Šest radova od kojih su 4 nešto starijih datuma - ANALIZATOR (Novi Sad), ASTRAL LIGHT, MELKOR i UTOPIATE (svi iz Hrvatske), dok dva datiraju iz 2010. godine - povratnički EP INFRA-RED (Bosanski Novi/ Novi Grad) i singl POD NAPONOM (Koprivnica). ANALIZATOR - We Are Not Your Neighbours! (2008, d.i.y.)

Novosadski grind-core band podario nam je svoj album na razmatranje. Okey, u njemu su fantastičan bubnjar Frantz koji paralelno radi i u DreDDup, te Sahit Stojko Stajki (bas), Alen Zoe Habek (gitara, vokal, također pridruženi član DreDDup), te dva vokala Derneš Anus Varga i Marko Gospava Gospavić. Glavna karika u bandu je sjajna ritam sekcija od koje bi se mogla smrznuti i ekipa Napalm Death da su dovoljno trezveni i svijesni svojih djela unazad 10-tak godina. Ovi Novosađani pogađaju svojom agresivnošću u vitalni dio nervnog centralnog sistema ubitačno kratkim pjesmama koje ponekad ne iznose niti 1 minutu, strahovito su potentni, u najboljoj životnoj snazi i po ovome d.i.y. radu jedino se mogu usporediti sa lucidnim zagrebačkim bandom Krumpirova Zlatica koje sam samo jednom gledao i ostali su mi u nezaboravnom sjećanju. No, osim glazbenog dijela koji iznosi nešto manje od pola sata, najbolji dio ovog albuma je snimka s jednog tuluma gdje se cugalo u priličnoj tišini (pretpostavljam na fajruntu) i svađalo o Durmitoru, kara-vešticama i teritorijalnim bedastoćama kada se Srbija odvajala od Crne Gore.

Glazbeno - tekstualni dio materijala su skroz šašave, ortodoksne, a često i eksplicitne kratke pjesme pune još otkačenijeg bizarnog humora koji graniči sa nekrofilijom (primjerice "Mrtvaci su seksi", "Upravo me silovala moja mrtva baba", "Dobar dobar grobar" i "Sablasni jebač"), crnim humorom ("Igladni bogate") i ironičnim političkim angažmanom ("Političar"), no velika je šteta što osim prvih 10 pjesama nisu navedeni naslovi preostalih dvadesetak komada. Nadalje su sve neki skroz bolesni miksevi radio programa i samplova pomješanih sa lo-fi svirkom u kojoj se nalazi samo ono najosnovnije - dva kreštava grind vokala od čega sam uspio shvatiti tek nekoliko tekstova (primjerice "Daj piva , bre" i "Dečko ne dobije kurva"), te frenetičan ritam nafilan bazičnim hardcoreom s povremenim melodijama, pa i hip-hopom i psihodelijom ("Track 23") na veoma zabavan način.

Analizator bi bio jedan od najvrelijih i najžešćih bandova da su kojim slučajem radili 80-ih godina ili barem u vrijeme onih ekscentričnih manijaka Mamojebac početkom 90-ih. Osamdesetih su bili samo u sličnom fahu djelomično Šarlo Akrobata u onoj svojoj kratkoj fazi djelovanja, kasnije sarajevski SCH i zagrebačke Trobecove krušne peći. Satan Panonski, koji je najbliskiji ovome otkačenom bandu došao je kasnije i pretvorio punk u teatar, jedinstveni na ovom području, a onda je krenula cijela hardcore i ina pripadajuća zadrta underground plejada koncem 80-ih. Međutim, unatoč svih teza da je grind-core najneprijatnija glazba za uho koja je križanac hardcore-punka, speed, thrash i death-metala, ovo je veoma zvrkasto i lucidno urađeno da može pružiti prijatnu komediju bez ikakvih angažiranih insinuacija.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/analizator ASTRAL LIGHT - Orion (2009, d.i.y.)

Možda bi se po naslovu pomislilo da je riječ o techno/trance izvođaču, sugestija koja nakon prvog preslušavanja kaže da je ovdje riječ o duhovitom ozbiljnom radu punom psihodelije. Psihodelija je često zamorna, ponekad i paranoična, no ovaj oneman band kojeg čini stanoviti Akashi iz Hrvatske (ne znam mu ime) pretvorio je taj stil u ambijentalni post-rock odsviran isključivo na klavijaturama.

Kako zvuči? Laganije od Mogwai s osobinama Vangelisa, Kitara i Jean Michel Jarrea, barem onih radova iz 70-ih i 80-ih. Ima tu i Brian Enoa što se tiče harmonija, ali nema eksperimenata, tako da se zvuk može utrpati u onu sveopću kategoriju dark-wave. Autor kaže na myspace stranici da je impresioniran sa astronomijom i astrologijom, te da će mijenjati stil i ritual ako se ovo ne dopadne publici. Kako ne znam o kojem je autoru riječ da bi prozborio poneku o njemu, ova glazba nalikuje na tromi spoj Tangerine Dream i chill-out Orb s industrial mračnim harmonijama, no što je pjesnik točno htio reći, zaista nemam pojma kroz ova tri instrumentala.

Evo, uvodna "Pillars of creation" koja zadivljuje svojim minimalističkim industrial harmonijama i nadogradnjama, te preostale dvije "Fading light" i "Orion" mada su vrlo lijepe za poslušati, nemaju priču i nikakvu podlogu koja bi mogla pospješiti vrlo dobar ambijentalni dekor. Mene je osobno prva skladba podsjetila na francuskog čarobnjaka Nocturne s onog genijalnog albuma "Fleisch Und Metal", druga "Fading light" na David Sylviana križanog sa Throbbing Gristle uz upotrebu klasičnog tremola koji je specifičan za post-rock izvođače uz turobni trip-hop ritam pri samom koncu kompozicije koji govori da autor umije napraviti i moguću plesnu stvar. Nije ovo nikakav čudnovati spoj, a naposljetku niti eksperimentalna glazba kakvu malo tko želi slušati, ovo je samo solidan pokušaj jednog klavijaturiste čije su linije prilično linearne i usmjerene u ambijentalni pop s nekoliko underground ideja.

Lijepo, ali nedovoljno uvjerljivo.

Ocjena (1-10): 5
Web: www.myspace.com/projectastrallight INFRA-RED - Bez imena (2010, d.i.y.)

Nakon pune tri godine pauziranja osvanuo je novi rad velikih indie-rockera iz Bosanskog Novog/ Novog Grada kojim su najavili svoj mogući povratak i na koncertne pozornice. Ovaj sastav koji je u principu autorski alter-ego Bajsa, tj. Siniše Bajića, imao je raritetnu nesreću da u karijeri održi samo jedan jedini koncert u rodnom im gradu nakon kojeg se doslovce rasturio posthumno objavivši sjajan album "Intenzivna crna" (2007, Slušaj najglasnije), inače jedan od najsuvremenijih i najoriginalnijih radova na području ex-Yu u prvoj dekadi 21. stoljeća. Čudna je stvar da ama baš nitko od diskografski jakih etiketa nije prepoznao komercijalni potencijal koji se nalazi u ovom bandu, te da su redom bili odbijani pod geslom da 'sviraju staromodnu rock glazbu'. Nevjerojatno... Znam cijeli niz priča, događaja i pehova koji su ih pratili u nesretnom slijedu okolnosti, a najčešći uzrok njihove turobne sudbine je bio izgovor moćnika 'tja, tko bi želio slušati band iz, tamo nekog Bosanskog Novog'. U međuvremenu je Bajs okrenuo novu stranicu pokrenuvši band Claymore koji se pokazao veoma uspješnim regionalnim izvođačem izašavši iz lokalnih okvira s nastupima u Novom Sadu, Zagrebu, Banja Luci..., a dokaz njihove kvalitete bio je debi album "Metronome" (2009, Slušaj najglasnije) koji se nalazio i u nominacijama prestižne BiH nagrade Indexi 2010. za najbolji debitantski rad.

Premda se naoko čini da ovaj novi materijal nema onoliko jaku poetsku crtu hitova "Febria", "Rijeka", "Koma" ili "Drama", djelomično i zbog Bajsovog angažmana oko sasvim zadovoljavajućeg uspjeha Claymore, ne može se opovrgnuti teza da je ovaj puta maestro napravio rad za svoj gušt bez obzira na posljedice. Budući da Infra-Red nikad nisu imali instrumental, Bajs se potrudio napraviti vrlo plesan rock uvod "Sex preko telefona sa ribom koja je pogriješila broj" gdje fila i šiba uvjerljive gitarske riffove i solaže uz pratnju ritam mašine, a onda se potom baca u svoj omiljeni koštac - elegičnu i emotivnu rock baladu, naslovnu "Bez imena" koja zvuči kao da je posvećena jednoj od njegovih najvećih i neostvarenih ljubavi. Štoviše, kada se ova pjesma sluša u kompletu sa uvodnim nabrijanim plesnim instrumentalom, stiče se dojam da su kompozicije uzajamno povezane, a u obje vlada strast i strahovito naglašena emotivna crta. Njegov tekst 'i zato dođi, dođi da ostarimo zajedno, oboje čekali smo predugo, samo osloni se mene, molim te vrati se.../ nikad nam nije bilo suđeno...' ispjevan sa Bajsovim senzualnim muškim vokalom koji nije niti patetičan niti stereotipan, nego veličanstven, često može biti dvosjekli mač koji će asocirati na Radiohead i Placebo, ali ništa zato; Bajs ima svoj prepoznatljiv i unikatan rockerski vokal s kojim nikada nije napravio niti jedan pogrešan korak. Žestoka indie-rock obrada "Djeca sunca (Kosa cover)" još otprije je znana iz ranijeg repertoara Infra-Red, a na ovoj snimci je vidljiva i interaktivna supstanca koja na displayu prikazuje cijeli tekst. Jedna od najduljih pjesama "Siva (sjećanje na njih)" koja iznosi 5 minuta je sofisticirana post-ratna poema o djeci bez budućnosti i melankolična je, kako bi se reklo, 'društvena socijalka' koja samo donosi impresije, ali vrlo tužne i neoptimistične boljke današnjeg društva. Ista također ima i svoj interaktivni pregled sa tekstovima na displayu. Posljednja "Supermorbida" je uz uvodni instrumental i cover "Djeca sunca" žestoki indie-rock pod izrazitim utjecajima Muse sa odličnim gitarskim melodičnim legatto linijama. Čitav materijal koji iznosi oko 23 minute je ozbiljnog karaktera sa sofisticiranim i vrlo mračnim tekstovima koji nisu zabavne građe, ali su veoma plemeniti i sročeni na poetski način koji dolikuje Bajsu, pjesniku, gitaristi, tekstopiscu i sjajnom pjevaču senzualnog vokala.

Da ovakav materijal naprave neki razvikani i veoma popularni autori od Van Gogh do Urbana i pripadajuće scene, imali bi zalog za udarne koncertne hitove i popunjene dvorane.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/infrarednovigrad MELKOR - Blackstar Eclipse (2007, d.i.y.)

Tko kaže da nema u Hrvatskoj black-metala?
Evo, tipičan primjer su Melkor čiji rad recenziramo s dobrim zakašnjenjem od pune 3 godine mada sam ga dobio još negdje koncem 2008. i nikako nisam našao vremena za njega. Grijeh duši mojoj, ha-ha-ha...

Band je osnovan 25.III 2002., do sada ima tri objavljena rada "In The Ashes of War" (2003), "Vječni spokoj" (2004) i ovaj "Blackstar Eclipse". Postavu su mijenjali tek minorno, umjesto basiste D.M. koji je otišao nakon prvog dema, došao je Erebh, dok ostatak banda čine Kudlak (gitara), Vitorog (vokal) i Grof Azazel (bubnjevi) kojeg je u međuvremenu zamjenio novi član. Kao što se uočava, njihova umjetnička imena su u skladu sa stilom morbidnjaštva i antikršćanskom preokupacijom, a sve si mislim... da su onda vjerojatno pripadnici neke druge religije koja se opire zapadnjaštvu u kome žive, ha-ha-ha. Ovaj, želim reći da black metal bandovi uvijek zaziru od ustaljenih teza kršćanstva, odnosno religije (do sada nisam imao prilike čuti muslimanske black-metal bandove, ali pretpostavljam da ih ima u Turskoj, Iranu, Maroku, Egiptu i još ponekim modernijim islamskim zemljama), no njihova tenzija nikada nije opovrgavanje pripadajućih načela, već šegačenje s njima kao što to primjerice rade mnogi umjetnici (od kipara i slikara preko filmaša, književnika, filozofa, do glazbenika) sa ciljem da prikažu vizije i poruke na metaforičan način.

U slučaju Melkora riječ je o parodiranju mada su oni htjeli da ovaj materijal zvuči ozbiljno i sofisticirano, no on to nije kao i velika većina svjetskih black-metal bandova od kojih se razlikuju kao jutro od večeri. Dok su primjerice Bathory, Samael, Black Widow, Dimmu Borgir, Sodom... imali ozbiljnih problema sa ovakvim svjetonazorom, Melkor osim satirične poezije otpjevane na vrlo lošem engleskom jeziku (tri pjesme su čak i na hrvatskom), ne pružaju nikakvu veliku strahotu koja se prije nije čula, vidjela i doživjela, a kao dokaz svega ovoga nalazi se u svim onim apokaliptičnim opsesijama nizozemskog slikara Hyronemius Boscha koji se služio otprilike veoma sličnim idejama kako bi prikazao jad, tugu i čemer ratova, kuge i gladi prije petstotinjak godina kada je narodni borbeni običaj bilo vješanje i nabijanje na kolac. Melkor bi dušu prodali vragu da mogu doživjeti takvo iskustvo i prenjeti ga u svoje pjesme, no kako ga nemaju, samo apostrofiraju svoje opsesije sa imaginarnim okultizmom s kojim pretpostavljam da se možda nikada nisu bavili, a još manje okusili. Ma, pričam gluposti, ne poznajem te ljude i nemam pojma zašto se bave ovako morbidnim temama s kojima ne mogu pridobiti nikakvu širu naklonost publike, a još ponajmanje medija osim ako uskoro ne skoči 'patka' da se konačno pronašao Antikrist, novi Sotona koji će zavladati cijelim svijetom. Navodna priča, znana još iz 70-ih godina prošlog stoljeća je da bi on trebao proizaći iz najsvetije ustanove na Zemlji - iz Vatikana, a kako stvari stoje s ovom pedofilijom i svim onim aferama unazad par godina, crkva je dobila vrlo loš i nepopularan predznak. Sotona, kako kažu religiozni stručnjaci, bavi se najrazličitijim oblicima djelovanja; privlačan je, podoban, sexy, prati trendove i medije, te je u mnogim vitalnim segmentima izuzetno sposoban da na poseban način nametne svoje ideje, zaokupi pažnju i bla, bla, bla...

Stoga se ne treba plašiti ovog materijala koji je oportunizam klasičnom kršćanskom vjeronauku; da su Melkor ovo pjevali u srednjem vjeku s tadašnjim gregorijanskim napjevima, sasvim sigurno bi cijeli band bio spaljen na lomači zbog hereze kao i mnogi drugi veliki ljudi, znastvenici i umjetnici koji su ustvari, dobrim dijelom bili kritičari, istraživači i osobe kreativnog duha i razmišljanja. Ja osobno nemam apsolutno ništa protiv ovakvog viđenja svijeta i okoline, a nadasve, ovo što su Melkor kapitalizirali na pozamašnih 55 minuta može se svrstati u integralni krug onih djela koja razdvajaju banalnost i kičeraj klasičnog metala na duboku parodiju kršćanske etike s promišljenim tekstovima koji negiraju ikonopoklonstvo dajući do znanja da je vrijeme idola prošlo.

Vrijeme je da nešto kažem i o samom djelu... Uvodna "Blackstar brigada" je najklasičniji primjer oldschool death/black-metala sa čvrstim gitarskim riffovima i intrigantnim aranžmanom kakve ima većina brojeva, no tekst je naoko proziran i odmah otprve bogohulan. Ali razmotrimo li već navedene činjenice, premda se u svemu tome uočava velika doza ridikuloznosti i blasfemičnosti sa naglaskom na teatralnost, ovi momci imaju vrlo smioni smisao u narednoj "Bring us the goat" gdje parodiraju znanu priču iz Biblije sa žrtvovanjem jarca (u njihovom slučaju koze) na oltaru. "Uskrsnuće prokletih", jedna od tri pjesme na hrvatskom jeziku ne razlikuje se mnogo od onoga što je Satan Panonski radio prije dva desetljeća samo s razlikom što Melkor zvuči daleko čvršće i originalnije sa metalurškom thrash/hc kombinacijom, breakovima i prilično zahtjevnim aranžmanom. Jadni Satan je imao tek nekoliko akorda u pjesmama, dok ovaj band ima cijeli arsenal inventivnosti zahvaljujući i samom protoku vremena. A spomenimo i citate iz teksta - 'sumporna lava... jarci... otrovati će Krista... svinjski jezik...', kako god se trudio dešifrirati gnjevni vokal Kudlaka, ipak ga ne mogu razabrati najjasnije, no očita je priča o reformiranju kršćanstva koja povlači u negaciju i teatralnost koje se ne treba plašiti. Takvi su otprilike i svi naredni tekstovi, ima tu mnogo bogohulstva, ali tko više nije oguglao na to, taj mora da je cijeli život proživio pod staklenim zvonom i nije svijestan okoline oko sebe. Morbidnjaštvo i mračnjaštvo u prvom redu, te naglašene teatralne ideje koje se kote kroz "From dark taiga woods" (hm, to bi trebala biti anti pravoslavna stvar, ali nije), urnebesne "Strvinari ponad raspela", "Portentous circle", nešto mekši i prozirniji broj "S.L.U.T.", te darkerski "Okovani pogrebnom tugom", tromi blues-metal ritam koji počinje sa jednominutnim uvodnikom ženskog vokalnog nijemog zbora. Dva iznenađujuća komada su "Arrival of Cneajna" i završna "Birth of last mortal", ambijentalni dark-wave instrumentali koji traju po 9 minuta i mogu se svrstati u krug psihodeličnih avangardnih mračnjaka od vremena Pink Floyd, Brian Enoa, Tangerine Dream do francuskog Nocturne. Odsvirani su uglavnom na sofisticiranu tehniku, barem zvuči kao da je u igri bio synth i samplovi, a možda su u principu sve ovo odsvirale gitare koje su propuštene kroz tko zna kakve efekte.

Mračan je i morbidan ovo album, komercijalno za naše podneblje naoko nepodoban i previše čudan, nije raritetan, ali je poseban zbog svoje specifične težine gdje se odvagnulo u korist 'za crnilo' spram optimizma. Kažem, prekasno sam našao vremena da mu posvetim pažnje, ali je djelo kojem se mora uložiti barem malo napora da se shvati njegova crna poruka.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/melkor1666 POD NAPONOM - Prva, singl (2010, d.i.y.)

Koprivnički hard-rock trojac koncem prošle godine je promjenio postavu tako da je jedini originalni član ostao samo Goran Pintarić (gitara, vokal). Pridošlice su Patrik Takač (bas) i 14-togodišnji Ivan Maljak (bubnjevi), a imali smo ih prilike vidjeti kako zvuče i funkcioniraju na polufinalnoj večeri HGF 7.IV 2010. u Saxu gdje su ostavili veoma dobar dojam i između ostalog izveli tri nove kompozicije. S novom ekipom Goran radi na friškim materijalima, te je odlučio prvo da snimi singl i pokuša ga plasirati medijima i diskografskim izdavačima budući da je album prvijenac "Buđenje" objavljen 2008. kao d.i.y. izdanje.

Ovdje nam je dostavio samo jednu pjesmu nazvanu "Prva", a radi se o tromom hard-rocku na pragovima stonera sa wah-wah linijama gitare koje na samom koncu odlaze u psihodeliju koja vrlo dobro stoji ovom zvuku. Tekst je prilično luzerski depresivan i emotivno turoban, te nastavlja onu standardnu gubitničku priču sex'n'drugs'n'r'n'r, no zvuk je spram vrlo dobrog prvijenca šuplji i ogoljen, te mu manjka 'druka', a i sam Goranov vokal djeluje tromo poput jutarnjeg mamurluka nakon pijanke baš kao što kaže i sama lirika - 'buđenje u dva popodne/ obliven hladnim znojem/ tvoje usne sam sanjao/ bez njih se probudio/... ponovo previše pijem/ da si srce ubijem...'. Interesantna stvar je da pjesma nema refren, već niže kratku emotivnu fabulu koja je posve iskrena, ali sumnjam da je dovoljan mamac za, hm, hit.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/podnaponom

UTOPIATE - Settlements Of Slavery (2008, d.i.y.)

Zadarski opaki hardcore-metal trojac počeo je s radom koncem 2006., te je pune dvije godine pripremao svoj prvi demo materijal koji stoji pred nama. Objavljen je službeno 11.IX 2008., sadrži 8 snažnih brojeva otpjevanih crust tehnikom basiste Tome na engleskom jeziku, a spoj je nekolicine sirovih punk stilova (grindcore, hardcore, crust) sa metalom (thrash, death). U jednini, njihov stil je najbliži d-beatu, tj. kombinaciji punka i metala na granicama Discharge i Disfear, mada za svoju fuziju sami tvrde da je spoj Napalm Death, Lock Up i Misery Index. Materijal iznosi svega 21 i pol minutu, sasvim solidno je snimljen u njihovoj prostoriji gdje održavaju probe, miksao ga je stanoviti Lanzarot, a tekstualno je uperen u društvenu nepravdu, te ima debele korijene u uobičajenom angažiranom punk-metal protestu bez ikakvih vulgarizacija ili banaliziranja. Pjesme su vrlo kratke (u prosjeku oko dvije i pol minute), te su svedene na najosnovniji kostur sa frenetično snažnim riffovima gitariste Marija i moćnim ritmom bubnjara Drage koji udara kao da rastura pedaliranjem cijeli bubnjarski set. Zvuk im je djelomično kompaktan, bas je masno ugođen pojačanom distrozijom koja se odvaja od režave gitare, a u skladu sa konceptom, svaki element njihove glazbe je podjednako dominantan i nema preklapanja s kojim bi disharmonijom prekrili zvučnu sliku. Sve skladbe su prilično žestoke (ali ne i prežestoke), no u globalu gledano, pate od velikih sličnosti posebno zbog Tominog vokala koji je, mada bijesan crust, isuviše jednoličan i ima iz pjesme u pjesmu gotovo identične linije. Boljku jednoličnosti pjesama donekle popravljaju jezgrovitiji višedjelni aranžmani sa breakovima i drajverskom gitarskom tehnikom sa brzim melodijama, te povremenim solažama i kraćim instrumentalističkim pasažima u kojima spuštaju ritmičke tenzije (primjerice u čekičarskoj "Swallowing the spit" i hardcoreu "This state of disdain"). Veliki plus dobivaju na agresiji i energiji, te bi ih valjalo provjeriti uživo jer po ponuđenome djeluju kao izuzetno uigran band koji je koncertno vjerojatno još žešći i prodorniji.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/utopiategrind

horvi // 10/07/2010