home > mjuzik > DEMO/ D.I.Y. izvođači 2016., 7. dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: DEMO/ D.I.Y. izvođači 2016., 7. dio (2016)

[  ]

DISCO OCCULTO - EP (d.i.y., 2016)

Teško je sakriti subjektivni dojam slušajući ovaj zagrebački doom/stoner četverac da se glazba ne vrti u jednim te istim gabaritima kad je riječ o ovakvom žanru pronalazeći samo neke finese koje će ih odvojiti od striktnih načela. Ova četiri momka sasvim sigurno žive neki svoj otpadnički život kao i mi svi ostali na granicama sirotinje dajući nešto najbolje iz sebe koliko mogu valjda svjesni da repeticija umjetnosti stvara zasićenost konkurenciji u kojoj se i ne može mnogo pružiti: stoner/doom/psycho s metal prizvukom je iskorištena underground roba poput hard-rocka Parnog Valjka kojeg više nitko valjda živ ne smatra hard rock bendom.

Disco Occulto se svim silama trude pronaći svoj komad kolača zasluženog auditorija u rangu nekih zaista sjajnih bendova od prije 20 i više godina, prije svega Soundgarden i Melvins, a ipak nisu grunge, već poveznica s Black Sabbath u kompromisu finoće sofisticiranog leksika koji bi 'mogao proći'. Nema veze što su tekstovi na engleskom jer ionako ovu glazbu nitko van granica našeg regiona neće prihvatiti. U rijetkim slučajevima je to uistinu OK (The Orange Strips, Overflow, Kleimor, Subscale, Frozen Forest, Sacramental Blood, Baden Baden...), no u većini slučajeva dolazi samo u svojstvu snobizma. Balkansko slavenski akcent gitarista i pjevača Darjana se osjeti s kontinenta na kontinent da je glumatanje poput hrvatskih akademskih glumaca koji ne mogu ostvariti niti jednu regionalno zapaženu ulogu jer ionako imamo gomilu imbecila u mainstream produkciji. Demo izvođači se rijetko podržavaju zahvaljujući dobronamjernicima, a gledajući ovo što su mi poslali, nikako ne mogu biti zadovoljan unatoč činjenici da su napravili prilično razvučen materijal od 20 minuta s 4 pjesme u kojima su pokazali dostatni razvoj kompozicije, ali, nažalost i stereotipnost koja ubija osnovnu figuru.
[  ]

Idemo redom. "Home" s blueserskim početkom uopće ne aludira kako će se sve razvijati, jest, ovo je blues stvar ispodprosječne kvalitete da nema kraćih disonantnih riffova, solaže uopće nisu bitne, kao niti postignuta dinamika. Bitna je srž pjesme s patetičnim ugođajem o poimanju kućnog ognjišta, nešto vrlo slično tematikama i formatima Pearl Jam koji recimo nikad ne bi uspjeli da su, ha-ha-ha, bili fokusirani na latinsko tržište pjevajući na španjolskom. "All cause of you" dovlači Led Zeppelinovsku sjetu, nema izraženih distorzija već kotrljajuće tromog tempa s obzirom da je početna ideja benda headbanging drone. Primjećuje se u ovoj kompoziciji i space-rock šlih, doboš Matka je fino korespondiran u 'limeno-plastičnom' ska/dub efektu što daje znatno drugačiju aromu, ali opet je pjesma nekako nespretna. Nešto uistinu fali. "Get closer" je funk/hard-rock, a da je otpjevana moćnije i režavije (Darjan nema visoke glasovne reference) mogla bi biti hit. "Say something" opet aludira na Black Sabbath sa solidnim doom/stoner referencama i dvodjelnim aranžmanom (Leov bas je vrlo dobar), ali 'clean pop' vokal se nikako ne uklapa; nije uvjerljiv.

Najzanimljiviji dio materijala su poprilično bogohulni sotonistički tekstovi što su sofisticirano zamagljeni demonskom lukavošću kako sami kažu 'pogledom u prošlost kroz moderne leće jakog kontrasta' (vrag je najinteligentnije biće, don't forget) i mistificiran omot koji prikazuje pristojniji dio erotski napaljene eksplicitne mašte. Glazbeno su sasvim OK u potrazi za originalnošću. Izbjegavši teške distorzije priklonili su se srednjestrujaškom zvuku, a s engleskim jezikom nikome. Ne vjerujem da će anglosaksonska audijencija ovo prihvatiti. Za Hrvate ovo definitivno nije materijal koji bi mogao napuniti neki klub izvan njihovog kruga prijatelja i poznanika premda im je želja svirati na svakom mjestu gdje stane bubanj i tri full stack pojačala.

Naslovi: 1.Home, 2.All cause of you, 3.Get closer, 4.Say something

Ocjena (1-10): 6
Web: www.facebook.com/discoocculto/?fref=ts
[  ]

ENDLIFE - Lost in Blinding Lights (d.i.y., 2016)

Opa čoveče, koje ugodno iznenađenje!

Preslušavajući ovaj album razmišljao sam o tome što bi neki stručnjaci kojih ima mali milion nadrobili o njemu. Pretpostavljam da bi ga iscimali kritikama prvenstveno na račun depressive black metala koji je malo kome omiljen žanr. A i zbog tko zna čega. Da su kompozicije prejednostavne. Svašta ljudi razmišljaju s opozicijskim stavom kada slušaju nešto što im ne sjeda u uho.

Evo, "Lost in Blinding Lights" zasigurno ne spada u vrh black metala na regionalnim područjima, ali ima jednu veliku prednost nad svima njima: djelo je oneman benda Milana Stojilovića (Hellhound) iz Velike Plane (100-tinjak km južno od Beograda, 50-tak km sjeverno od Kragujevca), a momak ima, vjerovali ili ne, samo 16 godina! Počeo je s projektom 2013. prethodno slušajući Iron Maiden, progressive, djent i još poneke žanrove, a onda se pronašao u depressive black metalu inspiriran prije svega s Lifelover i ranom Katatoniom, te gomilom DSBM izvođača. Prvi EP "Safe Way Out" s pjesmama "Leave", "Cold", "Drown", "Shatter" i "Burning" realizirao je 2015. kada je imao 15 godina, a kako se te pjesme nalaze i na ovome 52 i pol minuta dugačkom albumu, mogu reći da se ne radi uopće o nekakvim balavo-šmrkljivim smandrljotcima kako bi se moglo pomisliti potcijenjivački 'šta će meni dete svirati i naukovati neke svoje tričarije o black metalu'. Naprotiv, sve su to pjesme koje imaju i glavu i truplo i rep, a bome i poprilično šarenu liriku u kojoj prevladavaju tematske preokupacije anksioznih stanja, depresija, frustracija i općenito poznatog mračnjaštva ovakvog kova.
[  ]

Otvarajuća "Burning" počinje finom rezbarijom niskog štima u laganijem disonantnom rifu, ritmika ukusno posložena s programiranim bubnjevima što uopće ne ostavljaju sintetički dojam, te urnebesnim galopom u dva akorda, a kako je slušao i progressive, uočava se i sklonost ka kompleksnijim aranžmanima s izmjenama tempova i gitarskih tehnikalija dok su basovi naštelani u tempiranim melodijama galopa. Za vokal se ama baš po ničemu ne može zaključiti da je glas petnaestogodišnjaka: urlikajući je crust/screamo prljavo-oporih frekvencija idealnih za black/death/hardcore grla, a mogao bi on još uskočiti s njime i u drugačije žanrove da mu se pruži prilika. "Shatter" počinje klavirskim interludijem, znatno je tromija, a vokal je 'clean' u vrlo finoj intonaciji pokazujući da Milan umije senzibilno pjevati i istovremeno ispreplitati i grčeviti screamo/growl. Pjesma također pokazuje i blage progressive konotacije s laganijim ambijentalnim intervalima bez topota ritmike odsviravši i kraći gitaristički solo. "Leave" je gotovo čvrsti alternativni rock/ post-grunge s dvije gitare, a tu je vokalno malo omanuo s 'clean' adaptacijom u nekako nezgrapnu interpretaciju s insinuacijama na Matt Bellamyja i Bajsa iz Kleimor. Growl i taj osornije-prljavi vokal mu puno bolje stoji. "Cold" i "Drown" u uvodu imaju staccato nižih registara s paralelnim zidom gitarske ritmičke funkcije i razrađenim aranžmanima; od pjesme do pjesme se uočavaju vrlo dobri kompozitorski zahvati pri čemu pazi da sve djeluje ukusno i akordično bez ikakvih ispada, no to dvojako korištenje 'clean' i growl/screamo glasa baš i nije najusklađenije, ali Bože moj, za 15 godina, ma to je fantastično.

Nove pjesme, njih ukupno 9 opet naravski pokazuju znatan napredak u sviračkom, a i vokalnom aspektu: sve manje koristi 'clean' pjevanje, glas mu je dublji i stravičniji, a glazba još mračnija, zastrašujućija, agresivnija i ponešto kompleksnija, no ipak usredotočena na galopirajuće tempove na ivici urnebesa hardcorea i blastbeatova ("As streetlights penetrate the mist", "Wanderer", "Through scars and burning smiles", "Iron snow", "What you do to me") u dobro znanim okvirima Bathory, ranog Burzuma i slične ekipe. One kompleksnije pjesme prožimaju i umješne klavirske intervale, tromije tempove nalikujući doom/ gothic/ post-metalu (dvodjelna "To be forgotten" sa fade-out finišom, te "Acid tears" i završna "Last song", jedine s djelomičnim 'clean' vokalom) ili, pak, nemaju klavirske dionice, ali su trome i vrlo melodične (ponajbolja "Silence" s aromom Black Sabbath). Uz to, svaka kompozicija ima i melodičnih intervala, produkcija, mada kućna, idealno sjeda na prikazanu materiju, te uopće ne treba dvojiti da pred nama stoji kovač metala kome treba dati potporu.

Ne znam uistinu nikoga, ovako 'otprve' tko je s ovim adolescentnim godinama na našim područjima napravio ovako moćan, razarački brutalan i nimalo ekspresivan rad. Evo, Električni Orgazam (1981) i Overflow (1991) su na debi albumima u prosjeku imali 17 godina zbog basistice Marine Vulić i gitarista Maloga koji su tada imali 14-15 godina. Bilo je još tako mladih bendova i izvođača, ali koliko me sjećanje služi, nitko nije napravio nešto slično da ovako razara i ide 'uz dlaku' svim zakonitostima žanra kojeg god se prihvatili.

O Milanu Stojiloviću Hellhoundu će se zasigurno još mnogo toga pozitivnoga čuti. Napredovati će on u tko zna kakvim oblicima, a za početak karijere, ovo je više nego sjajno, usudio bih se konstatirati i svojevrsno regionalno remek-djelo omrznutog žanra koji je skoro pa triput stariji od njega.

Naslovi: 1.Burning, 2.To be forgotten, 3.Silence, 4.Shatter, 5.As streetlights penetrate the mist, 6.Leave, 7.Wanderer, 8.Cold, 9.Through scars and burning smiles, 10.Acid tears, 11.Drown, 12.Iron snow, 13.What you do to me, 14.Last song

Ocjena (1-10): 7
Web: http://endlife.bandcamp.com/

Diskografija:
Safe Way Out, EP (2015)
Lost in Blinding Lights (2016)
[  ]

LOS KOZMOS - Franceska (d.i.y., 2016)

Kutinski majstori akustične, kako sami za sebe kažu jazzy-forest improvizacije dugo vremena su pripremali nove materijale po nekoliko puta izmjenjujući postavu od onih demo materijala iz 2013. i 2014.; jedno vrijeme su imali basisticu, pa harmonikašicu, čak su s dugmetarom snimili i jedan kratki živi, veoma simpatičan materijal "Dačeva - Live" (2015. u kutinskom Quince Club of Arts), no na koncu se pokazala ona stara uzrečica 'uzdaj se u se i u svoje kljuse'. Odnosno, koga nema bez njega se može.
[  ]

Enivej, ovaj njihov već četvrti materijal (računajući i prvi "Nikri pjesme" koji se ne nalazi na spisku izdanja njihove bandcamp stranice) je jasan pokazatelj sve rapidnijeg sviračko-tehničkog razvoja da praktički samo dva vitalna člana Marijan Pavličić - Krueger (bas) i Nikola Nikolić - Nik (gitara) mogu napraviti vrlo intrigantan spoj fine, slušljive i plesne instrumentalne glazbe koja sada poprima i math konotacije zahvaljujući mnogim specifikacijama u koje ulažu očito više nego li bilo tko u fahu demo/d.i.y. izvođača s ovih prostora u zadnjih nekoliko sezona. Premda još nisu imali niti jedan značajniji živi nastup zbog stalnog problema s bubnjarem, ovaj 22 i pol minuta dugačak albumčić - EP, kako god, frca iznenađenjima od početka do kraja.



Relativno kraći, takoreći 'pop' formati do 4 minute neopisivo podsjećaju na session kojeg je vjerojatno isprobavao Sting s Omar Hakimom i Darryl Jonesom kada se pripremao za prvi solistički album "The Dream Of The Blue Turtles" 1985. neposredno uoči razlaza The Police. Govorim u šturim crtama jer se takva glazba može stvoriti samo u nekim analognim okvirima žive svirke s puno proba, ulaganja, odricanja, ljubavi, dotjeravanja, dorađivanja, prekrojavanja i aranžmanskih tranzicija. Glazba Los Kozmos na "Franceski" je ubjedljivo najbolje što su do sada napravili, te je na korak do artističkog poimanja jazz-rocka s miomirisima popa, upravo po Stingovom receptu s time da ovdje postoji rezignirano komplementarna konceptualnost što povezuje prve tri dinamičke kompozicije "Franceska I", "Franceska II" i "Franceska III" od vrlo dobre eksperimentalnosti na rubovima bluesa križanog s post-punkom, math-rockom, tex-mexom i surfom bez ikakve distorzije, ali s podosta aranžamanskih prevrata i breakova koji im davaju posebniji štimung u percipiranju finoće izraza; samo malo fali da ne izleti hitčina poput "If you love somebody set them free" kad se zašpila po tambourinu, ali za sad ovaj dvojac izgleda ne misli tako. Hm, šteta...



Sting je uistinu bio u žiži popularnosti s tim debijem, svašta je izjavljivao u intervjuima o svome snu plavih kornjača (čak i da je asparagus, sjećam se intervjua u časopisu Rock), a da ovi Kutinčani nisu nimalo daleko od takvih snova, barem na glazbenim relacijama pokazuje "Veprov san (Boar's dream)", vrlo plesna skladba razdvojena na dva djela - prvi rasplesani, a drugi u umjerenom tempu poput spoja dva najznačajnija tadašnja Stingova singla (drugi je "Fortress around your heart"). Laganiji intermezzo "Alla" (nepune 2 minute) prikazuje Nikove sviračke bravure u stilu kratke etide, a zadnja dva komada ponovno neopisivo podsjećaju na Stinga, no u formaciji The Police. "Pustinja" je basoidno melodičan jednostavan punk s dodacima atmosferičnih gitarskih math referenci Andy Summersa uz pritajen industrial tempo programiranog ritma (nažalost završnica odlazi u fade-out), dok je "Kentaur" nešto vrlo slično nikad izraženoj kompoziciji "The dream of the blue turtles" u kojoj se Sting iskazao kao vraški dobar svirač i kompozitor shvativši da nema osobitog kruha od takve figure. No, ovi majstori imaju svoj kruh s nekih drugih platformi i nisu robovi show-biza drugujući onoliko koliko mogu sa onime što najviše vole - glazbom. Napravili su jedan od najljepših instrumentalnih radova u Hrvatskoj ove godine i konačno im je došlo vrijeme da široka javnost, nema veze da li snobovska ili ona čisto principjelna sazna za njihov veoma visoki instrumentalistički nivo ritmički poprilično žestokog sanjarenja balansirajući na razmeđi rocka, jazza i popa. Odlično, kapa dolje ovim majstorima!

Naslovi: 1.Franceska I, 2.Franceska II, 3.Franceska III, 4.Veprov san (Boar's dream), 5.Alaa, 6.Pustinja, 7.Kentaur

Ocjena (1-10): 9
Web: http://loskozmos.bandcamp.com

Diskografija:
PANJ - Čikovi i čepovi (2002)
PANJ - Pankeraja (2004)
PANJ - Hočus moćus (2008)
Nikri projekt (2013)
Los Kozmos (2014)
Dačeva - Live (2015)
Franceska (2016)
[  ]

OGENJ - Još je rano (d.i.y., 2016)

Koprivnica još od 80-ih godina prošlog stoljeća ima jednu od najbogatijih malih, lokalnih scena bivše velike federacije, samo na uštrb svih ondašnjih glavnih centara, nikad nije mogla isplivati na površinu otprilike isto kao niti izvođači recimo iz daleko većih gradova poput Osijeka, Varaždina, Slavonskog Broda, Niša, Kruševca, Bitole, Velesa (nekoć Titovog Velesa), Banja Luke, Tuzle, Mostara, Subotice, Celja, Kopera, Titograda... Uvijek je tu bio presudan taj 'provincijski' element koji je izdavače ograničavao u početnoj hipotezi da nisu sposobni prodati barem 10-15 tisuća nosača zvuka, no s vremenom, kako nam je i kupovna moć oslabila, a underground sam po sebi napravio svoje pokazavši srednji prst mainstreamu, vrlo brzo su na vidjelo došli koprivnički Overflow, a potom i Don't, Running Party, Angry Cows (i još neki KC bendovi), te Miroslav Evačić koji s njima, mahom punkerima i hardcoreašima nije imao nikakve veze, ali je generacijski bio vezan uz tu gradsku scenu s konca 80-ih i početka 90-ih ostvarivši u globalnom pogledu još i najunosnije 'opipljive' učinke.

Jedan dio dobrog lokalnog obola ka nekoć 'zanemarenoj' i 'provincijski' degradiranoj sceni danas jednog od industrijski najvitalnijeg grada u Hrvatskoj, ispravlja između ostalog i ovaj peterac što vraća udarac show-bizu na račun zavičajnog izričaja 'lepe kajkavske popevke' koja je postala također sve zanemarenija u rakursu hrvatskih radio programa. Oni su prije svega supergrupa sastavljena od članova meni poznatih bendova koji su radili ili su još uvijek aktivni: Angry Cows, Ant Ruth, Božje ovčice, Flunkeydom, Funeral Moon, Nullified, Pubic Bunny, What Matters Most, Mirogoy, Inside My Casket, Dead Fish..., a sad da počnem nabrajati u kojim žanrovima se nalaze, ne biste mogli vjerovati da ovdje ima glazbenika koji su došli iz najurnebesnijih i najekstremnijih oblika metala, punka i hardcorea.

Pa ipak, njihova glazba kao benda Ogenj nije ništa slično tome. Rekao bih da im je ovo jedan vrlo promišljen kompromis s ciljem osvajanja tržišta na način klasičnog punk/etno/world-music izričaja koji po mnogo tome nalikuje na Cinkuše. Imaju violinu (Tara Knežević), bisernicu (Ant Ruth, glavni vokal), te standardnu rock postavu (Filip Kušnjer - gitara, Karlo Knežević - bubnjevi, Nikola Terzić - bas) i na ovome 18 minuta dugačkom materijalu s 5 autorskih kompozicija imaju vrlo fine predispozicije da se suoče s njihovim auditorijom na procjenu. Dakako, s ostavštinom koju Ogenj ima uočava se rockerska nit jačih stisaka na papučicu distorzije i metal/hard-rock/punk gabarita, u tome su po nekim aspektima i daleko bolji od Cinkuša, ali im manjka, barem za sad neka jača pjesma s obzirom da su tekstualno prilično siromašni s fokusiranim r'n'r nabojem - sofisticirano govore o seksu u uvodnoj vrlo lijepoj i poletnoj Cinkuševskoj poskočici "Lepa Mara" (još najbolja stvar), vrlo depresivnoj "Vojna" (Joy Division na kajkavskom: glavni junak je skoro obješen u jednom od nekoliko ratova na Balkanu 'vože plesalo je': vože = uže), ali onda od treće "Zanavek buš moja" počinje lagano glazbeno-nesuglasje s nezgrapnim aranžmanima što pretenciozno pokušavaju biti kompleksni u svojstvu bogato nadahnute pjesme. Početak je OK s romantično - erotskim tekstom, te glazbom u stilu The Pogues, Dropkick Murphys i Flogging Molly, prelazima u hardcore/ska/cro-etno od kojeg se može očekivati urnebes na koncertima, ali ne štima postavka pjesme kao niti od vrlo sličnih tematskih pjesama koje su mnogi pisali za Mišu Kovača. Ovdje ima stvarno bizarnih činjenica omalovažavanja žena kao da još uvijek vlada partrijahalni sistem: ' I ve dok ti igram, z dečkima v biritiji, nek čuju si kak smo si mili' (I dok sad sviram s dečkima u birtiji, nek svi čuju kako se volimo). Možeš si misliti. Žena doma, vodi brigu oko djece, a dečki lumpuju, baš kao Mišova pjesma "Odvest ću te na vjenčanje, ljubavi moja": 'tamo daleko od svijeta imat ćeš dom'. To jest, sve je ovo kibiciranje potencijalnog auditorija koji se može uhvatiti na njihovu vrlo dobro smišljenu, ali istovremeno i prozirnu furku. Gotovo u stilu Thompsona i Stalonea. Najvećih faca show-biza. I Olivera i Gibbonija, oh, koji nenadani pad, a počelo je odlično...

Trebali su i u poetskom žargonu smisliti nešto bolje, nešto što odgovara današnjem duhu vremena kada priležnica može slobodno pozvati policiju zbog obiteljskog zlostavljanja, a partner joj je pod maliganima, nastrojen na staru socijalizaciju društva da je žena manje vrijedan element u njemu. Pokazati da su dobili po njuški, da su bili i ostavljeni i prevareni i zapostavljeni jer nisu bili dovoljno dobri. Danas gomile nekoć seksističkih i muški šovinističkih rock pjesama nemaju ama baš nikakvu kurentnu vrijednost jer su se i zakoni izmjenili, tako da i osnovni smisao Ogenja, ma koliko god bio privlačan kao kajkavski zavičajan zbog odličnog akcenta glavnog vokaliste koji je prirodan, podravski, kajkavski, jezik roda moga, nije u duhu današnjice, a to se od etno/world-music izvođača i očekuje da se potpuno uklope u svijet u kome žive s arhaičnim i autohtonim izrazom. Pogriješili su u lirskom pristupu, inače je sve OK. "Zela si me" je laganica kakvih smo čuli mali milion od Bowiea, Stonesa, Oasis, RHCP, Pixies, Lenny Kravitza, Radiohead, Coldplay, uostalom čujemo ih svaki dan na radiije, a zadnja "Hote, hote" počinje vrlo zanimljivo i poletno kao riff jednog od najznačajnijeg hita svih vremena "Smells like teen spirit" Nirvane uz pratnju tamburice, a onda se pretvara u neandertal hitčinu koju samo klasični hardcore/ punk/ metal glazbenici mogu smisliti: 'hote, hote, naj bite žejni/ pijte, pijte, kaj bumo veseli' (dođite, nemojte biti žedni/ pijte sa svi budemo veseli).

To nije osobito privlačna poveznica u svemu ovome. Poetska ideologija je na ivici promašaja, ali ostali dijelovi infrastrukture su solidno poštelani.

Naslovi: 1.Lepa Mara, 2.Vojna, 3.Zanavek buš moja, 4.Zela si me, 5.Hote, hote

Ocjena (1-10: 6
Web: http://ogenj.bandcamp.com/
[  ]

PLENUM - Demo (d.i.y., 2016)

Zagrebački bend koji se već godinama priprema da izađe van pred javnost svira, takoreći 850 godina (počeli su 2011. s pjevačem Tvrtkom). Pošto jako dobro znam povijest benda s obzirom da je glavni član Hrvoje Pašalić (bas) moj osobni prijatelj i poslovni kolega, nekoć svirao u Vex And The Voxtones (sjećate li se tog benda, imali su dva odlična albuma za Slušaj najglasnije?) skoro pa svaki dan komentirao probe i masu problema koje ima u sažimanju osnovne funkcije benda, te pošto se čini da će se ova zadnja formacija djelomično rasturiti, a on kao glavni autor ostati kratkih rukava, nije mi drugo nego da ovom recenzijom popratim taj njihov/njegov dugogodišnji i mukotrpni rad u kome su promijenili 3 (ili 4) vokalista.

Bend se prije svega ne treba striktno očitavati u fahu 'demo/ d.i.y.' izvođača, Hrvoje to ionako dobro zna da ne pripada nekim bućkuriš-fićfirićima, te materijal s kojim momentalno raspolažu je napucan komercijalnim aditivima da se smrzneš. Odličan snimak 3 pjesme sa živim bubnjarem i pop-rock strategijom mainstream produkcije nikoga ne bi trebao ostaviti ravnodušnim. Zaboravimo li na vrlo sličan performans The Smiths ili The Cure, odnosno klasičnih, jako lijepih 'indie' pop pjesama kojih ima u izobilju, Plenum se na ovih 12 minuta kroz 3 pjesme potrudio dati fokusiranost lirike poput R.E.M., JAMC ili The House Of Love. Emotivno, pragmatično, zagonetno, zanimljivo i vrlo primamljivo na račun zavodljivog vokala Tajane Turković (na hrvatskom, of kors) koja nagovještava mogući odlazak iz benda jer je našla potencijalnu akviziciju u Australiji (inače pjeva i mnogo covera engleskog izričaja u bezbroj bendova). Prvotno je bila vrlo usredotočena na bend, snimila ovaj materijal i onda, kako mi Hrvoje kaže, izgleda da odustaje poput klasičnih studentskih bendova što traju maksimalno 4-5 godina. Enivej, njen vokal je fantastičan sopran pogodan za heavy-gothic poput Tarje Turunen, no kako su osnovni gabariti benda u klasičnom pop-rock formatu, a gitarska sekcija Gjöri i Roman Drnjević proizašla iz heavy voda (tako tvrdi Hrvoje), osjeća se u njihovom zvuku veliko prisustvo rocka s hard/post-grunge karizmom.

http://soundcloud.com/marcha83/voli-me

Upravo s tom kombinacijom, ove 3 pjesme postižu zavidan nivo friškoće, svježine i netipičnosti hrvatskog mainstreama; naizgled se doima da je Plenum 'još jedan' mainstream rock bend s indie eptitetima poput Adastre, Hakuna Matate, Grette i sličnih, no Tajanin vokal razoružava svojom namjernom arogancijom uronjenom u individualističko-emotivnu poetiku na sofisticiranoj bazi. Ti tekstovi nisu direktni, te premda u njima postoji zavidan nivo mistifikacije, na račun vrlo pitke, plesne i šarene glazbe neminovno vode pop reference, baš u stilu spomenutih veličina. Ograđeni su od banalnosti, trivijalnosti i infantilnosti usmjereni u pozitivizam, osobnu filozofiju, svjetonazor i dakako, ljubav. "Tko sam ja" je najrockerskija s daškom hard-rock riffova, intrigantnim solo dionicama, umjerenim tempom, vrlo šarmantnim back vokalima Diane Krčmar, te podosta kompleksnim aranžmanom da od početka do kraja nema mjesta dosadi: stalno se nešto dešava u pjesmi, ima poprilično breakova i zaokreta, no sve ostaje u domeni vrlo slojevite 'pop' strukture. "Voli me" je vrlo emotivna, no ne i laganica kako bi se očekivalo; upravo suprotno, rasplesana je s korespodencijom legato ritam gitare i prateće solo melodije koja podsjeća na The House Of Love/ R.E.M. kombinaciju, a strofa 'mi smo ljudske ptice, mi svemir gledamo odozdo' unosi vrlo senzibilnu i zavodljivu erotsku strast na račun daljnjeg konteksta što se svodi na čežnju, seksualnost i moć očaravanja nekih neispunjenih želja. Pjesma je van svake sumnje hit s darkerskim ugođajem poput nekih vrlo lijepih uboda The Cure, a takvu stvarčinu zaista treba znati napraviti da ne zvuči ljigavo i komercijalno pretenciozno poput Crvene Jabuke, Parnog Valjka ili Daleke Obale. Ima dinamiku, različitih perioda, a taj gitarski solo kroz cijelu kompoziciju daje poseban štimung poput onih pjesama The Smiths ili R.E.M. koje se čine da smo ih već mali milion puta čuli kod nekih bendova iz 60-ih, ali se apsolutno ne možemo sjetiti koje su to točno (Byrds, The Animals, Steve Winwood, The Beatles, The Rolling Stones...). I na koncu "Put na jug" u reggae formatu nalikuje na Elemental zbog poprilično slične Tajanine hip-hop intonacije bliskoj Remi. Pjesma je vedra, lepršava, a humpa-cumpa ritam i mnoštvo staccata zavodi otprve, te nije u stilu ofucanih hitova Eddy Granta.

Sve je ovdje poštelano na komercijalnoj razini radiofoničnih performansa i biti će velika šteta ako Tajana napusti ekipu. S ove 3 skladbe mogu bez ikakvih problema proći na svakom komercijalnom radiju i kod svakog velikog izdavača, a imaju i taj zavodljivi 'indie' faktor koji ne bi trebao proći neprimjetno niti kod alternativnije publike sklone otprilike sličnom stylingu The Orange Strips, Trees Of Maine (Valdet Luboteni), Nine Romić, Svemir... Plenum je tu negdje vrlo blisko. Preporuka no.1 iz prve ruke.

Naslovi: 1.Tko sam ja, 2.Voli me, 3.Put na jug

Ocjena (1-10): 8
Web: https://soundcloud.com/marcha83
[  ]

SEQUENCE - Faith In Me (d.i.y., 2016)

Vau, kakva fantastična razarača!!!

Neki poluprosječan slušatelj ni u ludilu ne bi pomislio da najbolji bendovi dolaze iz provincija, odnosno manjih gradova i gradića. Nekad je sve bilo stacionirano na relacijama Ljubljana - Zagreb (eventualno Rijeka) - Sarajevo - Beograd - Novi Sad - Skoplje. Sjećate li se ijednog rock benda iz nekadašnjeg Titograda? Ili s Kosova?

Ne. Ovo nije priča o nekom zapostavljenom glavnom gradu, već o ekipi iz Vojvodine, iz Sente koji su napravili jedan od najboljih autorskih metalcore/ hardcore albuma u povijesti ovog žanra na ovim područjima. Razlog za to je fantasatičan vokal Bogár Ákosa koji djeluje kao da je iznikao iz nekog fakin' jebenog getta New Yorka gdje su se upijali Biohazard, Pro-Pain, Suicidal Tendencies i Life Of Agony. Takav bend mora imati i takav ubjedljiv, osoran, agresivan i arogantan vokal, a bome i tekstove na engleskom jer ovo što su napravili na svome d.i.y. debiju (distribuciju im vrši, nemereš vjerovati Universal Music) je bolje i od samih zvijezda ovakvog kova.
[  ]

Materijal je kratak (nepunih 26 minuta), razara ubilačkom energijom, kompleksnim naslagama hardcorea, metala, punka, odličnim gitarskim potezima Eszes Árona (čitaj: Eseš Aron) i Kőrös Zoltán Dávida, urnebesnim ritmovima Nagypál Nikka i kako mi se čini, jedinog predstavnika srpskog pučanstva, vrlo privlačne basistice Delić Larise. Ma koja kombinacija! Bend je već ostvario neke značajne stvari kao što su Dobbantó Talent Fest (4.mjesto), GBOB Romania Semifinals Wildcard i GBOB World Final, nastupa i izvan domovine, te nije lokalpatriotski orijentiran na uski krug audijencije.

Njihova glazba i stav su fenomenalni. Još tokom proljeća i ljeta 2016. sam preslušavao ovaj album ne vjerujući svojim ušima, a i mozgu da se ovako nešto žestoko i istovremeno jako zabavno dešava na ovim našim područjima. Priznajem da me omela jedna strašno pohvalna recenzija koju potpisuje Darko Živković što je album digao u nebesa; trebalo mi je nekoliko mjeseci da razmotrim situaciju 'oli što to valja' ili je napuhani pretencionizam. Ne. Nije. Ono što je kolega Živković napisao je istina, a ne bih htio vaditi njegove riječi s kojima se u početku i nisam slagao jer sam mislio koješta slušajući album na mp3/mp4 playeru kad sam išao na posao i s posla.

Evo, za informaciju, bend je nastao od ostataka Prison koji je neko vrijeme djelovao u Senti i okolini lutajući bez cilja kao i svaki drugi demo bend, no ne mogu pravilno reći jer ne znam koji ih je pozitivan đavo spopao da naprave ovako sjajan album. Možda je i prošlost članova važna u svemu ovome (recimo da je netko od njih junkie na skidanju, ali o tome se ne priča ako nisi Ketih Richard, Bowie i Bare, za St-a iz Goribor ljudi još uvijek ne shvaćaju zamku r'n'r-a), no da su napravili apsolutno bezgrešan moderni metalcore/hardcore album, to odmah potpisujem unatoč nekih mojih kompromisa s kojima sam bio obuzet. Znate, kritičari drobe koješta, brljave, vole pričati svoje priče što su radili tog dana, da su se locirali na neka drugačija područja artizma, da im je hardcore/metal manje važan žanr, da više vole jebeni 'indie' i 'pop' mainstream Bon Iver i sličnih sranja, a da nisu voljni priznati da su namještali kotač na biciklu, popravljali automobil (ako ga uopće imaju), kuhali grah (pasulj) i prali veš jer nemaju vešmašinu, kao primjerice ja. U jednoj satiričnoj epizodi stripa Alan Forda, Visosti No.1 spominje Gaj Julija Cezara koji se vratio u Rim: došao sam ovdje da poništim sve dugove, prvenstveno moje', ha-ha-ha...

Ustvari, vratimo se na bend. Ironični su zajebanti na engleskom. Crni humor, vrlo agresivan u domeni Alan Forda, samo što odavno više nema Brixyija da nam to prevede na naš jezik. Nedavno sam čitao i napisao recenziju knjige Milana Jankovića "Prozori za dušu" (Bratstvo duša, 2016) gdje mladi Srbin želi učiti hrvatski samo da bi u potpunosti shvatio doslovni prevod Alan Forda. Jest, ponekad zbilja treba usaglasiti konotacije tko-što-čije i kako funkcionira na jezičnoj bazi, a ovi Senčani, uopće nemaju ama baš nikakvih leksičnih tegoba s transformacijom izraza na engleskom jeziku, dapače, baš bi ih volio čuti na madžarskom bez obzira da tim jezikom ne baratam već jako dugo.



Pjesme, njih samo 8 komada postvljene su u niz koji čini gotovo 'medley' iz jedne u drugu šibajući od klasičnog hardcore tempa uvodne i ujedno najdulje "Scars of my brain" (3.45) prelamajući i kraće 'catchy' intervale, kao i melodična nu-metal/metalcore vokaliziranja s laganijim atmosferalijama, preko "Identity" u kojoj se formula rotira od nemila do nedraga: ima i grlenih punk/metal sekvenci, te jednostavno od naslova do naslova ne postoji jedno pravilo kompozicijskog pristupa što evidentno govori o vijugavo bogatom kursu kojim ovi Senćani jezde. "Bloodshed" je jedan od laganijih komada u umjerenom tempu narašpanom na osnovni riff; kao takav je najjednostavniji i najpristupačniji izbor za singl, a i pronicljivo uvijen i u najkraći opseg (2.33). Kratko i slatko bez trzavica.



Pad tempa je u grlenom uvodniku "Riverside" s miomirisom nove metalcore ergele Parkway Drive, ali se osnovni ritam diže u urnebesan galop, pa onda ubacuje u umjeren s nekoliko kombinacijskih promjena blastbeatova i standardnog 4/4 ritma, a i vokalnih auto-tune efekata. U niskom nu-metal štimu počinje "Monster" (skoro kao pa lakši black) i dojam je da ova kompozicija lukavom 'sakrivenošću' na sredini albuma pokazuje njihovo najjednostavnije lice jer je nastavak prvog benda Prison. Naslovna "Faith in me" nastavlja groove-ačinu na suvremenoj razini kompleksnosti (ima i ponešto djenta) privodeći ovu sjajnu epizodu s dvije posljednje "Matter of time" i završnom "Pathway to eternity" vrlo slično onako kako se i otpočelo, odnosno, album može da se stavi u 'repeat' poziciju ne izgubivši ama baš ništa od prvobitnog dojma što se prečesto događa daleko iskusnijim bendovima da početni dio albuma nafilaju žestokim skladbama, a onda od polovice ka finišu 'padnu' u zamku laganijih tempova s očitim primislima na nježniji dio auditorija.

Naslovi: 1.Scars of my brain, 2.Identity, 3.Bloodshed, 4.Riverside, 5.Monster, 6.Faith in me, 7.Matter of time, 8.Pathway to eternity

Ocjena (1-10): 9
Web: www.facebook.com/bandsequence/?fref=ts

horvi // 27/11/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Eos, 3CD's

PATTI CUDD: Eos, 3CD's (2017)

| 27/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Alejandra, EP

LOU PROFA: Alejandra, EP (2017)

| 26/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Flying Microtonal Banana

[PRIMAVERA 2017] King Gizzard & the Lizard Wizard: Flying Microtonal Banana (2017)

| 25/05/2017 | pedja |

>> opširnije


cover: Forget to Remember to Forget

THE JOHN-PAULS: Forget to Remember to Forget (2017)

| 25/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Oblaci

IVAN HOZJAN: Oblaci (2017)

| 24/05/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: DEMO/ D.I.Y. izvođači 2016., 7. dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*