, klasičnu rock-pop formu pjesama s komercijalnim akcentom, razrađenu priču o emotivnim preokupacijama i ugodno sjedaju na ono mjesto koje je baš upravo rezervirano za publiku sklonoj klasicizmu od blagih Majki do najboljih Pipsa iz vremena "Fred Astaire" albuma. Prva pjesma "Kao igra" je u stilu Steely Dan s prvih albuma cirka do 1975., a druga "Utopija" je spretna blues-rock kombinacija Gallaghera i bosanskih vedeta No Rules. Uglavnom, jako dobro djelo sa odlično pogođenim balansom između tekstova i muzike.

Ocjena (1-10): 7

Web: www.myspace.com/mojbend
[  ]

PREŽDERANI - Demo (2010, d.i.y)

Rock scena Daruvara, 'najljepšeg najmanjeg grada na svijetu' nije posebno poznata kao primjerice obližnjih susjednih gradova Bjelovara, Virovitice ili Požege. Ja se jedino sjećam iz 90-ih čudnovatog benda Pmeac, a široj javnosti Daruvar je jedino znan po Marku Osmanoviću, vokalu hard-rock sastava Cota G4 koji danas nastupa i kao frontmen Divljih jagoda. I vidi koje slučajnosti, Marko je bio suosnivač Prežderanih 1995. u kojima je bio jedno kratko vrijeme, a neki od letećih članova bili su i glazbenici iz Pmejca, benda nazvanog po krivoj fonetskoj interpretaciji riječi za pripadnike češke manjine kojih u tom kraju ima podosta.

Bend je u nekoliko navrata mjenjao postavu, a ovdje su prisutni originalni članovi Dario Bedi (bas, prateći vokal) i Marko Štromajer (vokal, gitara), te Tihomir Golubić (bubnjevi) koji se ponovno vratio u bend. Marko Štromajer, osim što je glavni vokal s promuklo-pijanim glasom, istodobno je pjesnik, pripovjedač, crtač stripova, ilustrator, uporni promatrač i vjerni komentator bijedne svakodnevice onih, već toliko puta prepričanih sudbina, neprekidno bilježi kronike sitnih provincijskih ljudi, koji su se naivno izgubili u velegradskom košmaru tražeći svojih pet minuta slave. Njegovi radovi objavljeni su u književnim časopisima Quorum, Zarez i Vijenac, strip-časopisu Komikaze, autor je nekoliko tekstova i pjesama koje su izdali Cota G4 i zagrebački rockeri Problem Child.

U Štromajerovoj poetici ispreplitanje surovih i nezgrapnih likova i događaja iz provincijskih dvorišta i birtija, s lažnim velegradskim blještavilom rađa sintagmu 'provincija kao subkultura', baš u vrijeme kada je subkultura zgurana opet nekamo pod provincijski tepih. Sve te priče, on je svojom lucidnošću uz pomoć nekoliko jednostavnih gitarističkih riffova pretvorio u duhovitu, ali surovu rock-pjesmaricu koji danas izvode Prežderani.

Kada se posluša ovaj enormno kaloričan sa satirom, humoreskama i anegdotama krcat demo materijal od 25 minuta, ne može se ostati suzdržan, a da se ne prasne u smijeh. Jer pjesme Prežderanih su toliko zabavne i jednostavne crtice iz svakodnevnog života oblikovane na način koji isprepliće mnogo lirskih elemenata Rambo Amadeusa, Dubravka Matakovića, starog Zabranjenog pušenja i Buldožera, a imaju i vrlo blisku poveznicu sa nekadašnjom poetikom riječkih Školjki sve dok Don Mario Marcelo nije zastranio sa svojim Crnim Govnom. Da ne parafraziram i ne citiram tekstove, samo valja napomenuti da niti jedna od ovih 7 pjesama nema niti trunku dosade ili patetike. Sve one govore o r'n'r svjetonazoru uglavnom s one pripite ili posve pijane prizme, maksimalno su otkačene priče pune duha i neopisivo zabavnog šarma, ali do one granice 'sve je to zafrkancija dok se meni ne dogodi'. E, a kada pola sata pijani ležite ispod stola, izgubite sve novce, a osobnu kartu vam uzme patrola (pjesma "To ti se samo čini"), to više nije igra koju bi bilo tko poželio da mu se dogodi. Pjesme "Disko" (o preziru prema diskoteci gdje se pušta Severina i skupljaju svi od gradonačelnika i raznih gradskih smradova do murije), "Bit će to krvavi poso'" (morbidna humoreska o piljenju drva motornom pilom s obilatim mamurlukom), "Rano jutro" (posve pijana tema o odlasku iz birtije), te "Trošiš ćaćine pare" sa sintagmama Hendrixove "Foxy lady" i uvrnuta groteskna balada "Žitna polja" izmamiti će gomilu smijeha. Jedina ozbiljna tema je "Nestali" i posve odudara od satiričnog koncepta, ali pokazuje da bend umije napraviti i vrlo duboku depresivnu gothic-rock skladbu koja prožima surovu stvarnost uzrokovanu prohujalim ratom i lažnim nadanjima.

Što se tiče glazbe, Prežderani su uglavnom u klasičnom hard-rock stilu sa izraženim mid-tempovima i upečatljivim gitarističkim riffovima koji su mahom standardni retro koji podsjećaju na štošta toga, a kao posebna stavka izdvaja se vokalna hip-hop tehnika u nekim pjesmama. Produkcija je sasvim solidna, čista i vidi se da bend osim sjajnih lirskih umotvorina umije oformiti i vrlo dobar zvučni dojam.

Ovo je zabavno, lucidno i lascivno da se jednostavno na ovaj bend mora obratiti pažnja. Komentari sa njihovog facebooka govore da su uživo fantastični. Zato provjeriti prvom prilikom.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/prezderani
[  ]

RETRO PULT - Promotivni cd (2010, d.i.y.)

Varaždinski trojac u sastavu Janko Kralj (vokal, gitara), Damir Šalajić (bubnjevi) i Igor Kranjec (bas, synth, elektronika) predstavljaju se u vrlo finom izdanju s tri autorske kompozicije koje pokazuju sklonost benda ka mainstreamu. Mora se reći da ovo nije prava slika i prilika benda; oni uživo zvuče daleko uvjerljivije i plove u indie-rock vodama u rasponu od The Cure do suvremenih inačica Arcade Fire, The National i Kings Of Leon. Ovdje su vjerojatno izabrane samo tri potencijalne hit pjesme, a one kao takve zvuče poput rane Vatre iz 90-ih. "Nad morem odsjaj" i "Gdje je rock" su žestoke, a "Pravim putem" je laganica, tekstovi su im blago provokativni s mjestimičnim emotivnim opservacijama, svirka čvrsta i kompaktna (osobito se ističe gitara), no za pravo upoznavanje s njima treba pričekati da snime one daleko bolje pjesme. Možda im je producent Petar Horvat savjetovao da prvo krenu sa komercijalnim adutima za eventualnu radijsku promociju, ali one stvaraju sasvim drugačiju predodžbu o ovome bendu. Pravi potencijal se krije u onome što tek treba doći. Samo za prispodobu, imaju oni shoegaza, post-rocka, psihodeličnih ugođaja, dream-popa, indie-rocka..., a od toga se ovdje s ovim materijalom ništa ne može niti naslutiti.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/retropult
[  ]

TZARA - Portraits De Voltaire (2010, d.i.y.)

Evo nešto konačno što je potpuno novo, suvremeno, produhovljeno i nadasve originalno!

Nevjerojatno kreativan materijal stigao je od bjelovarskog benda Tzara koji je nastao od bivših članova Project: Genova i Prod. Oni su Bruno (vokal), Dario Orač (prateći vokal, gitara), Bojan Gatalica (gitara), Miran Kapelac (bas) i Alen Rožman (bubnjevi). Njihovu glazbu i stil nije niti malo lako objasniti, kategorizirati i postaviti u neki fah kao zdravo za gotovo. Ovih 26 minuta predstavlja jednu vrstu fascinantne rock ezoterije kakvu su nekad davno njegovali primjerice The Pop Group ili SexA u fazi 80-ih, samo s jednog posve drugačijeg aspekta koji je bio vezan uz terminologiju post-punk etike. No, pristup im je gotovo identičan, a jedina bitna razlika je zvuk koji je kod Tzara mješavina noisea, alternativnog rocka i djelomično nekih primjesa suvremenog metala. Nekome tko nije doživio i shvatio šta su ova dva velika i značajna benda ostvarila, teško će moći razlučiti vitalne konotacije ovih Bjelovarčana.

Kada se sluša ovaj materijal, prvo što se može pomisliti jest da se Tzara svim silama trudi 'izmisliti' neki novi žanr, što je potpuno krivo. Jer naime, prošlost je pokazala još od vremena Frank Zappe i Captain Beefhearta, pa i jazza i klasične glazbe koji ne pripadaju ovom kontekstu, da iskonski poriv umjetničke naravi nije preslikavanje postojećih obrazaca, već unapređivanje istih i razvijanje vlastitih kreativnih sposobnosti. Tzara si je uzela to pravo da manipulira sa uglavnom kurentnim trendovima r'n'r kulture, te da ih formira po svojem nahođenju. A u praksi to izgleda tako da su aranžmanski posve nepredvidljivi pri čemu itekako paze na estetiku i umjetnički dojam. Svirački su besprijekorni, zvuk im je sjajan (snimano u Požegi kod Filipa Sertića, Studio Depth), te prema postavljenim tehničkim karakteristikama, ovaj materijal je (pre)zreo za nekog zvaničnog izdavača. Ali, sudbinska suština ovakve napredne glazbe jest da je sustavno neprihvatljiva kod naših izdavača koji zastupaju komercijalni potencijal na prvom mjestu. Kada bi se kruh tražio u umjetnosti rocka, a ne u marketinškim trikovima, ovaj bend bi morao biti na prvom mjestu jer su nadaleko premašili sve optimalne granice postojećih tržišnih zakona. Oni nisu komercijalan bend, niti će to ikada biti, jer ovakva glazba niti ne može biti općeprihvaćen mainstream. Oni su umjetnost, glavom i bradom, sa cijelim svojim bićem.

Tzara u svojoj umjetnosti imaju mnogo toga zajedničkog sa dadaističkom tezom da sve ono što je već napravljeno ne vrijedi ponavljati. Njihove pjesme potpuno idu u prilog tome. Naime, svaka od njih je sastavljena od nekih, grubo rečeno 7-8-9-10 djelova koji se međusobno razlikuju i gotovo niti jedan od njih ne ponavljaju, elem, ono što su odsvirali to više ne repetiraju na isti način, te je zbog takvog aranžmanskog pristupa njihov stil veoma težak i kompleksan za prosječnog ljubitelja alternativnog rocka. Izbjegavajući suhoparni 'pop' klišej 'uvod-kitica-refren-solo', Tzara svoju glazbu temelji na razvijanju slika poput filmske priče u kojoj je nepotrebno ponavljati iste kadrove i iste prizore. A svaka dionica koju je Tzara prikazala je maksimalno dotjerana u svim smjerovima i bespotrebno je tražiti u ovakvoj slobodnoj formi izražavanja nekakve propuste. Kada se promotri ova nevjerojatna kompleksnost materijala koji nije progressive (a niti jazz ili klasična glazba), ovih petoro sjajnih glazbenika djeluju kao da sviraju, ako ne po notama, onda barem prema nekakvom sinopsisu.

Pa kakva je to onda glazba dođavola? Odgovor je jednostavan - originalna. Ovakvo nešto na našim teritorijima nije izašlo od vremena one čuvene Sexine kasete "SexA uživo" (1986) koja je na svu sreću nedavno doživjela reizdanje u obliku vinila i cd-a, samo je velika razlika u zvuku. Da pojednostavim, svaki od ovih pet genija ima svoje zasebne fragmente, tehničku osposobljenost i funkcionira otprilike kao glazbenik u orkestru koji zna točno gdje i zašto treba koristiti dotičan način izražavanja. U određenoj mjeri, njihova glazba ima i eksperimentalnih momenata, puno ekspresija i slobodnog hoda, no poput prva dva albuma The Pop Group, sve je to fascinantno spojeno u nevjerojatan zvučni rock kolaž kojeg je riječima teško pojasniti.

Potpuno umjetnički dekoriran rad počinje sa završetkom; posljednji kratki izvodnik "Razvoj" ustvari je početak uvodne pjesme "Narcis neuron", a nakon jedne minute slijedi salva kreativnog bombardiranja s nevjerojatnim prizorima. Kada bi ih se išlo detaljizirati, trebalo bi im posvetiti najmanje desetak dana za njihovo razabiranje. Ima tu i veoma mnogo psihodeličnih momenata, čistih noise-rock šuseva, metal drukova uz mnogobrojne ritmičke varijacije, a i gitarističkih melodija s nevjerojatnim rasponom od tremola, folka, ska, dream-popa, math-rocka, funka, sludgea, dooma, hip-hopa, wah-wah, thrasha, grungea (a ima i jedna kratka dionica u "Djeva Bescrupula" koja zazvuči kao piano). U principu, Tzara je u svoj čudesan konglomerat sabila svu esenciju rocka od psihodelije 60-ih naovamo potenciravši suvremeni zvuk alternativnog rocka i metala.

Čitavu konstituciju fabule drži frontmen Bruno koji nije klasičan rock pjevač, već narator, otprilike nešto vrlo slično Niku iz Sexe, pa i Mark Stewartu iz The Pop Group koji se u cijeloj ovoj ezoteričnoj priči pokazao najboljim pjevačem. Njegova tehnika se svodi na spoken-word koju dinamički diže zavisno o konfiguraciji teksta, a klimaks su mu frenetični vriskovi poput opaljenog govornika koji zna zašto se bori i zalaže. Ja bi mu osobno pridodao i elemente čuvenih njujorških preteča hip-hopa The Last Poets iz ranih 70-ih godina. No, najveća zagonetka su tekstovi. Premda su na hrvatskom jeziku, posve su oprečni svim onim blesavim i priglupim temama o kojima naši bendovi zbore. Djeluju kao umjetnički sklop estetike apsurda i kaosa koji se giba poput toka misli Joiceovog "Ulixa" kojeg sam pokušavao desetak puta pročitati i svaki put sam odustao nakon nekih 50-60 stranica. Ali, kada se savladaju sve početničke tegobe kod preslušavanja ovog djela, neke stvari dolaze na vidjelo u obliku genijalno sročenih sofistikacija koje nisu niti Štulić, niti Kebra, a niti Idoli sa albuma "Odbrana i poslednji dani". Pjesma "Carlo Giuliani" je posvećena istoimenom mladom talijanskom aktivistu i anarhistu kojeg je ubila policija u Genovi 20.VII 2001. prilikom demonstracija. U općem neredu koji je vladao na ulicama, Carlo je pokušao da razbije prozor policijskog automobila aparatom za gašenje požara, a onda je dobio hitac u glavu i pregažen je policijskim džipom. Ranije su njemu u čast pjesme posvetili Konflikt, Ska-P, Chumbawamba i hrvatski crust punkeri AK47. Kod nas je čak i otvorena biblioteka s njegovim imenom u Umagu. "Augustin Tadeon" je stara pjesma još iz vremena benda Project: Genova i u ovoj novoj varijanti opčinjava nevjerojatnom psihodeličnom 'space' atmosferom punom raskrzanih ritmova (ima čak i d'n'b-a). Čitava lirika albuma je prožeta fascinantnim zapažanjem umjetnika koji je uhvatio onaj, točno određeni moment koji je bitan, bez obzira o čemu se radi. Uvodna pjesma "Narcis neuron" odmah u prvi plan stavlja 'slikara ili smrt', 'glad', 'kušnju' i 'davanje pera za neprospavane noći', a onda izbacuje neočekivani stih 'fokus - Koreja' (valjda sam dobro shvatio?) koji prebacuje težište zbivanja na svjetsku politiku. Uopće ne znam kako objasniti ovu fenomenalnu pjesmu o kojoj bi se moralo pričati danima u kojoj se Brunovi vokali mješaju iz jednog kanala u drugi opovrgavajući tvrdnju da je Tricky nekad bio majstor paklenih šapata i nevjerojatnih psycho eksperimenata...

Ovakav bend se pojavljuje samo jednom u životu s ovakvim nevjerojatnim materijalom. Ovo je muzika za najrafiniranije diskofile koji traže uzbudljivost r'n'r-a. Najprofinjeniji gnjevni i bijesni art-rock čist kao suza za kojega će trebati proći tko zna koliko desetljeća da ljudi shvate njegovu poantu.

p.s. iz neslužbenih izvora saznajem da je bend prestao s radom. Nevjerojatno, a kakav bend i kakav materijal...

Ocjena (1-10): 10
Web: www.myspace.com/tzarabnd

horvi // 23/03/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: DisTurBiA

DREDDUP: DisTurBiA (2016)

| 22/02/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Blurred Head And Scrambled Eggs

SPOOK: Blurred Head And Scrambled Eggs (2016)

| 21/02/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Dobro jutro, stres može da počne

M.E.C.E.: Dobro jutro, stres može da počne (2016)

| 20/02/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Run the Jewels 3

[PRIMAVERA 2017] Run the Jewels: Run the Jewels 3 (2017)

| 18/02/2017 | pedja |

>> opširnije


cover: Let's Just Bullshit Our Way Through

SHEIK ANORAK: Let's Just Bullshit Our Way Through (2016)

| 17/02/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: DEMO IZVOĐAČI 2011., 2.dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*