Instrumentalni bend Finska (Bjelovar), eksperimentalni projekti Jošt Mihovilović Pajić Prečanica (Split-Zagreb) i Kaschade (Novi Sad), zatim prog-rockeri Karma Guru (Tuzla), pop-punkeri Kraj programa (Rijeka/ Crikvenica) i nu-metalci Synthetic Scar (Zagreb).

FINSKA - Perverted Lollipops (2012, d.i.y.)

Kod bendova iz Bjelovara postoji jedna loša i jedna dobra strana. Loša je da su svi vrlo kratkog vijeka, a dobra da su neki od njih u datom trenutku bili izuzetno kreativni. Manje-više ostavljali su po jedan-dva zapisa i onda nestali ili se transformirali u neke nove bendove. Da sada ne izvlačim Proces i Prljavi bubanj iz 80-ih, Krampusse i Johann Frapp iz 90-ih (koji su čak imali i hit na HTV top-listi "Hit depo"), kao najbolji primjer ove teze mogu poslužiti bendovi Undeify, Project: Genova ili najfriškiji Tzara koje sam taman početkom 2011. pohvalio kao najveće iznenađenje godine, a oni se nedugo nakon objavljivanja materijala rasturili... E, pa koliko će ovaj najnoviji bend Finska trajati, pitanje je...

A postavu čine članovi tri posljednje navedena benda (+ The Frost i Oldwitch): Davor Stojan (bubnjevi), Miran Kapelac (bas) i Bojan Gatalica (gitara) koji su se udružili u instrumentalnom rocku snimivši ovaj EP u trajanju od 13 minuta. Za razliku od nečega što bi se stilski pod samim prefiksom 'instrumentalni' moglo pretpostaviti da je riječ o post ili math-rocku, Finska je daleko pobjegla od suhoparnih klišeja i ponudila kompleksan izraz pun energije, eksperimenata, naboja, te raznolikih ideja i ritmova. Strukture pjesama im jesu dosta zapetljane poput recimo nekadašnjih Šta Ima?, no daleko su od fuzija rocka i jazza, mada se pojedini elementi gitarističke svirke mogu sukladno poklopiti po svojem folk/world-music nasljeđu.

Naslovi pjesama su označeni samo sa slovima "P", "N", "Z" i "Q", a što oni znače, te zašto se bend zove Finska i šta predstavlja simpatičan crtež psića u haljinici na omotu, vjerojatno ima neke zajedničke, moguće, perverzne simbolike. Svašta mi pada na pamet, no budući da ništa nije precizirano, u to nema smisla ulaziti...

Uglavnom, riječ je o prilično intirgantnoj glazbenoj smjesi potkrijepljenoj sa elektronskom ambijentalnom pozadinom, a osnovicu čini mnoštvo riffova i solaža (čak i na basu) koje su vrhunski upregnute u fantastične melodije i improvizacijske bravure od kojih bi i pokojnom Zappi stao dah. Nešto manje bitno je da su materijal snimili u rekordnom vremenu kod Nikše, te da će po običaju, na žalost, ovaj sjajno potkovani svirački trojac ostati u domeni undergrounda budući da je ovakva glazba rijetko nailazila na neki širi auditorij koji se većinom zaustavljao na kompleksnosti progressive-rocka s kojim postoje neke podudarne crte.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.finska.bandcamp.com JOŠT MIHOVILOVIĆ PAJIĆ PREČANICA - Vrlo male plastične čašice (2011, d.i.y.)

Čudan naziv, čudan projekt, čudna glazba...

Pomalo je šteta što je ovaj prilično dotjeran album ostao marginaliziran u okvirima hrvatskog undergrounda. Jest da tu i pripada, no njegova karakteristika je da zvuči svjetski poput Throbbing Gristle.

Ovo je jedan od rijetkih d.i.y. radova koji ustvari po ničemu ne odaje dojam da je tamo nekakvo 'demo' izdanje. Tu je prije svega opipljiv cd umotan u foliju sa omotom u boji, otisnutom grafikom na samoj cd-disketi, te već sam pogled na dizajn stvara osjećaj kako iza svega stoji profesionalna momčad koja ga je stvorila. Oni su Pajić Dragan Pajo (Cul-De-Sac), Jošt Kruno (Gentlefunk Co.), Igor Mihovilović (Karmakumulator, Giht Shasie) i Saša Prečanica (Narayan), elem, supergrupa, ako se to tako može i smije nazvati, a svi odreda sviraju i koriste po desetak instrumenata, aparata i još kojekakvih elektronskih ili priručnih sredstava za proizvodnju zvuka. No, to i nije tako bitno kada se preslušava album jer je ionako teško skontati šta je tko od njih izvodio i na koji način su proizveli ovaj zvuk.

S druge strane, ovih 50-tak minuta uokvirenih u 5 instrumentala bez naziva osim što ostavljaju dojam besprijekorne tonske čistoće i vrlo mistične drone/experimental/industrial atmosfere ima jednu veliku boljku - nedostatak koncepta. Kada se suočite s albumom kome se skladbe zovu "Track 1", "Track 2", "Track 3", "Track 4" i "Track 5", sav trud slušatelja da u ovoj nadasve zanimljivoj i uzbudljivoj, pomalo horror glazbi pronađe neki adekvatan smisao ili fabulu je uzaludan. Uostalom, i oni sami su išli na to da isprobaju eksperimentirati na ovaj način bez ikakvog određenog sadržaja; to što su napravili ima itekakvo umjetničko zaleđe u modernoj avangardi klasične elektro-akustike i industriala još tamo od epohe John Cagea i Stockhausena pa sve do Coil, Lustmord i spomenutih Throbbing Gristle, no taj feler čistog ekspresivnog poriva bez ikakve određene smjernice potpuno narušava čitav smisao kojeg jednostavno nema.

A jedini smisao, kojeg su sami prozvali jest "Vrlo male plastične čašice", koji pak, nema nikakve veze sa glazbom i zvukovima. Album su, naime, snimali u vrelo ljeto 2011. kada su se kuhali na +50 Celzija i jedino što su pri ruci imali u studiju Skladište Tišine (Zagreb) da se osvježe, bila je voda koju su pili iz malih plastičnih čašica. Totalno otkačeno. Mislim ono, dođavola, pa zar uvijek mora biti neki koncept... Pa i apstraktni slikari nabacuju boje i kojekakve kolaže, materijale i materije na slike pa ih također nikako specijalno i određeno ne nazivaju. Uostalom, što točno u sadržaju znači kada se neko klasično glazbeno djelo zove 'arpeggio', 'adaggio', 'rondo', 'koncert u D-molu' ili 'simfonija u C-duru'? Baš ništa konkretno. Pa su mnoga od njih čuvena djela glazbene umjetnosti i nikome ne smeta što se ne zovu 'lijepi sunčani dan' ili 'put u svemir sa Đukinim pršutom' (hahaha). E, pa, neka 'plastične čašice' ostanu plastične čašice mada nemaju nikakve veze sa zvukovima...

Ocjena (1-10): 7 KARMA GURU - Demo (2011, d.i.y.)

Peterac iz Tuzle koji je ostavio sjajan dojam na Predizborima za Rock Otočec 2012. (http://terapija.net/koncert.asp?ID=13364) ostavio nam je svoj demo sa 4 pjesme.

Dugo vremena su nosili naziv SIN (osnovani su polovicom prošle decenije), ali su zbog tehničkih razloga promijenili ime u Karma Guru. Nastupali su širom BiH, a na Tuzla Wave Festivalu 2008. su osvajanjem prvog mjesta dobili priliku da nastupe u Nizozemskoj na Mundial festivalu u Tilburgu gdje su od strane novinara i organizatora dobili laskavu pohvalu 'malo iznenađenje na velikom festivalu'. Kao SIN publici su zasigurno najpoznatiji iz OBN talent showa 'Rat bendova' gdje su 2009. ušli među 12 najboljih, te se mogu pohvaliti da su nastupali sa TBF, Urbanom, Dubiozom Kolektiv i Defence.

Današnju postavu čine Vedran Sijerčić (vokal, laptop), Meho Saračević (bas), Ademir Bruljić (bubnjevi), te Bojan Nikolić i Igor Pejić (gitare). Ranije su u postavi imali i klavijature, ali su se danas adaptirali na laptop elektroniku, no ovaj demo budući da datira iz 2011., ne pokazuje onu čvrstinu i silinu zvuka kakvog su imali na zagrebačkom nastupu.

Demo je urađen još u doba kada su u ekipi imali klavijature, te se znatno razlikuje od onoga kako bend danas zvuči uživo i stoga će prva pjesma "Nevidljiva" zvučati prilično patetično sa svojom power-pop/metal baladičnošću koja se ne razlikuje puno od Opće Opasnosti ili Divljih jagoda, ali je ipak razlikuje aranžmanska kompleksnost (sympho-klavijature, recimo). Ostatak materijala je daleko snažniji i konkretniji sa daleko moćnijim figurama progressive-rocka kojeg smo doduše već bezbroj puta čuli, ali ima strašan Vedranov rockerski vokal za kojeg bi Brega nekad u potrazi za novim Bebekom dao 'suho zlato'. Kompozicije "Gdje si sad" i strastveno hard/metalska "Predstava" (skoro pa u rangu zagrebačkog Skauta) su himnični komadi, a završna lamentacijska baladaična ispovjest "Pokušaj" dođe kao sympho kompozicija s nezgrapnim aranžmanom.

Tekstovi su im odlični, puni emocija i klasične ljubavne poezije. Nema frke, rockerski, ne bauljaju. Mada nakon ovakvog materijala ne bih osobito uložio na kladionici. I grdno bih se prevario jer sam ih gledao uživo kada su bez klavijatura doslovce razorili s novim materijalom. Zato, ovo možemo 'objestiti mačku o rep', ali ove su sve 4 pjesme jako lijepe i poetične, imaju svoju težinu i možda će, jednog dana, ako bend 'zasja' biti otkrivene kao demo komadi od kojih je Karma Guru počela svoj pravi komercijalni proboj. Možda ćemo za nekoliko godina o njima slušati, čitati i gledati ih na glavnim medijima.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/karmaguruofficial KASCHADE - Arhitektura (2012, d.i.y.)

Drugi d.i.y. rad ovog autora iz Novog Sada ponovno je abnormalno opsežan; iznosi skoro 2 sata, te ima 10 predugačkih kompozicija, od čega samo uvodna "Jupiter" traje čak 24 minute. Bez obzira na sam izraz i homogenu tečnost ambijenata, eksperimenata, te ponajboljeg kreativnog doprinosa - svirke saksofona, sve ovo je, ruku na srce, moglo biti upola kraće i polučilo bi daleko efektniji utisak.

Jest da je u ovakvom glazbenom žanru dozvoljeno sve i svašta (podsjetimo se recimo Throbbing Gristle, Meredith Monk ili Coil), ali čini se ipak pretjeranim eksperimentirati sa melodijama i improvizacijama, ma koliko god one bile u ovome slučaju vrlo fine i harmonične, kroz ovako dugačke skladbe. Jer, Kaschade se ovim radom upustio u monotoniju i prečesto se vrti u minimalističkom krugu, te mada sam osobno veliki obožavatelj ovakvog stila, ovo me jednostavno smorilo zbog dugotrajnosti isto kao i mnogi live zapisi Throbbing Gristle kada su znali improvizirati punih sat vremena na jednu temu.

Daleko od toga da ovo nije bogato osmišljena infrastruktura sa ambijentalnom koreografijom koja se mijenja od skladbe do skladbe, te da nema iznimno hrabrih eksperimenata poput piskavih dionica saksofona ("Erotika"), vox-extended eskapada ("Kamera"), noiserskih vokalnih tretmana ("Mreža", "Sapun") ili semantičkih caka sa miješanjem jezika ("Kidanje"), no šta je previše i predugačko, to, kako se po narodski kaže, niti s kruhom nije dobro. Kompozicije su pompozne, monumentalne, inače vrlo hladne, simfonijski naglašene s obiljem natruha klasične avangardne elektro-akustične škole (isprepletene ponekad vrlo zanimljivim post-industrial detaljima), no jednostavno su teatralno prezamorne. Osim toga, vrlo teško se može dokučiti šta to Kaschade lineranim vokalom pjeva i izgovara u nekim pjesmama... A ima i ženskih vokala koji su također prilično nerazumljivi; u oba slučaja su malo na srpskom, malo na engleskom, a malo na njemačkom. A i na nekom izmišljenom jeziku.

Kako god, ovakva glazba je bila jednako čudna i naporna za slušati i shvatiti sredinom 20. stoljeća isto kao što je i danas.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/kaschade.9989045667

Diskografija:
Kaschade (2011)
Arhitektura (2012) KRAJ PROGRAMA - Promo (2012, d.i.y.)

Kraj Programa je nedavno okupljen bend koji broji članove riječkih/ crikveničkih bendova (Invert, TOST, Mburns). Bend je nastao u prosincu 2012. sa idejom da stvara punk rock glazbu sa pop stavom, pjevnim refrenima i zaraznim melodijama. Trenutno su u fazi stvaranja materijala za prvi dugosvirajući uradak, te paralelnog snimanja demo snimaka u Crikvenici u studiju Igora Rogovića.

Članovi benda su Đina Škulić (vokal), Igor Rogović (glavna gitara), Vedran Antić (bas), Igor Klanfar (bubanj), te Ivan Brajković (ritam gitara).

Sa završavanjem pisanja te snimanja materijala namjeravaju početi sa intenzivnim aktivnostima, live nastupima po Hrvatskoj i našoj regiji te traženjem izdavača koji bi im objavio materijal. Nedavno su snimili dvije demo pjesme te ih postavili na svoj Youtube
kanal te Facebook stranicu, gdje ih svi mogu poslušati. Linkovi su: http://www.youtube.com/watch?v=f4Gdnek5s6Q i http://www.youtube.com/watch?v=PsYQ7-SdDVo&feature=related

Te dvije pjesme "Blizu moga pogleda" i "Prekid programa" osim što su odlično snimljene, pršte eksplozivnom pop-punk energijom aktualnih bendova od Green Day i Blink-182 sve do You Me At Six, Paramore i Simple Plan s onom jednostavnom izvornom potkom Ramonesa i Buzzcocksa. Veoma lijepi i melodičan Đinin vokal daje im poseban šarm kakvim su opčinjavali nekadašnji koprivnički Don't, a hrvatski jezik još oba palca gore. Emotivne su, tople, senzibilne i veoma pristupačne bez ikakvih glupiranja, a naposljetku nemaju niti nikakvu angažiranu crtu. Pa zašto bi svaki punk morao biti socio-politički angažiran. Nisu niti Ramonesi bili, pa su to što jesu...

Jako lijepo i obećavajuće. Samo na konto ove dvije pjesme, može se mnogo toga finog očekivati sa Kvarnera kada pristigne i album...

Ocjena (1-10): 8
Web: http://www.facebook.com/KrajPrograma?sk=info SYNTETHIC SCAR - Single Casuality (2012, d.i.y.)

Vau čoveče, opa, konačno imamo jedan hrvatski nu-metal bend sa visokim performansima!

Kad se samo sjetim 80-tih i 90-ih godina kada su mi nekadašnji demo bendovi slali svoje užasno loše snimke na audio kasetama (između njih bili su primjerice Đavoli, Hard Time, Brujači, Ha-Det-Bra i Kojoti), današnja generacija mladih bendova na ovoj kompjuterski ispoliranoj tehnologiji zvuči sjajno i još se žali da 'to nije to'. Ili će neki zlobnik reći da to nije Linkin Park ili ono što se očekuje od Limp Bizkit i sličnih bendova.

Ma naravno, produkcija i te tehničke cake naprave i od 'žnj' benda veliku stvar, ali ja se u svojoj više od 30 godina dugačkoj diskofilskoj i nešto kraćoj novinarskoj praksi ne sjećam da je ijedan rock žanr u nas Hrvata doživio toliko negodovanja i omraženosti poput nu-metala. Kad god bih kao DJ puštao Korn, System Of A Down ili Slipknot, gazde klubova i birtija su vječito šizili, ali im je pasao Black Sabbath, Metallica i AC/DC. U principu, to je vrlo slično, samo su generacijske razlike velike.

Synthetic Scar su pripadnici nove generacije pop-metala koji doživljavaju rock na način 21. stoljeća s blagim pogledom u 90-te i na ovome odličnom materijalu ne švrljaju mnogo po nekakvim ostavštinama Zeppelina ili prastarih vedeta koje su otpuhnule zajedno sa raznim prog-metal kombinacijama thrasha, deatha i blacka (čast izuzecima). Njihova glazbena potka jest klasičan nu-metal, a nećete vjerovati koliko je to kvalitetan materijal sve dok ga ne poslušate.

12 manje-više odličnih pjesama otpjevanih na engleskom jeziku donose svu uzbudljivost kurentog komercijalnog metala, malčice preblagog i nedovoljno žestokog za moj ukus, ali ovim momcima iz Novog Zagreba se mora odati priznanje kakvo sam prije 6 godina uputio sasvim drugačijem bendu, Infra-Red iz Bosanskog Novog. Naime, u ovoj vukojebini od takozvane metropole, oni se doimaju kao izolirani, pa čak i potpuni autsajderi koji se bore da profuraju nešto što nema nikakvu osobitu prođu, ali zato to što rade, rade sa srcem, uvjerenjem, voljom i energijom.

Sve pjesme su snimili u kućnoj radinosti i zamislite, sjajno su ozvučili živi bubanj u kombinaciji s povremenim ritam mašinama, a to je osnovni problem svih naših demo bendova. Također imaju striktno profilirani image (u crnom, naravno) sa četiri različite frizure, malo tetovaža i bradica (tko je nije nosio ne zna kakav je to gušt), a ono najznačajnije, barem za sada jest da su nekoliko pjesama uspjeli progurati na soundtrack za PC igricu Serious 3 koja je u prvom danu po objavljivanju prodana, nećete vjerovati, u 9 miljuna primjeraka!!! E, momci, kapa dolje... A o tome do sada nitko nije niti riječi zucnuo na našim dičnim medijima, majčicu im redkarpetsku punu bižuterija i sličnih sranja...

Elem, bend su Boris Luetić (synth, fx, prateći vokal), Filip Brtan (gitara, vokal), Tihomir Glogoški (bas, prateći vokal) i Tonči Vrdoljak (bubnjevi), a glazba im doslovce žeže veoma ugodnim komercijalnim stilom punim rockersko-metalne romantike, senzibilitetom nove epohe bijesnih komentatora današnjice i osviještenim svjetonazorom mladog čovjeka koji je na svoju vlastitu nesreću rođen i osuđen da živi u Zagrebu a ne negdje na Zapadu gdje bi njegova umjetnost došla do potpunog izražaja. Teme su im uglavnom emotivne i svjetovne, tj. uobičajene za r'n'r/metal s naglaskom na tinejdžersko odrastanje popraćeno mnogim duševnim bolima koje dovode do mračnijih opservacija, te su za pjesmu "Gone 4 ever" napravili odličan video-spot u atomskom skloništu gdje održavaju probe. Spot možete pogledati na linku: http://www.youtube.com/watch?v=ClfLE0dQIfo

Što se mene tiče, ja odmah ovaj bend uvrštavam u najveća iznenađenja 2012. godine, te da sam veliki izdavač, ponudio bih im velebni ugovor, velike koncerte kao pregrupa Kornu i Linkin Parku i progurao bih ih na američkim radio stanicama sa barem jedno 4-5 singlova. Za tu priliku izdvajaju se "Shut up", "Nothing like you/ creature", energična hip-hoperska "Out of my mind" (koja mi je najviše po volji) i naslovna "Single casuality (2nd)", a atmosferičnu "Betrayal" i vrlo lijepu baladu "If not mine" i kompleksniju "Scream" bi ostavio za b-strane. Još bih im uz to osigurao vrhunskog producenta i veliku etiketu koja ne pati da li će se album prodati u 5 komada ili 5 milijuna primjeraka. Ovi momci imaju sve osnove da budu veliki bend ako ih prepozna adekvatan izdavač.

A da ne zaboravim spomenuti, napravili su i vrhunski omot pakiran u crnu kartonsku kutijicu sa dvostrukim otvaranjem unutrašnjosti i popratnom knjižicom tekstova, a takav standard kod nas jedino mogu dobiti Parni valjak, Gibboni i slična mainsteram ekipa.

Sjajno!

Ocjena (1-10): 9
Web: www.syntheticscar.com

horvi // 04/03/2012

> vidi sve fotke // see all photos