home > mjuzik > DEMO IZVOĐAČI 2010, 6. dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: DEMO IZVOĐAČI 2010, 6. dio (d.i.y., 2010)

Ponovno šest demo i d.i.y. radova koje potpisuju BRAVEMENT, DEAD FISH, TOMO S.O.M., VIOLATE (svi iz Hrvatske), KORAK 2 (iz BiH), a tu je i podsjećanje na prvi album legendarnih BRUJAČA iz 1997. koji ponovno rade u novoj postavi.
[  ]

BRAVEMENT - Promo (2009, d.i.y.)

Još jedan metal band iz široke plejade novijih hrvatskih izvođača koji spajaju progressive, gothic, klasični metal i hard-rock osnovan je u jesen 2007., a članovi su okupljeni na relaciji Zagreb (Stenjevec) - Zaprešić. Prvotno su nosili ime Hysteria sa pet članova - Ivan Tukić (glavni vokal, gitara), Josip Pilipić (gitara), Ivan Karamatić (bubnjevi), te dva brata Dario (gitara, prateći vokal) i Denis Hustić (bas i prateći vokal). U početku su radili kao cover band koji je između ostalog obrađivao Iced Earth i Sonata Arctica. Godinu kasnije promijenili su ime u Bravement, počeli su skladati autorske skladbe, te im se početkom 2009. pridružuje i šesti član, klavijaturist Ivan Krpelnik.

U ovako širokoj postavi sa čak tri gitare čovjek bi pomislio da sve pršti od distrozija, riffova i solaža, ali kada se presluša ovaj polusatni demo, to baš i nije tako jer na nekim mjestima zvuči kao da je sve u kompletu mogla odsvirati jedna gitara. No, budući da se radi sve mahom o prijateljima koji su pokrenuli ovaj sastav vjerojatno iz gušta, njihovo samozadovoljstvo se svodi na poduplane riffove i uzajamne paralelne solaže koje se često nastavljaju ili nadograđuju kroz koheziju vrlo slojevitih, mahom progressive aranžmana kakvi se često susreću u širokom spektru ostavština od Sage, Queensryche, Dream Theatre, Symphony X, Redemption, Pain Of Salvation, Porcupine Tree... Svakako je za pohvalu kod ovako relativno friškijeg demo sastava da već odmah u startu zakorača na vrlo zahtjevan teritorij kojem su, kako povijest progressive metal-rocka pokazuje, ponekad bile potrebne godine i godine kompetentnog rada i usavršavanja, a danas to skoro gotovo ko' od šale šiba svaki malo bolje potkovaniji band. U konceptu gledano, ovdje je riječ o vrlo dobro sročenoj glazbenoj građi koja ima zamamnih zahvata, različitih sympho dionica koje su naglašene klasičnim rock interludijima klavijatura i mnogih kompozitorskih preobraženja iz bržih taktova u sporije, pa čak i ambijentalnije strukture (osobito u najduljoj skladbi "Fury of the gods" koja traje 9 i pol minuta, te sadrži i vokalne samplove reproducirane naopačke). Osim progressive potke koja je uočljiva u svakom od 5 brojeva, izrazitu prednost Bravement poklanjaju dinamici koju grade minimalistički stepenastim aranžmanima s cijelom serijom dijelova; primjerice uvodna "As long as the sun (the warning)" sastavljena je čak od 4 različite dionice prije nego što krene vokalni dio, te bi u nekim drugačijim okolnostima i žanrovima ovo mogla biti cijela kompozicija. Kada bi se išlo brojiti, vjerojatno bi se naredalo po 20-tak djelova u jednoj pjesmi (a možda i više), te su u tom pogledu izrazito kreativno kompozitorski nadahnut band. Posebno se u tom segmentu ističe "My rebirth" sa klavirskim intermezzom i laganijim elegičnim gitarskim staccato motivima koji se pretvaraju u moćan klasični hard-rock/metal bržeg tempa. Posljednja "Trees whispers" je laganija metal-pop balada oblikovana harmonijama klavijatura za ciljanu srednjestrujašku publiku, no nekako se kao i velika većina materijala nameće patetična lirska osobina senzualnog vokaliste Ivan Tukića. Daleko od toga da to nešto šteti ovom djelcu, ali se podvlači pitanje na koje će budućnost odgovoriti, a tiče se cjelokupne novostasale bliske progressive/ metal-rock scene u Hrvatskoj (Agharti, Pet do dvanaest, Peti zid, Angel Of Fire, Downcast Art, Abroad Experiments, Tix, Dijete nemira, Kaucija, Fall Out Trio, NeZnam...)... može li ova cijela bujica stilski sličnih izvođača potrajati dulje od dva-tri objavljena dema? Jer po onome kako reagiraju naši diskografi, do sada nitko nije pokazao niti najmanji interes za njih, osim nekoliko izuzetaka, ali oni su neke druge priče...

Naslovi: 1.As long as the sun (the warning), 2.Fury of the gods, 3.My rebirth, 4.Thirsting for fortune, 5.Trees whispers

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/bravement
[  ]

BRUJAČI - Špricaj (1997, d.i.y.)

Reunion jednih od najznamenitijih prvoboraca hrvatskog noise-rocka ponovno je pokazao zanimanje za njihov jedini album objavljen daleke 1997. Band je oformljen još početkom 90-ih od strane nekadašnjih članova Haustora i kultnih zagrebačkih sastava Trobecove Krušne Peći i Sexa, bio je poseban po tome što su imali samo dvije bas gitare (Mario Barišin - Bara i Nikica Prišuta) i bubnjeve (Dragan Brkljačić), te su funkcionirali bez gitare. Bez obzira što je paralelno s njima egzistirao čuveni njujorški band Girls Against Boys koji su također radili sa dvije bas gitare, uporišta Brujača uvijek su bila u r'n'r tradiciji, a daleko manje u leksiku new-wavea, post punka i alternativnog rocka. Ovdje je bila samo riječ o spoju dva vrsna basista koji su iz čisto praktičnih razloga ostali na svojim domicilnim instrumentima s kojim se slažu kao svoj na svome.

Nastali u turobnim i kriznim danima raspada ex-Yu i formiranja Hrvatske države, Brujači su sukladno sa cijelom tadašnjom novom scenom (Transmissia, Fancy Lazy, Šumski, Ha-Det-Bra, Phantasmagoria, Hladno Pivo, Satan Panonski, Hard Time, Zadruga, Roderick, Pips Čips & Videoclips, Achtung Dichtung, Overflow, Don't, Regoč, Laufer, Let 3, Majke, Anesthesia, Krankenhaus, Legen, Mamojebac, Why Stakla, Neurotische Keruzo, Die Hausers...) nagovještavali 'veliki band', no do njega nikada nije došlo u odgovarajućem izdanju. Od cijele gomile ondašnjih sastava uspjela je preživjeti samo šačica, a oni koji su opstali, vrlo brzo su postali okosnicama prve hrvatske rock lige. Razlog zbog kojih Brujači nisu dosegli status svojih suvremenika poput Hladnog Piva, Majki, Pipsa, Overflow ili Let 3 bio je djelomično i u prekasnom objavljivanju debi albuma koji se pojavio u vrijeme kada se već formirao tzv. drugi val novih hrvatskih bandova od kojih gotovo nitko izuzev The Bambi Molesters, Kawasaki 3P, Nole, TBF, Vatre i Ramireza nije isplivao u sam vodeći vrh (Lunar, Peach Pit, Kukuriku Street, Very Expensive Porno Movie, Glasshopper, The Mrzobillys, The Lost, Thee Larche, Nova, Karpis, Đubrivo, Pure Steams Pack, Stampedo, Pun kufer, Mlinski kamen...). Drugi razlog koji je kočio Brujače bio je njihov nefleksibilni i ortodoksni smisao za glazbu s kojom su zbunjivali publiku poput slovenskih otkačenjaka Žoambo Žoet Workestrao, kao i tvrdokornost stavova oko izdavanja albuma. Bilo je tu mnogo 'kuloarskih' priča oko njihovog albuma da će izaći, pa da neće, da su se raspali i sličnih trzavica, sve dok se naposljetku ta pritajena fama nije zaboravila i ostala pohranjena koncem 90-ih.

U prvoj postavi Brujači su bili tročlani band koji je 1993. objavio promo audio kasetu s obradom "Motori" od Divljih jagoda pod naslovom "Brujači", puno su svirali i nastupali sa obaveznim motorističkim kacigama na glavi uz prateće pirotehničke efekte poput paljenja vatre u metalnim šljemovima, da bi im se kasnije pridružio na vokalu Darko Begić - Bega iz Trobecovih Krušnih Peći (kasnije Viva Glorio) s kojim je snimljen debi album u studiju Davora Rocce.

Sam album je objavljen skoro pa u tajnosti, daleko od medija i publike koja je svoje adute pronašla u Majkama, Pipsima i Hladnom Pivu koji su već imali po 3-4 albuma, gomile hitova i velikih koncerata, mada je moglo biti i drugačije da su Brujači realizirali album barem 1993/4 kada su svi oni još praktički tražili svoje mjesto na sceni i put do publike. Nije da su godine čekanja na prvo diskografsko izdanje bile protraćene, ali su sa zakašnjenjem 'fulale' ciljanu populaciju jer se nisu s nosačem zvuka pojavili u trenutku kada su bili u žiži aktualnosti. Premda je materijal bio posve zreo i kao takav je realiziran na albumu "Špricaj", potpuna odsutnost iz medijskih vidokrugova učinila je to da nije bilo niti jednog hita, mada se moglo izdvojiti barem 2-3 potencijalna singla za široke mase poput "Brujači" (spomenuta obrada Divljih jagoda), melodično plesne "Dizzy", psihodelične "Skrivač u magli" ili vrsno režirane "Waltz" u ritmu valcera sa violinskim dionicama Danko Burića (nema nikakve veze sa hit-singlom "Valcer" realiziranog u duetu sa Darko Rundekom 2010). Još jedan od razloga koji je Brujače djelomično omeo u komercijalnom napretku bili su mješoviti tekstovi na hrvatskom i engleskom jeziku, a zadnja skladba "Appfelstrudel" je otpjevana u kombinaciji hrvatskog i njemačkog. Što se tiče glazbe, band je bez ikakvih sumnji bio i ostao uz prvoborce Sexu i Married Body, kultnim stjegonošama hrvatskog noise-rocka kojeg su zaokruživale neobične melodijske strukture dvije isprepletene distorzirane bas gitare i veoma plesnog ritma u različitim tempovima i stilskim obrascima od punka (uvodna "Day, day, day"), kombinacija jazza, rocka, surfa, cabareta ("Buzzer stone"), bluesa ("Izduš"), reggaea ("Appfelstrudel"), do klasičnih noise-rock elemenata ("America", "Svinja"), te uske povezanosti sa psihodelijom, hard-rockom, te natruhama kraut-rocka i eksperimentalne glazbe. Jedina mana albuma je tanka produkcija koja je posve potisnula vodeće vokale Bege i prateće glasove ostatka ekipe koji su djelovali kao pozadinski element i nisu mogli naglasiti sav njihov uvrnuti smisao za paradoksni humor i groteske.

Godinu dana nakon izlaska albuma, koncem 1998. na kompilaciji "Halter - Hrvatska alternativna rock scena" objavljena je pjesma "America (to old to r&r)", a band se nakon velikih očekivanja ubrzo povukao iz javnosti i posve nestao sa scene mada nikada nije obznanjen definitivan raspad.

Naslovi: 1.Day, day, day, 2.Buzzer stone, 3.America (to old to r&r), 4.Dizzy, 5.Brujači, 6.Skrivač u magli, 7.Waltz, 8.Svinja, 9.Izduš, 10.Appfelstrudel

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/brujaci

Diskografija:
Špricaj (1997)
Santa Ana, singl (2009)
Valcer feat.Darko Rundek (2010)
[  ]

DEAD FISH - Cronopol (2009, d.i.y.)

Rap-core band iz nove plejade koprivničke rock scene (RHS Frost, Flip, Suho Grlo Nos, Pod Naponom, Grim, Retrobunker, Pillow Pack, Obscure, Bag Of Assholes...) osnovan je 2007. sa željom da progovori o turbulentnim socio-političkim zbivanjima na direktan i jasan način bez dlake na jeziku. Ostvarili su niz zapaženih nastupa, između ostalog na KC Rocku 12.IX 2008. kada su ostavili vrlo dobar dojam, a sredinom 2009. otišli su u lokalni studio Nonc gdje su snimili ovaj 25-to minutni mini album. U bandu su frontmen Denis Koščak, bubnjar Relja Kekez, te ekipa na žicama koja vokalno sudjeluje u nabacivanju hip-hop rima - Aleksandar Rapaić (bas) i gitaristi Leo Benkek i Matija Peić.

Materijal je snimljen isključivo u rap-metal/rock formatu skoro bez ikakvih samplova, scratcheva i studijskih dodataka, a najbliskiji je zagrebačkom vrlo sličnom sastavu Delyricum. Bubnjevi, koje je u principu uvijek najteže snimiti, solidno su uklopljeni u njihov transžanrovski stil koji protežira nu-metal i punk s povremenim funk motivima, mada se mora primjetiti da je bubnjar sklon žešćim tempovima na razmeđi hardcorea i death metala što zvuku donosi 'šus' i energični 'druk'. Tekstovi su posve angažirani gotovo bez većih individualnih emocija u kojima se sve svodi na množinu gdje su 'mi' pozitivci ugnjetane klase, a 'oni' vlastodršci, lopovi i tirani. Kroz retke se može očitati da su tipični strejteri (straight-edge) koji govore o jasnim načelima protiv izrabljivanja, lopovluka i svih onih socio-društenih nepravdi u koje nas je uvalila naša vrla politička elita od Sanadera kome su posvetili hitoidnu "Gore! Gore!" (sa snimkom Sanaderovog legendarnog odlaska iz politike) do cijele sintetički nepokretne ekipe iz političke kreme, a dodiruju se i općenite nepravde u kojoj demokracija i riječ naroda ne vrijedi niti pišljiva boba (u pjesmi "Možeš reći bilo što"). Uostalom, ovakvih izvođača sa vrlo sličnim svjetonazorom može se pronaći od Vardara do Triglava bezbroj; svi oni govore o istim stvarima s različitim rezultatima, a sam način kojim Dead Fish predočavaju svoj stav prema realnosti je previše ozbiljan da bi bio zabavan. Tekstovi im nisu opasni ili drski, tek tu i tamo su začinjeni s pokojim sočnijim izrazima, nemaju satiričnu crtu i mahom su svedeni samo na komentare i kritičke osvrte koji su suhoparni poput uobičajenih poštapalica, što će reći da su realni i kao takvi ne osobito intrigantni. Manjka im metafore, mašte i sofistikacije, te djeluju kao da su osvrti na televizijski Dnevnik, a to baš i nije nešto posebno zanimljivo. Osim politike, osvrću se i na poroke u pjesmi "Karakter" koja govori o onom sloju ljudi koji izlaz pokušavaju naći u 'cugi, pljugi, koki i heroinu', ali jednostavno rečeno, Dead Fish osim što ovdje negiraju različite ovisnosti, skaču samima sebi u usta opovrgavajući svoj strejterski šlih u posljednjoj "Iskreni kad želimo" gdje govore da su skloni cugi jer uočavaju da ne mogu napraviti ništa za poboljšanje ovog društva. Eh, i šta sada...

Evidentno je da band ima pozitivne stavove i poglede na svijet, angažirani hip-hop/ punkerski svjetonazor s kojim pokušavaju probuditi učmalost i nezainteresiranost mase za društvene nepravde, sasvim solidnu glazbenu potku isprepletenu žešćim i lakšim dionicama, ali je isto tako evidentno da im osim ukazivanja na probleme današnjice manjka nešto više što bi ih izdiglo iz gomile sličnih izvođača koji otprilike muče istu muku kako se dokazati i nametnuti. Neprepoznatljivi su i nemaju svoj specifičan stil kojeg valja dotjerati u svim segmentima - od tekstova i glazbe do samih aranžmana, kao i načina interpretacije koji je suviše jednostavan i proziran. Još je to uvijek daleko od nečega konkretnog što se zove Dubioza Kolektiv ili Rage Against The Machine, no na dobrom su putu da s vremenom iz sirovine isklesaju nešto zanimljivije osim komentara i kritičkih osvrta. Barem esejčić ili novelicu s izgrađenom fabulom...

Naslovi: 1.Dobro jutro, dragi ljudi, 2.Karakter, 3.Možeš bilo što, 4.Postoji li svrha, 5.Gore! Gore!, 6.Iskreni kad želimo

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/deadfishrapcore
[  ]

KORAK 2 - Pregled programa (2010, d.i.y.)

Band iz BiH koji je tokom 2009. i 2010. snimio ovaj materijal u Siketovom stanu (na omotu stoji: kada su akademci iz Banja Luke imali lufta), počeo je s radom koncem 2007. i ima standardnu porođajnu priču. Prvo su radili obrade poznatih domaćih grupa, pa su krenuli na skladanje vlastitog materijala, snimili dva demo rada, nastupili u nekoliko većih gradova BiH i održali 20-tak koncerata od kojih su najznačajniji sa Nevernim Bebama, Irinom Kapetanović i VI. Njihov frontmen Silvano Komazec prije nego što je postao članom banda, nastupao je po mnogim festivalima kao solo izvođač gdje je ostvario niz zapaženih rezultata i osvojio nekoliko nagrada. Šteta što u press materijalu nisu navedeni njegovi 'tantijemi' jer je izuzetno moćan, dovitljiv i upečatljiv pjevač.

Ovo im je drugi demo materijal kojeg su završili u proljeće 2010., a na njemu su osim Silvana sudjelovali Dejan Đurković (gitara), Mladen Janković (klavijature), Damir Puseljić (bubnjevi) i Marko Kovačić (bas). U dvije najotkačenije skladbe, uvodnom mačoidnom hard-rockerskom potencijalnom hitu "Pogled" i umješnom funk-rocku "Građevinar" (humoreski o svakodnevnom životu šljakera na baušteli) koje su snimljene još 2009. bas gitaru je svirao Srđan Starović, a potom, kako stoji na poleđini omota, utek'o. Po ovome materijalu se može zaključiti da je band još uvijek u fazi potrage za vlastitim stilom i izrazom; kada vas na samom početku dočeka spomenuti potencijalni hit, prva je pomisao da se radi o klasičnom hard-rock bandu 'sex'n'drugs'n'r'n'r' u rasponu od Divljih jagoda i Opće opasnosti do ranog Vatrenog poljupca i Riblje čorbe u periodu 1979-1983 ili sjajne bihaćke Alcoholice. No, stvar je od pjesme do pjesme sasvim drugačija: "Ovo ono" i "Vučica" već donose srednjestrujaški zvuk nalik na Parni valjak koji još ima donekle neke poveznice sa hard-rockom koji je pomješan sa sintetikom klavijatura, no "Kačuša" je već ulazak u funk-rock (a ima i harmonikašku dionicu poznate ruske kazačok poskočice!), hitoidna "Vranjanka" je smjesa elektronike, hard-rocka i turbo-folka na melodiju makedonskog ora, "Pivo" je čisti sintetički electro/punk-pop oivičen sa samplovima duhača, a da ne povjeruješ, posljednja "Ka slobodi feat. Sarah" djeluje kao da je izašla iz arsenala hip-hop zvijezda Elemental gdje su čak prisutni i ženski vokali. Tri lagane balade/ elegije "Odustajem", "Više ne vrijedi" i vrlo lijepi sentiš "Nisi princeza" u principu su standardni radio pop-rock mainstream koji je solidno zamišljen, ali djelomično pokvaren sa ritam mašinama i sintetičkim zvukovima kao da je riječ o izvođačima nalik na Boris Novkovića, Leteći odred, pa i Merlin, mada se ne sjećam da je Dino ikada imao ovako naglašene gitarske riffove i solaže u svojim pjesmama.

Kroz ovu stilsku papazjanu koja ima čvrstih elemenata hard-rocka, pa i metala, ona druga opcija koja vrši protutežu na komercijalan mlin ne djeluje ohrabrujuće osim ako ne urodi nekim uspjehom. Nikada nisam bio dobar prognozer, u većini slučajeva sam drastično fulao i ne bih se želio petljati u nekakvo predviđanje krajnjeg ishoda ovog sasvim simpatičnog albuma. Međutim, ima tu još jedna stvar; band se nikako ne može odlučiti između ozbiljnosti i komičnosti; neki tekstovi su posve senzibilni, neki su čak i bijesno drski ("Ovo ono" primjerice), dok su neki posve luckasti, pa čak i uvrnuto zabavljački šašavi ("Vranjanka") i ne pokazuju nikakav pravi profil banda sa stavom i gardom. Sve skupa djeluje kao da pred sobom imate supergrupu vrsnih muzičara i tekstopisaca koji nikako da pronađu pravi omjer između želja i mogućnosti. Svatko od njih je ponešto kreativno utkao u ovih 46 minuta materijala (glavni kompozitori su Komazec, Đurković i Janković), to stoji, ali nema nikakve prepoznatljive 'niti vodilje' koja bi se provlačila kroz sve ove pjesme. Više djeluje kao nekakva varijanta 'best of' nanizanih pjesama koje su skladane sa ciljem da postanu singlovi ili hitovi (naravno, ako im uspije), no o tome je prerano govoriti.

S druge strane, glavni aduti ovog banda su vrlo dobar Silvanov vokal koji čas podsjeća na mladog Boru Čorbu, čas na Denis Dumančića (Leteći odred), pa na Bodalca iz Prljavog kazališta, u nekim trenucima i na Vucu, Jasmin Maga (ex-Alarm) i Milana (EKV), zatim tu je od favorita tehnički besprijekorna svirka gitare Dejan Đurkovića i pronicljiva kompozitorska interakcija s kojom se može napraviti štošta. Dakako, da je ono sjajno vrijeme kada su se albumi snimali u Milanu, Londonu, Munchenu, Hannoveru, Zurichu i na inim destinacijama po vrlo skupim studijima, te da je ovdje stvar u svoje ruke preuzeo neki veliki producent koji bi im se upleo u cjelovitu sliku i aranžmane, izbacio nepotrebne sekvence i ubacio svoj specifični pečat, danas bi možda govorili o nečemu što se nekad zvalo bestseller. Na žalost, ovo je samo vrlo dobar, da ne povjeruješ, sobni snimak demo banda koji umije svirati i kreirati na visokom nivou s produktom koji se može bez ikakvih problema vrtjeti i po lokalnim radio stanicama, ali je produkcijski pretanak i nedovoljno jak zbog mnogih, već navedenih nezgrapnosti. A kada pogledate stražnji omot cd-a, svaka sličnost njihovog bubnjara Damir Puseljića sa George Bushom je nevjerojatna. Možda im se smiješi slava... Komercijalni potencijal je tu. Rijetko za koji demo materijal kažem da ga treba provjeriti, ali ovaj obavezno preporučujem na razmatranje... barem budućim producentima koji znaju kako ovo pretvoriti u nešto daleko konkretnije.

Naslovi: 1.Pogled, 2.Ovo ono, 3.Vučica, 4.Kačuša, 5.Odustajem, 6.Vranjanka, 7.Pivo, 8.Više ne vrijedi, 9.Građevinar, 10.Nisi princeza, 11.Ka slobodi

Ocjena (1-10): 7
Web: www.korak2.tk
[  ]

TOMO S.O.M. - Tožno vreme, boj krvavi (2009, d.i.y.)

Tomo Sombolac je vođa glasovitog doom-metal/folk banda S.O.M. u kojem svira gitaru, osmišljava gotovo cijeli koncept sa bubnjarem Zoran Pšeničnikom (Big Z. www.myspace.com/bigzdoomcomunity) i povremeno pjeva. Ovaj vrlo dugački materijal (74 minute) napravio je kombiniravši neke pjesme iz opusa matičnog sastava sa autorskim skladbama koje svoju liriku djelomično posuđuju iz ostavštine međimurskih i kajkavskih pjesmarica. Izuzev laganog uvodnog mračnog akustičnog instrumentala "Ako", preostali dio materijala je amplificiranog i elektronskog sadržaja gdje Tomo koristi synth, klavijature, električnu gitaru i ritam mašinu, te se pojavljuje i kao vokal. Uz njega, neke vokalne dionice pjeva Vedrana iz S.O.M.-a (moja pretpostavka), tako da je ovaj rad ustvari frakcijski projekt koji se paralelno nadovezuje na matični band. Tomo je ovdje prije svega prikazao njihov tromi doom-metal u daleko lakšem i mekšem izričaju koji je posve lišen gitarskih metal riffova i baziran je na organskoj psihodeliji i ambijentu. Znane pjesme S.O.M.-a "Tožno vreme, boj krvavi" sa Vedranom na vokalu, zatim odličan elektronski gothic trip-hop "Dremle mi se, dremle" i mračna "Zbogom, zbogom Međimurje" u gotovo horror izdanju sa dubokim mantričkim vokalom su prerađene skladbe koje donose tromu ambijentalnu psihodeliju u veoma dugačkom tajmingu od preko 10 minuta. Kroz cijeli album Tomo skoro na šapatima barata sa tonovima koji su odsvirani na synthu u formaciji harmonijske ambijentalne glazbe nalik na crkvenu liturgiju, dok je jedini izuzetak kratka "Tiho plovi žitarica lađa" koja je otpjevana kao acapella bez ikakve instrumentalne pratnje. Posebnost ovome radu pruža posljednja skladba "Sako delo konec ima" koju je Tomo izveo kao svojevrstan synth/techno-pop u plesnom minimalističkom EBM izdanju. Od pjesama koje još nisu ušle u repertoar S.O.M.-a izdvajaju se "Šest let mi je minulo" koja je relevantni nastavak rada samo s razlikom što su mračne gitarske distorzije zamijenjene dark harmonijama syntha uz sitne melodijske fragmente odsvirane na amplificiranoj gitari i odlično uklopljenim samplovima mitraljeza, te 14 minuta dugačka "MK" u tromom doom/trip-hop tempu sa nijemim mantričkim grubim i jecajućim vokalima koji se ne upuštaju u nikakve semantičke sfere, već su ukomponirani kao egzotika koja podsjeća na Tibet i legendarne Gyuto Monks. U drugom dijelu kompozicije Tomo se razvalio sa gitarskim solažama do mile volje koje prvo počinju sa elegičnim melodijama, nastavljaju se sa tehnički zahtjevnim i psihodeličnim, virtuoznim melodičnim dionicama, a završavaju fade-outom. Jedina zagonetka je 'MK'. Nemam pojma šta to znači, Makedonija vjerojatno nije, mada atmosferski podsjeća na ona čuvena imena poput Mizara, Anastasije i Padot na vizantija... Preostali dio materijala je horrorom ispunjena "200 godina" u kojoj Tomo recitira tekst o starom zakopanom lešu u grobnici i elektronski dark-wave "V carskoj službi" u minimalističkom slow-down ritmu valcera.

Po ovim pisanim redovima moglo bi se naslutiti da je Tomo napravio eksperimentalni album, no on to nije, već su vrlo tromi ritmovi i ambijentalne potke pretvoreni u harmonijski mračni dugački ciklus izrazito depresivnog i turobnog raspoloženja. Sličnost ovog rada postoji sa matičnim bandom S.O.M. koji također koristi otprilike bliske ritmove i mračnu atmosferu, kao i razvučene vokalne dionice, no u zvučnom obliku prije bi se paralele mogle povući sa posljednjim albumom Slobodan Kajkuta "Kajkyt" (2010, Wire Globe Recordings) i post-industrial/neo-folk scenom nego li sa metalom odakle Tomo ustvari vuče sve glazbene korijene. Odnosno, autor se samo zaželio da svojim pjesmama dade novi oblik (ne treba zaboraviti da S.O.M. znaju odraditi i unplugged koncerte), a u tome je u potpunosti i uspio.

Atmosferično, mračno, neoptimističko i depresivno elektronsko gothic neo-folk djelo sa ponekad zastrašujuće jezovitim i tromim vokalima koji djeluju kao da su došli iz groba. Brrrrr... Tomo ne samo da plaši malu djecu, već i zrele, đeđerne ljude na vrlo ozbiljan način bez ikakvog banaliziranja. Psihodelična (s)trava koja ledom umrtvljuje živčane stanice u pozitivnom smislu. Originalno, mistično, jezovito, kreativno, dorečeno, jasno...

Naslovi: 1.Ako, 2.Tožno vreme, boj krvavi, 3.Šest let mi je minulo, 4.MK, 5.200 godina, 6.Dremle mi se, dremle, 7.V carskoj službi, 8.Zbogom, zbogom Međimurje, 9.Tiho plovi žitarica lađa, 10.Sako delo konec ima

Ocjena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/tomosombolac
[  ]

VIOLATE - Sick Addiction (2009, d.i.y.)

Sjajan materijal koji potpisuje zagrebački metal kvartet jedan je od najboljih demo radova 2009. po preporuci http://metalium.blog.hr/. Band je osnovan u prosincu 2007., te se nakon nekoliko promjena članstva stacionirao kao četverac u kojem rade Dario, Matko Grgas, Robi i Hoyt. Njihova glazba je suvremeni thrash metal s elementima deatha, vokal je, naravno, na engleskom jeziku i koliko se može razabrati, vrlo dobro funkcionira bez ikakvih grešaka. Ovaj rad je EP/ mini album formata koji iznosi 26 minuta sa 5 autorskih pjesama koje su virtuozno odsvirane od prvog do zadnjeg tona, te pokazuje izuzetan svirački i kreativan naboj. Od vrištećeg i oporo hrapavog, ali veoma razumljivog vokala koji izvikuje veoma bijesne i mučne tekstove koji dopiru djelomično i u uobičajenu sklonost ka socio-političkoj angažiranosti, do koncizne svirke četiri elementa gdje je teško odrediti što je bolje - moćna ritam sekcija ili dvije gitare koje se nadmeću sa protokom riffova i solaža. Uvodna, a ujedno i naslovna "Sick addiction" obasipa sa melodioznošću, brzim pedaliranjem i poletnim riffovima kakve Metallica nije snimila već dobrih 20-tak godina, a o dvije vodeće solo dionice koje se pojavljuju, teško je odrediti njihovu atomsku snagu; kao da dolaze s nekog drugog planeta. "Demise" je tromija kompozicija, ali zato ništa 'tankoćutnija' sa zahtjevnijim aranžmanom koji prelama i određene progressive konotacije kao i naredne "Rise" i "Lack of trust" sa stanovitim blueserskim thrash-metal uvodnikom koji se pretvara u križanac melodičnih oldschool solaža. Njihove solo dionice su virtuozne skale pune melodičnosti, a aranžmani posloženi vješto kao da su se pripremali barem desetak godina za izlazak na pozornicu dok ne uspostave posve dotjerane detalje u tančine. Ritmički najlaganija je posljednja "Under pressure" (nije nikakava obrada) koja čak počinje sa kratkim preludijem koji miriše na moguću baladu, no nakon 30-tak sekundi taktika se pretvara u kombinatornost mnoštva stilistike naglašene raznolikim sekvencama koje u svojem šarenilu odlaze u fade-out. Nema se što predbaciti, ovo je fantastičan demo rad u svim pogledima i band treba što prije pogledati uživo. Sjajno djelo!

Naslovi: 1.Sick addiction, 2.Demise, 3.Rise, 4.Lack of trust, 5.Under pressure

Ocjena (1-10): 10
Web: www.myspace.com/violatezg

horvi // 02/08/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Forever Comes To An End

BJØRN RIIS: Forever Comes To An End (2017)

| 23/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Ob bistrem potoku je mlin

MATEJ KRAJNC: Ob bistrem potoku je mlin (2017)

| 22/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Serpents

EIGHT SINS: Serpents (2016)

| 21/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Atom EP

MAMMOTH & YASHEM: Atom EP (2017)

| 20/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Ball

BALL: Ball (2017)

| 19/06/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
df
> diskografija
cover: DEMO IZVOĐAČI 2010, 6. dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*