Demo i d.i.y materijali pristižu nam gotovo svakog dana, te je nemoguće sve njih preslušati, a zbog ograničenog vremena i recenzirati. Stoga će do konca tekuće 2009. uslijediti možda još jedan nastavak sa 6 izvođača. Ovdje smo izabrali radove BAD SEASONS (Tuzla), EAST-RA (Labin), LIMUNOVA PITA (Pula), te EICHMANN FAMILY, HEROINA i SUPERBRANDS (svi iz Zagreba). BAD SEASONS - Spellbound (2009, d.i.y.)

Tuzlanski band osnovan 2007. oko autorske jezgre Malik Terzić (vokal, gitara) i Damir Pirić (bas, a po potrebi i gitara), već nakon godinu dana postojanja imao je 10 gotovih skladbi. Uz još dva člana, Vedad Čehajića (gitara) i Semir Tulića (bubnjevi), ujesen 2008. snimaju svoj prvi demo u kućnom studiju, te nakon prvobitne euforije oko snimanja, miksanja i masteringa, kao pravi samokritici počinju pronalaziti razne mane ostvarenog djela. Umalo da su odustali da nam dostave svoj materijal, no nakon reakcije i nagovora njima bliskih poznanika i prijatelja, ipak smo dobili ovaj demo album koji je još uvijek svijež.

Ovdje se radi o 10 čvrstih indie-rock kompozicija otpjevanih na engleskom jeziku pod osjetnim utjecajima gothica, post-grungea, stonera i obilatih natruha gitarističke ambijentalne psihodelije. Vokal Malik Terzića je dosta zgrčen kao da pjeva iz trbuha, no u nekim momentima kada se oslobodi, dobiva boju, ton i intonaciju mračnije raspoloženijeg Iggy Popa i Wayne Husseya (ex-The Mission), te uz neke sitne, za demo nebitne činjenice oko produkcije, ovo su relativno 'slabije' točke ovog sasvim zrelog 35-tominutnog materijala. Ono što je najvažnije - glazba, temelji se na vrlo finim gitaristički distoziranim riffovima s premazima čestih ambijentalnih pasaža, te konvencionalnim plesnim rock ritmovima koji tek tu i tamo zađu u lagane tempove (primjerice završni gothic "My life"). Prvi dio albuma sa mračno obojenim skladbama "Land of broken dream", "Cage of doubts", vrlo čvrstom stonerskom "Rolling (with destiny)" sa wah-wah solažom, te psihodeličnom "Too late" i vrlo dobrom "To brake away" pokazuju daleko dorečeniji smisao za aranžmane, dok nekolicina brojeva, kako se kompozicije nižu prema finišu albuma, pati od predvidljive sheme uvod-refren-solo. Nekako se stiče dojam da im ipak daleko bolje stoji umjereniji i ležerniji stoner tempo od primjerice brzih ritmova ("Bitter", "Spellbound"), no izgleda da je stvar prirode samo u skučenim okolnostima pod kojima je album produciran gdje nisu mogli dobiti željeni groove naboj.

Na našim područjima bliskost Bad Seasons može se donekle usporediti sa slovenskim neo-grungerima Tide, no unatoč tome što revno već godinama pratim ovozemnu demo scenu, neke druge paralele mi ne padaju na pamet. Imaju Bad Seasons očiti kreativni potencijal koji im valja okrenuti ka pesimistički orijentiranom svjetonazoru u diferenciranim varijacijama, a najbolje momente pružaju kroz razgranate strukture umjerenijih i laganijih tempova koji su zavijeni u guste slojeve gothica i psihodeličnih ambijenata. Stoner i brži doom/gothic-rock nije daleko od toga.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/badseasonsband EAST-RA - Sutra (2009, d.i.y.)

Labinski psycho lo-fi eksperimentalni rock trojac kojeg smo predstavili u tekstu 'recenzija - demo izvođači 2009., 1.dio', kao što je i obećao, napravio je album na istrijanskom dijalektu, ali na žalost, svega nakon tjedan dana po objavljivanju istog, band je prestao postojati. Desilo se to tokom mjeseca rujna 2009.

Rad u trajanju od punih sat vremena i dalje je kao i prvijenac "Cold Summer" loše lo-fi kakvoće bez ikakve produkcije, no obasipa sasvim šašavim ekscentrizmom na razmeđi bluesa, otkačenih eskapada u stilu Captain Beefhearta & His Magic Band, akustike, folka i posve uvrnutih noise eksperimenata sa tekstovima na istrijanskom dijalektu, ali i vrlo elegičnim blues/ americana melodijama. Zbog mutne snimke tekstovi i pjevanje vođe, klavijaturista i gitarista Dina Santaleze posve su nerazumljivi o čemu govore, pa su osim, kako navode, 50-tak labinskih rockera sasvim nejasni za širu audijenciju. Nakon nekoliko ekscentričnih komada na samom početku ("Štriga", "Kurac blues", "Moli zeleni kanat") gdje prepliću sve i svašta kroz uvrnuti eksperimentalni noise lo-fi blues psycho ambijental, album se giba u letargičnom akustičnom raspoloženju ("Rožica", "Škura cesta", "Kamamila i kafe"), te se nakratko pretvara u ekspresivne world-music improvizacije koje će podsjetiti na najnovije svjetsko otkriće iz Bjelorusije, trojac Port Mone. Pjesma "Ruka, koleno" kao da je jedan od sastavnih djelova albuma "Dip", no dakako u prljavoj, mutnoj i ćoravoj demo snimci na kojoj se sličnim intenzitetom koristi harmonika, bas gitara, clap-hands i priručne udaraljke. Tek u skladbi "Naronca" sa melodijom starinskog zvuka Hammonda, raspadajućim ritmom bubnjeva i gitarskim solo minijaturama, East-Ra djeluje kao kompaktan cjelovit band, no nadalje, praktički do kraja albuma neprekidno se izmjenjuju akustično amplificirane pjesme za gitaru koje imaju fine ambijentalne indie-blues pasaže s povremenim eskapadama u njima svojstven eksperimentalno - melodički egzibicionizam ("Joko joko" i harmonikom uokvirena "Naš kršin"). Jedan od ljepših bisera albuma je skladba "Moj oblak i ja" koja bi u normalnijim studijskim uvjetima pružila daleko prozračniju i jezgrovitiju zvučnu sliku, te minimalistički kraut-rock u naslovnoj "Sutra" s kojim ovo djelo završava. Da je album čišće snimljen i koliko-toliko produkcijski barem površno popeglan, iz ovog materijala bi se uočilo niz prijeko potrebnih elemenata. Ovako kako jeste, samo se naziru obrisi i konotacije bogatih aranžmana, psihodelije i eksperimenata koji pokazuju da ovaj trojac umije svirati, a najbolje se snalaze u razdvojenim i kompaktnim detaljima gdje svatko ponaosob pridonosi svojim neobičnim smislom kontrapunkta, disharmonije i hrabrog koračanja u posve otvorene prostore bezgraničnih psihodeličnih pasaža.

S obzirom na impresivan prvijenac "Cold Summer", ovo je u cjelini album prvenstveno namjenjen istraživanju mogućnosti istrijanskog dijalekta kroz diferencirane stilske obrasce bluesa, a tek onda površno popraćen sa istrijanskim lokalnim folklorom.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/eastra1

Diskografija:
Cold Summer (2008)
Sutra (2009) EICHMANN FAMILY - Demo EP (2009, Eichmann Family)

Zagrebački kvartet kojeg predvodi gitarist i pjevač Goran Lautar (ex-Babies, Welcomin' Committe In Flames) prema podacima sa myspacea startao je negdje koncem 2008. Svi odreda nose nickname-secondname Eichmann, a oni su Dodo (gitara, vokal), Ed (kontrabas), Almir (bubnjevi) i Karlos (bubnjevi). Uživo su furiozni (MOJO MEN FROM MARS i EICHMANN FAMILY, 17.X 2009., Spunk, Zagreb), a na ovome kratkom osmominutnom EP-iju predstavljaju se kao garažni punk psychobilly mada tvrde (po Saletovom izvještaju) da nisu niti psychobilly, još manje rockabilly, a ni garaža. Htjeli su zvučati kao Sting Rays, ali im nije uspjelo. Ne znam, ako ovo nije garažni punkerski psychobilly s elementima bijesnog bluesa, onda zaista nemam pojma šta bi to trebalo biti. Ima/nema veze... Kako god, ove 3 autorske skladbe ("Daddy doesn't love me", "Side street love", "New state of mind") i jedna obrada The Seeds ("Girl I need you") zvuče opako i žestoko sa surf/slide-punk/rockabilly/blues gitarom, razaračkim plesnim tempovima, prigušenim linijama kontrabasa i skroz opičenim kreštavim 'oughaaa' vokalom u pravom energičnom izdanju upravo onako kako djeluju i uživo. Jednostavno ne znaš da li su bolji i prljaviji uživo ili na ovom snimku.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/eichmannfamily HEROINA - Scar That Blues EP (2009, d.i.y.)

Konačno je osvanuo prvi pravi nosač zvuka već godinama hvaljenog zagrebačkog gothic/blues indie-rock kvarteta. Nastali su 2005., a ime su odabrali po nekadašnjem čuvenom hrvatskom rock magazinu "Heroina, nova" odakle su crpili mnoštvo informacija vezanih uz osobni alternativni rock svjetonazor. Od samog početka postava banda je nepromijenjena; tu su Hrvoje Malić (vokal, synth, tambourine), Luka Brlek (bas), Vinko Ergotić (gitara, po potrebi piano) i Tom Palinić (bubnjevi). Njihovi koncerti redovito su nabijeni snažnim i upečatljivim scenskim nastupom frontmena Hrvoja koji izgara u spontanoj i samokontrolom obavijenoj ekstazi između ludila, paranoje i suicidalnosti koja nedvojbeno podsjeća na rane dane Nick Cavea iz vremena The Birthday Party. U početnoj fazi rada, Heroina je bila lirski i glazbeno duboko mračan i depresivan band, no od tadašnjih materijala uspjeli su zabilježiti tek šačicu skladbi, ali po njihovim tvrdnjama, oni sa tim snimcima nikako nisu bili zadovoljni i nerado su ih davali u opticaj. Prvi singl "Black water/ What have I done" objavili su 2006. u tiražu od 500 primjeraka nakon čega su se pojavili na HTV, vrtjeli su se na Radio 101 i Radio studentu, te su pobjedili na prestižnom demo takmičenju HGF u Zaboku ostvarivši svoj prvi inozemni nastup na Rock Otočecu 2007. Osim navedenog singla, snimili su još četiri pjesme - "Devil's well", "Gypsy", "Hide in death a while" i "Deep into the woods", od kojih se ova posljednja pronašla 2008. na kompilaciji "Dark:Scene, vol.3" novosadske nezavisne etikete Dark:Scene Records.
Što zbog tehničkih ili osobnih razloga (svi članovi Heroine su još uvijek studenti), na njihov prvi zvanično objavljen rad trebalo je čekati pune četiri godine. S obzirom na raniju mračnu fazu koju su obilježile dugačke i razrađene psihodelične skladbe koje su ponekad trajale i po 7-8 minuta, ovaj 20-tominutni EP je nešto posve drugačije. Sami tvrde da su jedva dočekali njegov izlazak jer su ionako ovih 6 kompozicija imali već dugo vremena na svojem repertoaru koji im je pomalo počeo predstavljati i breme prošlosti koje koči razvoj banda. Od prve, vrlo brze "Pounding at your door blues" sa natruhama garažnog indie blues-rocka i elementima The Gun Club, pa i Mudhoney, preko rockabilly obavijene "Chanson orange" i posljednje "126 to bloodville" koja je puna minimalističkog tempa s popratnim taktovima piana, u prvi plan iskaču vrlo kratke brze trominutne indie blues-rock pjesme koje su s obzirom na okolnosti vrlo dobro adaptirane za energične scenske nastupe. Ima priča koju je nedavno ispripovjedio bubnjar Tomislav vezano uz nastanak ovog EP-ija. Naime, jednom prilikom na probi slomila mu se navlaka na dobošu, te je gotovo eksperimentalno uzeo indijaner i na njemu izveo cjelokupni materijal, te vidi čuda, sve je zazvučalo vrlo dojmljivo i upečatljivo unatoč tupom zvuku. Ostali dio EP-ija su dvije klasične Heroina pjesme u mračnijem psihodeličnom raspoloženju - "Devil she is" i vrlo plesna "Skinny and sick" u kojima Hrvoje na koncertima koristi i klavijature pojačavajući harmonije. Ujedno, njegov vokal je tokom čitavog EP-ija sabijen u blago distorziranu pozadinu što cjelokupnom materijalu dodaje izvorni garažni dojam premda su snimci nastali u Kramasonic studiju kod Nikše. Produkcija EP-ija je sasvim zadovoljavajuća s obzirom da Heroina na ovim prostorima praktički i nema nekakvu konkurenciju, te je sasvim opravdano očekivanje da bi ovim radom konačno mogli izaći izvan okvira lokalne zagrebačke underground rock scene.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/heroinamusic LIMUNOVA PITA - Sudnji dan (2008, d.i.y.)

Ha-ha-ha!
Limunova Pita je band iz Pule čiju podužu biografiju morate obavezno pročitati s njihove myspace stranice kako bi ušli u sav otkačeni šarm njihovog rock egzibicionizma. Postoje od 1999., stalno su mijenjali postave, međusobno se svađali, svirali su neke obrade, ponekad su u nedostatku bubnjeva nabijali po kantama, te sami za sebe kažu da na snimkama zvuče puno gore nego uživo. Kako u početku još nisu imali dobrog pjevača, a htjeli su snimiti nekoliko autorskih skladbi, odlučili su da pjevaju svi s nakanom da ako publika bude srala, neka sere po svima. Prvi koncert održali su 3.II 2006. u pulskoj Mimozi, a nakon stečene pozornosti lokalne publike i medija (Glas Istre, NIT, Radio Pula, Radio Maestral, Radio Giardini) ukazani prostor su iskoristili kako bi srali po lokalnoj sceni koja ne pomaže ništa autorskim demo izvođačima. Kažu da nakon trećeg albuma počinju skidati porniće...
"Sudnji dan" im je prvi album koji je samostalno objavljen 5.III 2008., a snimili su ga u postavi Vanja Balen (gitara, vokal), Ivan Macan (bas, vokal), Marko Radolović (gitara, klavijature, saksofon, blok flauta, vokal) i Dino Smilović (bubnjevi). Kao gosti pojavljuju se Dora Štern Vukotić, Marina Radolović (vokali) i Igor Zenzerović (usna harmonika, klavijature). Album je satirički koncept 7 smrtnih grijeha uobličen kroz isto toliko sex'n'drugs'n'r'n'r kompozicija kojima su još pridodali "Mogu bez tebe" u dvije verzije (druga je "Ne mogu bez tebe") i odjavnu, naslovljenu naravno "Amen". Svi tekstovi su na hrvatskom jeziku, puni su satire, humora, samoironije, ponekad nadrealizma i kritike, ali su odreda duhoviti pogotovo zato jer se nitko od članova banda ne trudi naučiti pjevati mada pokušavaju da izvedba nalikuje na pjevanje. Upravo u toj činjenici namjerno iščašenih vokala leži njihova komedijaška strana koja bi se kompenzacijom nekog jačeg i ozbiljnijeg pjevača pretvorila u nešto sasvim drugo, možda hladnije i proračunato artističko poigravanje sa satirom i suhoparnim realizmom.
Tako već od prve skladbe "Mogu bez tebe" u klasičnom blues-rock šlihu koji im je kamen temeljac glazbene strukture sa konvencionalnom stepenastom nadogradnjom (akustična gitara, bas, usna harmonika, bubnjevi, solo električna gitara), kroz liriku se neprestano izmjenjuju komične priče i sličice. Mnogo toga stilski djeluje kao provučena zajednička prizma humoreski Zabranjenog pušenja, Balaševića, Buldožera, Činč, Elvis J.Kurtovića, Francija i Gori Ussi Winnetou, Radost!, Tom Waitsa... Tekstovi su im zaista lucidni kroz cjelovite životne anegdote adaptirani kao blues ("Škrtost: poduzetnički blues" o političko-mafijaškom svjetonazoru), klasični, već zaboravljeni rock sentiš ("Bludnost: dok ti lažem da te volim"), country-rock ("Zavist: slobodan zrak"), progressive piano-bar/ blues ("Neumjerenost u jelu i piću: međunarodni Dan kruha"), revijalni r'n'r-pop ("Srditost: manijak iz Šijane")... Melodije i aranžmani su im stepenasto dorađeni i obogaćeni s raznolikim glazbenim minijaturama klavijatura, piana, gitarskim solažama, te dramatičnim usponima i padovima u rangu teatralnog soft progressive rocka (najočitiji primjer "Lijenost: lagano umirem"), a čitav album je obavijen vrlo dosjetljivom minimalistički sastavljenom građom eklekticizma akustičnog i električnog rocka koji priziva sintagme radova Bob Dylana, Pink Floyd, Lou Reeda i već spomenutih Buldožera i Zabranjenog pušenja s kojima su bliskosti više nego očite.
Stoga bi ih valjalo provjeriti uživo da se utvrdi činjenica kako je ovaj album lošiji od njihovih koncerata. Ali i da zvuče ovako kao na prvijencu "Sudnji dan", za nastup bi dobili palac gore.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/limunovapita

Diskografija:
Sudnji dan (2008)
Nema vremena (2008) SUPERBRANDS - Superbrands EP (2009, d.i.y.)

Kratki 15-tominutni EP zagrebačkog banda koji je nastao nakon razlaza zagorskih brit-popera Thee Larche iz Svetog Križa Začretja podsjetiti će na frustrirajuće/ romantične dane Morrisseya, The Smiths i dobre plejade britanskog indie pop-rocka od '80-tih naovamo. Iz nekadašnjih Thee Larche ovdje su prisutni Adnan Melkić (gitara, vokal) i Hrvoje (gitara, prateći vokal), a sa njima u postavi još su stanoviti bubnjar Bela (aka Robert) i basist Robert (aka Trebor). Ne kužim ovu igru s imenom Bela aka Robert, ali nema veze.
Prezentirani demo materijal već su promovirali u zagrebačkom Saxu na Novom Zvuku (29.X 2009.) gdje su se pokazali izuzetno profiliranim i kompaktnim bandom koji zna što hoće jer im iskustvo, znanje, konciznost i tehnička vještina nalažu da nikako ne mogu promašiti u svojem naumu. Ove 4 kompozicije koje su otpjevane na čistom i pravilnom engleskom jeziku pokazuju sav fini šarm konvencionalne britanske pub i indie pop-rock scene kojoj su kao nekadašnji Thee Larche 1997. možda presramežljivo pristupili ostvarivši dva nastupa u londonskim klubovima Rock Garden i Taylor's. No, uspjeti u Britaniji uz sve one njihove tisuće i tisuće bandova ravno je poduhvatu osvajanja Mount Everesta. Ipak, na temelju prošlosti i svih mogućih akreditiva, kao i svjetonazora, Superbrands je nošen neminovnom potkom utjecaja britanske scene gdje prije svega prednjače The Smiths i Morrissey što se očituje u Adijevom ležernom, pomalo blago sladunjavo letargičnom mračnom vokalu i jednostavnim pjesmama sa klasičnim pop formatima. "The secret of what's gone" je plesni broj koji uz gitarističku vodeću melodiju ima lepršavi ritam i nekolicinu ambijentalnih laid-back pasaža gitara i pratećih 'la-la' vokala, "So this is love" u laganijoj romantičnoj ambijentalnoj impresiji može razniježiti svojim refrenom 'hold me please, I can not walk' i harmoničnim odnosima nekoliko nadosnimljenih gitara, dok će "Come (to Hyde park)" sa prelamanjima laganijih i žešćih dionica, kao i gradacijski strukturiranom aranžmanom povezati nekolicinu brit pop-rock stilova u vrstan progressive spoj starog i novijeg indie šliha. Posljednja "Places" je klasičan pop-rock evergreen sa akustičnom i električnom gitarom u kojoj su se pozabavili i popratnim produkcijskim štosevima koji još zvuče i najjasnije u odnosu na ostatak materijala.
Premda je demo na nešto mutnijem i prljavijem nivou, ovaj snimak prikazuje vrlo dobru formu banda koji bez ikakvih problema može nastupati širom ex-Yu zbog univerzalnosti prepoznatljivog izraza kakvog primjerice imaju labinski The Orange Strips s kojima je podudarnost više nego očita.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/superbrandsmusic

horvi // 21/11/2009