Da krenem sad pisati tko je i što Peter Doherty i koliko znači za brit indie scenu i šire, tko zna gdje bi me zaustavilo. Organizatori su dobru najavu napravili, pa stoga ako netko još ne zna tko je Peter, može pročitati o njemu. I mi smo prije dvadesetak godina krenuli pisati o The Libertines, prvi album smo preskočili, ali smo ostale popratili textovima. No, očito da nam se njegov prelazak na Babyshambles nije ulovio.

Kako god bilo, dvadeset i kusur godina od početka karijere, nakon svega što je prošao, Peter Doherty, glavom i trbuhom, stigao nam je u Tvornicu. I to ja turneji nazvanoj " From the Baltic to the Bosphorus 2026 Tour" koja je obuhvatila zemlje od Latvije, preko Poljske do Bugarske sa stajankom u Zagrebu. Na toj je turneji sam s gitarom, nema zacrtanu setlistu, već većim dijelom pjeva po željama. S obzirom na njegovo nasljeđe, očekivao sam dobro popunjenu Tvornicu, no ispalo je da nisam bio u pravu. Ipak, do kraja koncerta se nakupila dosta respektabilna skupina ljudi koja je uživala u šou kojeg (ni)je pripremio.

Već i prije koncerta, Doherty se podružio malo s nama, prodao nekoliko tiskanih fanzina (mercha nije ni bilo), pričekao da Tidal Pull odsviraju svoje i izašao jednostavno s gitarom i malom kćerkicom od tri godine, koja očito s njim i majkom putuje na ovoj turneji. Onda kad je još kasnije nabrojao tim koji je s njim, bilo mi je jasno zašto za njega solo ide tour bus. Enivej, Tidal Pull su uletjeli u slot prije koji dan, ni sami ne računajući na to, pa su nakon promocije u Močvari prije koji dan, vrlo brzo imali priliku još malo zasvirati. Tako se dogodilo da njihov pravi gitarista Luka, nije mogao te večeri biti s njima, pa je uletjela Anja Tkalec, koja se fino uklopila. Tidal Pull su fino iskoristili svoj dio, bila je to prilika da ih vide možda i oni koji ih još nisu. Iako je vjerojatno publike na njihovom dijelu bilo manje nego prije par dana u Močvari. Blaž i Mirna sad već suvereno izmjenjuju vokalne obveze, a zahvaljujem se i na posveti uz Varaždin i obradu Pingvinovog potpalublja.

Iako smo se prije koncerta zezali da sad kad su njih ubacili, bar jedan dio ove večeri će biti odličan, ostali smo pogledati što nudi Peter Doherty u svojoj post rehabilitacijskoj fazi.
Simpatičan i otvoren, krenuo je sa pjesmom Red Lorry Yellow Lorry, a onda je za Karla iz publike odsvirao, ja mislim Don't Look Back Into the Sun. I dalje je teško bilo pratiti jer su se pjesme preljevale iz jedne u drugu, a s obzirom na njegove sviračke sposobnosti, pomalo i nalikovale. Ono što je iskakalo iz gomile, a što je i većina otpjevala bile su klasični hitovi Can't Stand me Now, What Katie Did ili Time for Heroes, s kojom je zatvorio set. Kružio je kroz pjesmaricu Libertinesa i Babyshamblesa, vjerojatno ravnopravno, no osjetilo se da su ipak ovi prvi bili popularniji među okupljenima. Na dvije pjesme pridružio mu se i trubač, predstavio je i merch-guy-a kojem je bio rođendan, pa smo mu otpjevali, a tko zna možda zato nije ni imao merch stand te večeri, zamijetio je u publici i neku ekipu koja je bila na svim koncertima ove turneje, a za kraj je iznio ogromnu pisaču mašinu koju je kupio u Latviji, te je skužio da je ne može unositi u avion, pa ju je ostavio nekom fanu.

Izašao je i odsvirao još Fuck Forever i otišao. Trebalo bi sad tu donijeti neki zaključak, no zapravo ga ni nema. Bilo je simpatično vidjeti ovakav nastup, no ništa više od toga. Što se tiče sviračkog dijela, to treba što prije zaboraviti, glas mu još uvijek može sve otpjevati, a dio kontakta s publikom i stand-up su bili na visokoj razini i tu me dobio da ostanem do kraja.

pedja // 06/05/2026

> vidi sve fotke // see all photos