home > mjuzik > DEMO IZVOĐAČI 2011., 4. dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: DEMO IZVOĐAČI 2011., 4. dio (d.i.y., 2011)

Preslušali smo: ALDUMAŠ (Požega), BIG STRIP GORILA (Zagreb), DJ REFUGEE (Švedska), INSOLITVS (Varaždin), KASCHADE (Njemačka/ Novi Sad) i SUBSTANCE BLACK (Dugo Selo).
[  ]

ALDUMAŠ - Demo 2010 (2010, d.i.y.)

Ovaj rock/blues trojac iz Požege već je napravio zgodan korak ka široj audijenciji sa video-spotom za pjesmu "Matija Gubec", a ovdje se predstavljaju sa svojim prvim demo materijalom iz 2010. kojeg besplatno daju na download http://www.mediafire.com/?njcjzrmymzz.

Startali su 2009. kako kažu prvenstveno iz ljubavi premu rocku i tada su sve to začinili sa temama o hrani, piću i Slavoniji. U postavi su Mikić Marijan (gitara, vokal), Bunjevac Željko (bas) i Mikić Dominik - Ivan (bubnjevi). Zvuk im varira od hard-rocka ("Virusi i bakterije"), boogieja ("Kolesterol boogie") do standardnog rock-bluesa sa klasičnim riffovima, solažama i tempovima koji šetaju od veoma brzih do posve tromih (satirična blues balada "Moja draga"). Osim veoma zabavnih i šaljivih tekstova u kojima se primjećuje i određeni cinizam, pa i sofisticiranost i neposredna eksplicitnost ('hajde mala probaj mi kobasu' u vrlo žestokoj pjesmi "Kobasa" koja govori o tradicionalnom slavonskom specijalitetu, ha-ha-ha), bend odlikuje i ležeran vokal koji se ne trudi izbacivati neke pretjerane glasovne štoseve (mada se uočava da ima potencijala) budući da se čitav kontekst vrti oko vrlo dobro sročenih lirskih pošalica. Neke od njih su sasvim banalne, ali su vrlo efektne i u njima ne treba tražiti ništa drugo osim uobičajene rock priče o tučnjavama (nabrijana rokačina "Rocky"), jutru poslije pijanke kada u krevetu nađete nepoznatu osobu ("To sam propustio"), impresijom o starinskom automobilčiću ("Mini Morris") ili nostalgičnom povratku na neke intimne uspomene ("Zelena rijeka").

Zvuk je sasvim solidan, snimljen je u proljeće 2010. u zagrebačkom studiju Deep Forest pod paskom producenta Muhe za svega 10 sati rada uključujući i miksanje materijala. A kompletan dojam kojeg ostavlja ovih 9 pjesama je negdje u rasponu od Vatrenog Poljupca do Crnog perja i Vucinog Živog Blata, tako da kod Aldumaša uistinu ne treba tražiti nekakve intelektualne preokupacije. Samo rokačinu, zabavu, te kako glasine kažu, veoma dobar provod jer navodno na nastupe nose domaće specijalitete i rakiju koju dijele zajedno sa publikom.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/aldumas
[  ]

BIG STRIP GORILA - EP (2011, d.i.y.)

Evo što govori biografija ovog zagrebačkog mladog i kako sami za sebe kažu 'jako zgodnog', rock'n'roll benda... Počeli su krajem ljeta 2010., kada su gitarist (Mate Palestrina- Mazić) i iskusni drummer (Mateo Patekar) odlučili zasvirat nekaj ozbiljnijeg! Nedugo nakon toga u bend dolazi druga gitara (Marko Jankek) i vokal (Antonio Manhard). Tada tek zapravo počinju sa svojim radom. Bend se odlučno orijentira prema zanimljivom i modernom rock soundu a nadu ulaže u autorske stvari za koje vjeruje da će utjecat na današnju 'bljuzgu' od prave rock scene. U mjesecu lipnju 2011. momci ulaze u studio i pod direkcijom velebnog producenta i snimatelja Mladena Maleka (Elemental, Kawasaki 3p, Gretta, Gatuzo, Boa,...) snimaju prvijenac EP sa najavnim singlom "U stilu tebe" za kojeg će sigurno osvojiti Porina a možda i koji Grammy za mladi rock bend!

Uh, ti bokca! I šta sad reći nakon ovako samouvjerenog uvodnika??? Da se dečki samo šale...?

A evo, stvari stoje ovako... Sviraju klasični The Rolling Stones r'n'r s umjerenim tempovima, mekanom gain ritam gitarom koju tu i tamo poprati mladi Keith Richards s povremenim solo i wah-wah egzibicijama, te imaju sasvim pristojne pjesme s urbanim temama na hrvatskom jeziku. Vokal je tanak i valjalo bi ga dorađivati jer baš i nije osobito uvjerljiv, a osjeća se da mu fleksibilnost u studiju i nije bila baš neka osobita vrlina. Naime, zvuči plaho i skoro uplašeno kao da se nije usudio povisiti ton, porašpati intonacije, zarežati i zavikati tamo gdje bi se trebalo podvrisnuti i odriješito krenuti u punokrvni Jaggerovski tretman. Veoma 'umiveno' zvuči i kompletan materijal nošen mainstream predznakom kojeg čine 4 autorske pjesme u kojima se točno prepoznaju reference nekih veoma dobro poznatih rock klasika. Ipak, pjesma "Kako je moglo biti" opovrgava tu tezu; u njoj bend zvuči prilično dobro, ali dovraga, na pravu r'n'r solažu treba čekati 2 i pol minute. Pjesme im ne govore o ničemu važnom i tu je problem. Dečki još uvijek nemaju izgrađen karakter, već sviraju i stvaraju po osjećaju i imaju sasvim pogrešnu sliku o 'kotrljajućem kamenju' u zadnjoj pjesmi "Miss moneypenny". Ne znam već po koji put treba ponoviti da The Rolling Stones nisu 'kotrljajuće kamenje' jer to nema nikakvog smisla, već 'klošar', iliti po naški 'stijena odvaljena', 'propalitet', 'zadnji šljam'. Šta je bio stari pape (otac) u pjesmi "Papa was a rolling stone"? Kotrljajući kamen? Ne, stari je bio propalica, klošar i fucker koji ništa vrijedno ovom društvu nije dao. To je osnova Stonesa. Oni su s tom furkom uspijeli preokrenuti svijet isto kao i The Beatles s nekim sasvim dugačijim, pristojnijim načelima.

No, okey. Big Strip Gorila su mladi momci koji tek otkrivaju zamršen svijet r'n'r cirkusa, a ovim EP-ijem su sasvim simpatično i posve nevino zakoračili u njega.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/bigstripgorila
[  ]

DJ REFUGEE - United Colours Of Refugee (2011, d.i.y.)

Nakon duljeg vremena javio se sa svojim novim radom Zdenko Čolić iz Švedske. Za razliku od njegovog Refugee Project Banda, on se ovdje orijentirao na čistu elektronsku glazbu punu ambijenata i chill-out atmosfere s kojom prelazi vjerojatno u novu fazu kreativnosti. U međuvremenu od onog odličnog, a na myspaceu i vrlo dobro prihvaćenog demo materijala iz 2009. godine, dešavale su se neke veoma bitne stvari koje je važno napomenuti. Zdenko je imao tešku operaciju i pri tome kontaktirao sa Sennom M u vezi realizacije Refugee Project Banda za ex-Yu regiju pri čemu je dobio odgovor da njegove pjesme 'nemaju dušu' i da trebaju nove aranžmane. Taj demo je na 'terapiji' dobio devetku, eto samo toliko...

Evo kako je malen svijet umjetnosti. Dok te jedni trivijalno doživljavaju, drugi te hvale. To je čemer umjetnosti koji kao takav stoji nad samim autorom poput bremena kojeg ne može shvatiti netko tko se iz snobovskih fazona predstavlja mjerodavnim gevihtom na vagi zastupajući prije svega kič. Pravi umjetnik je sposoban da se suoči sa neuspjehom, on u njemu i živi. Nije kao Lady Ga Ga koja ne može zamisliti svijet bez obožavatelja. Ona jede samo finu hranu da se ne udeblja. Živi u televizoru i na crvenom tepihu. A ne izgleda bolje od jeftine šiparice koja se fura na image prosječne srednjoškolke sa šiškama i ravnom kosom bez sisa, guze i bla, bla, bla... Ali, ona je Elvis Presley - Abba - Michael Jackson nove generacije.

Zdenko nikada neće biti niti Lady Ga ga, a niti Senna M ili neznam tko iz kičerajsko-bižuterijskog miljea, ali bi im mogao raditi muziku i produkciju, onako u sjeni, tamo negdje dole potpisan kao zadnja rupa na svirali. Takvi ljudi su uglavnom radili neke od najznamenitijih ploča u povijesti pop glazbe, a redom su potpisivane s imenima Nancy Sinatra, Boney M, Kim Carness, Madonna, Tiffany, Britney Spears, Christina Aquillera... sve do današnjih vedeta Duffy ili Adele. Ali tko uopće mari za tamo nekakvog tipa koji osmišljava sve to? Nitko. U principu malo itko sve dok se ne rodi veliki hit. A Zdenko je, ruku na srce, jedan od takvih velikih i sakrivenih dragulja koji se specificirao za pop i na ovome kratkom materijalu daje 5 veoma finih i plesnih pjesama koje možda samo čekaju da se na njih upeca neki odgovarajući vokal. Okey, "Blue part one" je jedina pjevana skladba sa ženskim vokalom...

Radi se o spoju suvremenih stilova koji koketiraju s nekolicinom lakših tempova od dubstepa, chill-outa, deep-housea i trip-hopa, a vođeni su slojevitim elektronskim opservacijama sa synth linijama, prozračnim pasažima i prilično dubokim nadogradnjama koje u nekim slučajevima zalaze i u psihodelične sfere. To jesu, ono što bi se reklo, klasične suvremene pop pjesme bez ikakvih retro predznaka, neke su možda malčice prezamorne sa monotonijom ("Home, boy" recimo), no kada se pogleda kurentna svjetska pop ponuda, svaka od ovih 5 kompozicija bi se bez ikakvog problema mogla pronaći na cijelom nizu multimilijunski tiražnih pop albuma kada bi im se još dodali vokali i adekvatni tekstovi.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/djrefugee1
[  ]

INSOLITVS - Insolitvs Op.I (2011, d.i.y.)

Vau čovječe!!! Kakav sjajan demo materijal!

Ovo je jedan od onih blistavih primjera zbog kojih obožavam pisati recenzije i općenito slušati muziku, te tražiti sve ono što ne prolazi ispod radara širokog auditorija. Insolitvs su kvartet iz Varaždina koji svira, nećete vjerovati, instrumentalni death-metal, ali u svojoj svirci pokazuju i elemente mnogo drugačijih stilova i žanrova. Oni su Ivan Milković (fretless bas), Petar Babić (bubnjevi), te Gordan Vrbanec i Ivan Breslauer (gitare), a samo ime Insolitvs na latinskom znači neobično. Upravo im je i takva glazba, te Bogu hvala da u Hrvatskoj postoji jedan ovako originalan bend koji konačno ne pada na neke svjetske žvake, već jednostavno rečeno, piči svoj stil.

Uočava se da su svi odlični muzičari i tehničari, snimak je sjajan, svirka kompaktna, svaki instrument se čuje odvojeno i ne rabe onu fakat izlizanu strategiju da su podložni linearnim dionicama. Bubnjevi su puni šuseva, vratolomnih tehniciranja i pedaliranja, nevjerojatnih promjena ritmova, a gitare, da ne povjerujete, izmjenjuju žestoke gitarske distorzije sa raznolikim akustičnim dionicama u kojima uistinu ima svega i svačega od folka i world-musica, sve do jazza, pa i elemenata popa. Posebna stavka njihovog neobičnog egzibicionizma je vrlo rijetki fretless bas kojeg na našoj domaćoj sceni gotovo nitko ne svira. Navodno u svijetu ima samo nekih 150 glazbenika koji ga koriste. O tom instrumentu i njegovoj zvučnoj ljepoti sad bi mogao ispisati čitav roman šta se sve može s njime napraviti, ali nije potrebno osim samo spomenuti jednog od najoriginalnijih majstora na njemu, pokojnog Mick Karna (ex-Japan). Ivan Milković doduše nema takvu tehniku, ali umije zaverglati peglanje po vratu s kojom se izdvaja od ostatka koncepta zvuka.

Naslovi pjesama su imenovani po 6 boja - siva, žuta, crvena, plava, zelena i naranđasta, a uz svaku boju je stavljena i neka brojka. Evo ih redom "Grey 4.15", "Yellow 5", "Red 6", "Blue 5.30", "Green 4" i "Orange 5.15", ali šta ustvari predstavljaju, iskreno rečeno nemam pojma, no djeluje veoma efektno i artistički bez obzira ima li iza toga svega neka priča ili ne. Najvažnija je svirka, a ona je fantastična i toliko originalna da me jednostavno oborila s nogu. Uistinu ne znam sa čime bi ovo usporedio... Kompozicije su strahovito kompleksne, protežiraju nevjerojatne progressive aranžmane s mnogo melodija, različitih obrata u kojima je čas brutalnost i ekstremnost na prvom mjestu, a čas letargija i melankolija. Uglavnom šetaju iz krajnosti u krajnost povlačeći za sobom cijeli niz stilova kao da se doslovce zafrkavaju s njima počevši od klasičnog deatha, preko thrasha, metalcorea, math-rocka, sve do spomenutih folk i world-music motiva. Tako se na trenutak učini da je pred nama jedan moment Sepultura, pa onda Morbid Angel, a onda iznenada uskoči nešto veoma blisko orijentalnom akustičnom izrazu beogradskog Tamerlana s ponekim neočekivanim eksperimentalnim krešendom u skladbi "Orange 5.15".

Nevjerojatno. Za demo bend, ovo je fantastično.

Ocjena (1-10): 10
Web: www.myspace.com/insolitvs
[  ]

KASCHADE - Kaschade (2011, d.i.y.)

Oneman projekt Aleksandra Belobrk Bekusa iz Njemačke koji trenutno živi u Novom Sadu je jedan od niza vrlo sličnih radova kakve dobivamo sa lokalne, novosadske etikete Dark:Scene Records. Uglavnom, riječ je o stilu potkrijepljenim sa elektronskim ambijentalnim drone ugođajem s mnogo melankolije i minimalističkog mantranja uz pratnju, vrlo zanimljivo, saksofona koji je u jednoj određenoj mjeri ono što je nekad bio Genesis P-Orridge u Throbbing Gristle na vokalu. Deset kompozicija od kojih je prva "Muzika" instrumental u navedenom obliku donose čudnovate individualne eksperimentalizacije pune psihodeličnih, ekscentričnih i bolesnih slika sa spoken-word intterpretacijom. Ne bih se kladio da autor uistinu nešto traži u fahu 'pop' scene jer mu kompozicije pokazuju pomak u posvemašnu avangardnu i eksperiment bez ikakve doze klasicizma. Saksofon kao glavno oružje, šara sa free-jazz improvizacijama (tema "Stereo"), te mu je osnovni element na kojeg bi trebao osloniti vlastitu karijeru. Tekstovi pjesama i njihova ledeno-bezobrazna interpretacija koja varira između Genesis P-Orridgea, pa donekle i David Sylviana nije neočekivana; dapače, uklapa se u ovu neobičnu ezoteriju koja po svim elementima nalikuje na Coil. Tumačiti njegove tekstove je isto što tumačiti i pokojnog John Balancea (Coil), odnosno sve razumiješ, a ništa ti nije potpuno jasno. Ili, kako je to nekad Andy Warhol rekao 'art može biti svašta, pa i limenka coca-cole ako je znaš uobličiti'. Elem, ovdje je riječ o veoma pomaknutom artistu koji se bavi sa nekim provjerenim apstraktnim standardima umjetnosti, no s njima nije ništa konkretno rekao osim što se isprobao u vrlo zahtjevnom fahu eksperimenta koji graniči sa avangardom. Pjesme su mu potpuno linearne, nemaju dinamiku i uzbuđenje 'neočekivanog trenutka', dapače, vrlo su mirne i uz njih osim veoma prijatne svirke saksofona nema ništa intenzivno jako što bi moglo privući ka ovom ekscentričnom individualcu.

Ima tu neka priča, ali sve to djeluje kao da joj 'nešto manjka'. No, ništa specijalno i posebno, osim što je zvuk posve ogoljen i sveden na samplirane matrice eksperimentalnih loop sekvenci. Dobro zvuči, ko recimo neki demo Coil iz 90-ih. A i to je već veliki plus, ali je dosta zamorno i neuzbudljivo. Fali gomila toga, da ne nabrajam čega... Tko izdrži ovih dva sata previše ugodnih ulagivanja bez ikakvih ekscentričnih poteza (a u principu, sve je ovo veoma eksperimentalno), svaka mu čast. Jer, neke stvari su bespotrebno dugačke, a neke ne govore o ničemu konkretnome. Što se tiče vokala, vrlo je tanak mada se pokušava truditi biti ozbiljan kao Sale iz Goribora. Pjesma "Kodein" je još koliko-toliko zadovoljavajuća u eksperimentalnoj chill-out sferi, samo tko će je prepoznati u brdu relaksirajućih kompozicija? Međutim, kako stvari odmiču, dobiva se odlična tema sa pulsirajućim zgoditkom "Glamur" nalik na Psychic TV iz vremena 1985-1990 (prije acid-house faze), dok su preostale tri završne pjesme veoma mučne reminiscencije post-electro/industriala. U svima njima je provedena priča 'koja drži vodu', ali u nju je tako teško zagnjuriti jer je veoma mutna, nedefinirana i posve nejasna.

Uh, kakav čudan materijal i veoma mistično djelo. Eksperimentalno, neobično i posebno. O ničemu konkretnome, ali sa ciljem da uzburka strasti. Bilo kakve.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/kaschade.9989045667
[  ]

SUBSTANCE BLACK - Skulptura EP (2011, d.i.y.)

Opa! Ovo se uistinu zove prvorazredno iznenađenje!

Nakon Mlijeka i već nadasve poznatog Olovnog Plesa iz Dugog Sela je pristigla nova i to prvoklasna poslastica u obliku industrial metal peterca u sastavu Ivor Stipetić (bas, bubnjarski programi), Bojan Gradiš (vokal), Igor Čeranić - Deimos (samplovi, elektronika), te Luka Đanić i Dominik Dojčinović - Q (gitare). S radom su počeli 2009., a ovo im je prvi demo materijal s kojime su u startu točno pogodili u samu srž.

Da ih je recimo isfurao Roadrunner ili Relapse Records, vjerojatno bi se u njih uložilo mnogo sredstava oko promocije i svih popratnih aktivnosti, a sasvim sigurno bi ih se utrpalo i na neku turneju sa Rob Zombijem ili Fear Factory kao predgrupu. Jer stvar je sasvim jasna. Ovaj bend ne eksperimentira i ne okoliša, već svira i to zaista žestoki visokooktanski industrial metal koji je daleko od onog plitkog mainstreama Rammsteina. Sintetički ritam su odlično poštelali, isprva sam mislio da su vraški dobro popeglali živi bubanj u studiju dodavši mu plastične efekte jer zbilja ritam izgleda kao da ga je odsvirao bubnjar sa klasičnom metal tehnikom koji preferira naglašenu pedalu i moćan, tromiji groove. Osim toga, tu su prisutni i prelazi, činele, vodilice i promjenjivi tempovi koji zaista mogu zavarati. Na ovako ubjedljiv ritam nafilane su relativno repetativne gitarske reference i basovi, te veoma dobra elektronska pozadina puna ambijenata, atmosferičnosti i efekata, te snažan vokal na engleskom jeziku.

U niti jednom momentu na prve tri pjevane kompozicije "Voidwalker", "Skulptura" i "Definition relegated" bend ne pokazuje ni najmanje oscilacije. Sve su to tehnički i aranžmanski napucane pjesme sa melodijama i svom potrebnom infrastrukturom, dok je posljednja "Termination sequence" sasvim logičan mračni atmosferičan instrumental. Ovaj materijal potpuno može zavarati da je ustvari djelo nekog američkog benda. Apsolutno iznenađenje koje valja provjeriti. Download je, naravno besplatan, ali samo u dogledno vrijeme, zato požurite.

Ocjena (1-10): 9
Web: http://substanceblack.bandcamp.com

horvi // 02/08/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Skapinove zvijače

MATEJ KRAJNC: Skapinove zvijače (2017)

| 26/03/2017 | horvi |

>> opširnije


cover:

Irena Žilić: "Haze" (2017)

| 25/03/2017 | mateja |

>> opširnije


cover: Self Portrait

GRANT CUTLER: Self Portrait (2017)

| 25/03/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Sve je savršeno točno

MARINADA: Sve je savršeno točno (2016)

| 24/03/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Last Place

[PRIMAVERA 2017] GRANDADDY: Last Place (2017)

| 23/03/2017 | pedja |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: DEMO IZVOĐAČI 2011., 4. dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*