3 SUNS OF ABERRAN - John Doe (d.i.y., 2017)

John/ Jane Doe je američki naziv za nepoznatu, bezimenu osobu, najčešće onu koju se pronađe mrtvu, te prilikom istrage i obdukcije tretira kao 'tijelo nepoznatog muškarca/ žene'. Varaždinski peterac na ovome prvom izdanju bavi se tako analizom i seciranjem prošlosti XY osobe koja je prošla štošta u životu od anksioznih tjeskoba, depresija, lucidnih vrhunaca, slijepih fantazija, pijanki i raznih hedonizama, te ostala kao takva marginalizirana i praktički 'nevidljiva' u nekakvom registru vlastite okoline.

Vrlo zanimljiv lirski pristup s poetskom dramaturgijom na ovih 5 pjesama oivičen je retrogradnom eklektičnošću kojom se spajaju korijeni hard-rocka, onih prije pojave Black Sabbath i Led Zeppelin, odnosno suptilnih izvedenica blues-rocka 60-ih kada su muzičari pod djelovanjem kojekakvih influencija tražili novi izraz u svrhu avangardnosti i izlaska iz klišeja. No, premda većina ovog materijala djeluje baš kao da je poniklo iz ranih 70-ih, ne može se mimoići niti suvremeniji dašak revalorizacije kroz primjerice elemente kompleksnog stonera uvodne "Mourning son of the morning sun", gitarske blues/ grunge opservacije "Screw driver" i Tool eminencija završne laganice "The delve".



Sve ovdje u glazbeno-stilskom i žanrovskom pogledu vrlo lijepo funkcionira. Momci su se pronašli u tom oldschool pristupu vjerojatno slušajući i nadahnuvši se zvukovima iz davnina, samo im je vokal frontmena Jure Ruže klempavo šepav s akcentima i glumatanjem engleštine, onakve kakva se pa valjda i slabijem poznavatelju tog jezika kojeg je načuo samo preko filmova i pop glazbe može učiniti neprirodnim. Sve je jako dobro urađeno osim te vokalne linije. Hrvatski bi puno bolje funkcionirao.

Naslovi: 1.Mourning son of the morning sun, 2.Vapors, 3.Screw driver, 4.Adam's ale, 5.The delve

Ocjena (1-10): 6
Web: www.facebook.com/3SunsOfAberran/?fref=ts FROM ANOTHER MOTHER - Epileptir (d.i.y., 2017)

Nisam mislio da će ovo ovako dobro ispasti, a djelovalo je da bi mogla biti hipsterska demo katastrofa…

Pitate se čemu ovakav početak?

Igrom slučaja, tog vrelog ljeta 2016. kada je ovaj trojac baš snimao materijale u studiju kod Luke Grubišića - Čabe na zagrebačkom Graberju, ja sam u dotičnom dvorištu postavljao kamene ploče za stazu. Crnčio sam dobra dva mjeseca po vraški paklenim temperaturama i pritom svako malo čuo ponešto od toga što se snimilo, a znali smo i komentirati o snimcima s momcima iz benda kojima tad nisam mogao zapamtiti imena, a vjerojatno niti oni moje. Oni su Vlado Remes (vokal, gitara), Jambrošić Borna (bas, vokal) i Roko Masturko (bubnjevi). Nisu baš bili oduševljeni mojim komentarima misleći si 'ko te jebe majmune stari ofucani, došo si nam solit pamet, ajd tamo valjat kamenje'. I tako prošlo ljeto, došla jesen, znao sam dolaziti u to dvorište još ponešto raditi da dotjeram stazu, pa me Luka povremeno priupitivao što mislim o svemu tome snimljenom jer se i on strahovito trudio da materijal izglanca kako Bog zapovjeda, a mnogo toga je tu bremzalo i nije štimalo. Pa se desio slučaj da su dečki iz benda bili nezadovoljni njegovom produkcijom u koju je uložio mjesece predanog rada, čak je jedno vrijeme otišao i na Hvar da u miru sabere sve dojmove prtljajući s idejama kako da iz ne osobito kvalitetnog 'štofa' napravi vrhunsku stvar. I nismo se vidjeli neko vrijeme, došla zima, te taman negdje nakon Nove godine 2017. kaže mi da bend želi sav snimak vratiti na početak, onaj sirovi demo kakav je bio bez njegove produkcije, ali on će im jasno reći da to tako nemere i točka. Da će ga biti stid ako to tako izađe u javnost s njegovim potpisom.

I objavljen je materijal, bend je u međuvremenu pokupio dvije značajne nagrade kao pobjednici Čuješ festivala u KSET-u i Subotičkog festivala 2016., a ja sam ponovno s proljećem počeo raditi po dvorištu i pita me Luka dal' sam poslušao materijal. Nisam niti znao da je objavljen, skinem ga s bandcamp.com stranice i idem iz čiste znatiželje baciti uho ne očekivajući nikakav spektakl jer znam kako je zvučao razmrdano i raštelano poput The Stone Roses demo materijala iz 80-ih. A kad tamo - senzacija!

Opa! Ma ne može biti. Poslušam prvi put, drugi, treći, četvrti…, pa jebote, svako novo preslušavanje je sve bolje i bolje, te mi se sve one čarke oko kojih smo se kvačili sad čine potpuno nebitne jer je Luka ispeglao upravo sve ono što nije štimalo dovevši na impozantnu razinu i zvuk, a i sam bend koji je očito htio nešto veliko i 'to' imao u sebi, samo nije znao realizirati na adekvatan način. Prvi demo "Bratebra" (2015) im je bio odličan, pun energije, a pjesma "Do you know" bila je reminiscencija Minuteman, Black Flag, Nomeansno, Incubus, Fugazi, funka, hardcorea, Rapemanove obrade ZZ Top "Just go paid", prljavi, odličan underground materijal koji mi je promaknuo ispod radara. Kad ga sad poslušam, čini mi se i bolji od ovoga izglancanog jer je odriješit u prljavštini…

Eh, da. Ovdje je uloga producenta odigrala ključnu ulogu isto kao i John Leckie što je od glazbeno-svirački opskurnih bendova znao napraviti čudesa, pa i remek-djela Simple Minds, The Fall, The Stone Roses ili Radiohead.

Ovo je prije svega vrhunski album hrvatskog benda s kojim se niti jedan poklonik alternativnog rocka ne može posramiti da sluša nekakav smandrljotak. Karikirano, do prošle godine su bili neprimjećeni sviravši od konca 2012. kada su počeli s radom, no odavde počinje jedno sasvim drugačije audiofilsko poglavlje gdje njihova glazba prerasta u profinjeni izdanak najsuvremenijeg progressive rocka križanog s mnogo različitih žanrovskih supstanci.



Lijepi, mirni staccato uvodnik kratkog intrumentala "Go left, right?" najavljuje da je pred nama još jedan post-rock izdanak sa bubnjarskim šusevima i opuštajućom atmosferom, no to je tek samo uvertira koja se vrlo brzo smetne s uma kao i prva pjevana "Free hugs" u kojoj se kombinira post-grunge/ post-hardcore i elementarnost Radiohead etike s albuma "Bends". Ali mene je najviše od svega prilikom one sirove snimke mučio problem patetično-gnjecavog brit-pop vokala koji je u najboljem slučaju ovdje izvučen da djeluje muževnije poput zaboravljenih underground potencijala Geoff Farine iz bostonskog benda Karate. Nekad davno, prije skoro 20 godina sam s njime napravio intervju u KSET-u potaknut onom odličnom, ali neprimjećenom pločom "The Bed is in the Ocean". Vlado ima taj mekano-caltav brit-pop vokal, zakočeni, očajnički hipstersko-furkerski potišten od silnog glumljene patetike. Instrumental "Dafina" otpočetka obara teškim, tromim ritmom, gotovo metalcore/mathcore gitarskom preciznošću, pa prvim kompleksnim aranžmanskim zahvatom u kome se nižu ambijentalije ugodnih staccata basa i gitare sa žestokim eksplozijama otvarajući figuru za pravu Karate poslasticu "Legend" kao da je baš s navedenog albuma. Sloj mirnog jazzy sessiona s isprekidanim uletima snažnih grunge-rock naleta, vrlo dobrih improvizacija uvaljanih u melodiju i pjevanu energičnu ariju otklanja svaku sumnju da je vokal 'plačipičkast'. Emotivan jeste, ali ne i razblažen poput anoreksičnog jogurta. Ima barem 1,5% masnoće, no do prirodne 3,2% mu još treba prave zdrave rock prihrane. Sjajan instrumental "Eastok" Radioheadovski balansira na gitarističkoj dinamici Greenwooda iz mlađih dana s vrlo lijepim ambijentalnim staccato detaljima pretvarajući se čak i u Brian Enovske strukture, a ta fina aranžmanska figura opet dovlači i recimo Andy Summersa (ex-The Police) u izražaj, pa onda noiserski dio, rokačina, eksplozija, a moram primjetiti, ima jedan dio od 3.30 do 4.12 koji je odsviran vrlo blisko Hendrixovom psihodeličnom pristupu. "Sinister minister" je najkompleksniji komad ovog albuma; red funka, hard/heavy riffova, Zappovske zafrkancije, pa ležerna senti-menti jazzy melodijica koja posve odskače u neo-classical figure dovodivši ih u math-rock strukture sa žestokim post-hardcore elementima, izvitoperenim vokalizmima koji po ničemu ne sugeriraju da je ovo 'tamo neki bend s Balkana'. "Pulverize" je opet drugačiji komad. Počinje ambijentalno, nastavlja se u sludge/doom riffovima, odlazi u psihodeliju nošenu na šapatima poput nekoć kreativnih Pink Floyd prije onih razvikanih komercijalnih katastrofa, a okončava u dostatno jakom finišu koji podjednako zagovara suvremeno i retro pod jednu zastavu. Posljednja "Slap out of it" kao da je proizašla iz starog progressive rocka King Crimson koji su kumovali zahvaljujući Robert Frippu mnogim metal/ new-wave/ post-punk/ hardcore/ art-rock imenima na račun te kompleksne svirke u kojoj ništa nije odmjerivano na 'pop' vagu, već na senzibilitet onoga tko s njime barata.

Remek-djelo. Nemam riječi što je to Luka ovdje napravio. Svaka čast majstore. Genijalno.

Naslovi: 1.Go left, right?, 2.Free hughs, 3.Dafina, 4.Legend, 5.Eastok, 6.Sinister minister, 7.Pulverize, 8.Slap out of it

Ocjena (1-10): 10
Web: https://fromanothermother.bandcamp.com/

Diskografija:
Bratebra (2015)
Epileptir (2017) POLARITY OF LIFE - Beginning/ End/ Beginning (d.i.y., 2017)

Zagrebački death/ thrash četverac svira već dobrih deset godina, pa nije nikakvo iznenađenje da im je ovo drugo izdanje sjajan izdanak koji je došao nakon uvjerljivog debi albuma "Polarity Of Life" (2014). Već godinama su neprestano aktivni na vidljivim razinama održavajući nastupe s domaćim predstavnicima metala (Monox, Inside My Casket, Sufosia, Ralph, Tirania, Bad Blood, Mephisto's Requiem…), no kako stvari stoje, zreli su da si počinju otvarati vrata ka inozemnoj vizi.



Kvalitete im ne manjka: odličan vokal gitariste Andreja Sabljića u čvrsto-hrapavom baritonu koji je premda odrašpan kroz growl-harsh vrlo čist i razumljiv, melodični gitarski intervali (drugu gitaru svira Dario Hustić) i ne osobito brzi tempovi ritam sekcije Josip Pilipić (bas) - Miroslav Nađ (bubnjevi) evociraju na mnogo toga, međutim njihov kompleksniji pristup s mnogo aranžmanskih preobrata klasificira ih u visoku sektu onih bendova koji se ne zadovoljavaju s bazičnošću obrasca. Ekstremnijih i brutalnijih formata za sada se ne hvataju čak niti u nekakvim očekivanim intervalima; sve je kod njih vrlo spontano urađeno na dinamičkoj osnovi. Primjerice, kad iz uvodne pjesme "Cutting through" krene klasičan umjereni thrash s mnogo gitarskog tremola, te se nastavi u kraćem galopu koji odskoči prelazima i minijaturnim melodičnim ubodom, death se tek samo nazire atmosferično, ali se razvije u najduljoj "Epiphany" koja počinje naizgled kao baladična elegija kojoj dodaju kap po kap agresije eksplodirajući u drugoj minuti kroz prozračno-privlačne melodije i brojne gitarske intervencije koje su ustvari i najprimamljiviji segment njihovog izraza. Druga kvalitetna vrlina nazire se iz ove spomenute: ne prakticiraju linearne dionice, svaki muzičar na 'žicama' ima svoje kompaktno razdvojene funkcije koje se ne sudaraju i ne zagušuju jedan drugome teren što opet govori o tome da su i u produkcijskom aspektu obavili odličan posao.

Najenergičnija naslovna "Beginning/ End/ Beginning" pravi je petominutni odušak za melodičan headbanging povezujući se s "(In)security walls", a iznenađenje jest akustični staccato završetak ovog EP-ija instrumentalom "For you" u kome se čak pojavljuje i prateći ksilofon, klavir i sintetički refleks gudačeg aranžmana kao da se uopće ne radi o istom bendu. Elem, imaju poprilične potencijale koje trebaju iskorištavati na svim područjima, odnosno dovoljno su kreativni da naprave monumentalno djelo s obzirom da su ovim materijalom zakoračili u konceptualni prikaz stvaranja vrlo opozicijske tematske strukture: unutarnjeg mira i višlje mudrosti u čovjeku što baš i nije česta karakteristika kod ovakvo postavljenih žanrovskih smjernica. Da mi netko ovo dade bez saznanja o identitetu benda, teško da bih na prvu pomislio da se radi o domaćoj robi. Odlično, nema šta.

Naslovi: 1.Cutting through, 2.Epiphany, 3.Beginning/ End/ Beginning, 4.(In)security walls, 5.For you

Ocjena (1-10): 8

Web: https://polarityoflife.bandcamp.com/

Didskografija:
Polarity Of Life (2014)
Beginning/ End/ Beginning (2017) PONTON - April Exc (d.i.y., 2017)

Ne bih znao točno da li se ovdje radi samo o singl izdanju ili je tek ovo prvi komad za budući album, EP ili nešto takvo jerbo se kataloški ovo navodi pod naslovom "April Exc" samo s jednom, dakako instrumentalnom temom "Brod" u trajanju od 7 i pol minuta. Oni koji poznaju rad ovog beogradskog dvojca odmah će prepoznati njihove vitalne drone ambient karakteristike, naime ista kompozicija nalazi se na njihovom prethodnom, odličnom albumu "Somot" (2016), a ovdje je iz nje izbačeno štošta toga i preoblikovano u znatno drugačijem dekoru. Ja sam se dobro zeznuo prilikom prošle recenzije navevši da je to najdulja skladba, ne, to je "Struja", ah, zdrmalo me valjda prilikom pisanja i ovaj puta se ispričavam na lapsuzu… Na lap suzu.

Ok tema. Uvod zrikavci, eksterijerni šumovi, murmur ljudskih glasova u pozadini, odjek crkvenog zvona i razvezivanje gusto slojevite drone dinamike s tromim stacattima gitare i klavijatura lijeno se pomaljaju upravo baš kao dolazak nekog nakrcanog tegljača-ramorkera u luku. Fino, asocijativno, bez ikakvih apstrakcija. Filmski. Taman za soundtrack. Pogođeno na pravo mjesto poput likovnog pejzaža u kome je sve jasno prikazano gusto nijansiranim providnim akvarelom.

Naslovi: 1.Brod

Ocjena (1-10): 10
Web: https://pntn.bandcamp.com/

Diskografija:
Cyan City (2010)
Post (2012)
Wooolen (2013)
StJv, EP (2015)
Somot (2016)
April Exc (2017) PORTO MORTO - Porto Morto (d.i.y., 2016)

Vrlo zanimljiva kombinacija progressive rocka križanog sa psihodelijom, popom, funkom i dovitljivim eksperimentima sabijena je na ovome debiju zagrebačkog sastava objavljenog koncem 2016., a snimanog u vrlo dugačkom periodu od čak 6 godina.

Bend je očito prolazio mnoge faze koketirajući i s elektronikom, te duhačkom sekcijom i JeboTonom, tako da je materijal širokog dijapazona s nešto teže odredivim žanrovskim medikamentima jer je osim toga jedno vrijeme koncertno surađivao i s bendom Spremište. No, uz sve te stilske transformacije, a i samu gradaciju materijala koji je tijekom vremena poprimao svakojake metamorfoze, globalni dojam kojeg pruža ovaj album od 45 minuta je rafinirana mirnoća plesnog karaktera s izrazitom težnjom ka autorski originalnom izrazu koji ne želi dugovati nikakvim svojim idolima.

Intelektualno postavljen pristup s istraživačkim poticajem uobličen je u art-rock kontekst, koji put ovdje teže shvatljiviji i probavljiviji poput nekih egzibicijski 'mekših' zahvata King Crimson (onih barem gdje Fripp nije bezecirani fokus stavljao na gitaru) ili posljednjih radova Tobi Drivera (Kayo Dot) gdje se iz eksperimentalnog metala uputio u indie-rock, a i natruhe bendova poput The Notwist ili Darkwood Dub negdje lebde u atmosferi, osobito u snenoj vokalizaciji (na hrvatskom), ležernom radu klavijatura, te električnih staccato gitara (interesantno, bez ijednog legata i riffa). Također se nameće i prigušeniji element jazzy konotacija, tako da je sve skupa šarmantni i nepretenciozni kolaž stare ostavštine iz 70-ih sa suvremenom sintezom indie-pop/rocka uronjenom u prozračni psihodelični dekor, osobito u drugom dijelu albuma gdje prevladavaju ležernije i opuštenije kompozicije.



Čitav album je poredan po energičnoj vrijednosti od najplesnijih, funkom i duhačkom sekcijom potkrijepljenih - "Hrast", "Ručak u podne", preko mirnijih "Isplazi krovove", dinamičke "Nitko nikad ne ide sza mnom" (zgodna lingvistička caka), indie-rocka "Zadnji dan zime", orkestracijama poboldanog dance-rocka "Omlet", sve do spomenutih eksperimentalija koje vješto ugrađuju u ambijentalne "Kad ih trebam", "Previše kraljeva" i "Zrak (bonus track)". Naravno, kad je o ovakvim zahvatima riječ, neizostavna je uloga Nikše i Kramasonic studija gdje se odigrala jedna od snimateljsko-produkcijskih faza.

Prijatan, vrlo šarmantan album koji bez ikakvih problema može osvojiti široke simpatije.

Naslovi: 1.Hrast, 2.Ručak u podne, 3.Isplazi krovove, 4.Nitko nikad ne ide sza mnom, 5.Ne tko, ni tko, 6.Zadnji dan zime, 7.Kad ih trebam, 8.Previše kraljeva, 9.Omlet, 10.Zrak (bonus track)

Ocjena (1-10): 8
Web: https://porto-morto.bandcamp.com/releases

SILLYCONS - Rise N'Shine (d.i.y., 2017)

Riječki peterac u sastavu Dario Butković (vokal), Arijan Birkić (gitara, prateći vokal), Sanjin Perović (bas), Armando Floričić (bubnjevi) i David Košara (klavijature) točno na 1. april 2017. objavio je, koliko mi se čini, svoj prvi album. Odlikuje ga kombinacija hard-rocka, metala i alternativnog rocka s upečatljivim glasom frontmena koji pogađa testosteronsku žicu muške intonacije s podjednakim balansom ka tvrđim žanrovima bez prljavih growl-screamo manira. Vokalno bi se mogao naći u 70-im kada su Roberta Planta mnogi gotivili kao vodećeg uzora za ovakve obrasce.



Svirka benda je također na visini: koliko je u prvom dijelu albuma naglašen žestoki tempo s klasičnim riffovima odriješitih pjesama "Runaway", "War", "Live 4 2day", "Garden", "Animal" (i ponekom solažom), toliko su staccata vodeća u baladičnim "Become", "Morning light" (sa sampliranom melodijom violine i orkestracija) i "Cold wave" gdje do izražaja dolazi i rad klavijatura koje su u žestokim pjesmama posve potisnute. Žanrovski vrlo šareno u onoj finoj dozi da se iz harda mogu uputiti u svaki bliski pravac, bio to klasični metal, grunge, nu-metal, alternativni rock, a vjerojatno su na račun toga i te čvrste svirke zasluženo pokupili dvije nagrade na Ri Rocku i Rovinj Music Festivalu (obje 2015). Sad im slijedi osvajanje novih priznanja koje ih ne bi trebale zaobići.

Naslovi: 1.Runaway, 2.War, 3.Become, 4.Live 4 2day, 5.Garden, 6.Animal, 7.Morning light, 8.Cold wave, 9.It's over

Ocjena (1-10): 8
Web: https://sillycons.bandcamp.com/releases

horvi // 01/05/2017