Kyle Eastwood nije tek "sin Clinta Eastwooda", iako će publika na svaki njegov izlazak na pozornicu prvo pomisliti upravo na njegovog oca. Anegdotalno, na porti SC-a jedan striček isped mene je pitao portira: " Jel' tu koncert Clint Eastwooda?"

Kyle Eastwood je američki kontrabasist i skladatelj, rođen 1968. u Los Angelesu, odrastao je okružen jazzom koji su u kući Eastwoodovih podjednako obožavali i Clint i njegova majka Maggie Johnson. Umjesto hollywoodske glumačke karijere, Kyle je izabrao jazz klubove, sessione i autorski rad, pa je tijekom gotovo tri desetljeća objavio niz albuma, od prvijenca From There to Here do recentnijih Cinematic i Eastwood Symphonic, upravo onih na kojima reinterpretira filmsku glazbu koja je obilježila i njega i očev opus. (Da nije ovo večeras tribjut band?!) Paralelno je skladao i za niz Clintovih filmova, među njima Mystic River, Million Dollar Baby, Gran Torino, Invictus i Letters from Iwo Jima.

Njegov koncert u Kinu SC bio je tek drugi posjet Zagrebu. Prvi se dogodio još krajem prošlog stoljeća na što nas je Eastwood i sam podsjetio "bio sam ovdje prije 26 godina", u onom pravom fin de siècle trenutku zagrebačkog jazza, kada je nastupio u legendarnom BP Clubu. A ako te je osobno Boško Petrović pustio u svoj hram jazza, onda to ipak nosi određenu težinu i kredibilitet — dovoljno da priča o "nepo babyju" ostane negdje na razini internetskih dosjetki.

Turneju Eastwood by Eastwood Kyle je doveo s već uigranim kvintetom britanskih jazz veterana i hard bop znalaca: Andrew McCormack na klaviru, Quentin Collins na trubi i flugelhornu, Brandon Allen na saksofonima te Chris Higginbottom na bubnjevima. Collins i McCormack s Eastwoodom surađuju više od desetljeća, još od faze albuma The View from Here i Time Pieces, dok su Allen i Higginbottom postali konstanta njegova benda kroz posljednjih nekoliko turneja i studijskih projekata. Riječ je o glazbenicima vrlo poznatima u europskim jazz krugovima — Collins i Allen imaju i vlastite hard bop projekte, McCormack je jedan od najcjenjenijih britanskih jazz pijanista, a Higginbottom bubnjar kojeg se može čuti na bezbroj londonskih sessiona i festivala. Koncept večeri bio je jednostavan: filmska glazba presvučena u jazz aranžmane koje bi rijetko tko u publici prepoznao na prvu, pogotovo u ovako rastegnutim, improvizatorskim verzijama, da sam Eastwood prije svake skladbe nije ukratko objasnio što slijedi, uz poneku osobnu crticu o skladatelju ili vlastitom odnosu prema filmu.

Otvorili su s "Cool Blues" Charlieja Parkera iz filma Bird (1988.), biografskog filma o Parkeru koji je režirao Clint Eastwood. Već tu bilo je jasno da će večer manje funkcionirati kao nostalgični soundtrack recital, a više kao pravi jazz koncert s ozbiljno raspoloženim bendom.

Uslijedila je tema Johna Williamsa iz The Eiger Sanction (1975.), jednog od ranijih redateljskih pothvata Clinta Eastwooda, gdje je kvintet elegantno spojio filmsku melodiju i čisti hard bop groove.

"Claudia's Theme" iz Unforgiven (1992.), skladba koju je napisao sam Clint Eastwood, donijela je i prvu promjenu instrumenta — Kyle je kontrabas zamijenio gitarom, čime je kompozicija dobila mekšu, gotovo intimističku atmosferu. Nakon toga tempo je narastao kroz teme iz Dirty Harry (1971.) i Magnum Force (1973.), pri čemu je upravo potonja bila jedan od vrhunaca večeri — nervozni ritam, oštra truba Quentina Collinsa i Allenov tenor koji je zvučao kao da je pobjegao iz nekog zadimljenog njujorškog kluba sedamdesetih. Poseban trenutak stigao je s "Letters from Iwo Jima" iz istoimenog filma Clinta Eastwooda iz 2006., glazbom koju je Kyle osobno skladao. Tu se koncert nakratko odvojio od citatnosti i hommagea i postao nešto osobnije.

Morriconeov "Love Theme" iz Cinema Paradiso (1988.), koji je Ennio Morricone napisao zajedno sa sinom Andreom, pretvorio se u nježni showcase za Brandona Allena na sopran saksofonu, možda i najljepše odsviran trenutak večeri.

Iz Morriconeve poetike glatko su skliznuli u A Fistful of Dollars (1964.), nakon čega se Eastwood ponovno vratio kontrabasu. Tada je koncert polako prerastao u pravi jam session. U jednom trenutku ostao je sam na pozornici, odsvirao solo dionicu, pa su mu se ostali članovi benda postupno pridružili i rastegnuli završnicu u dugačku improvizaciju koja je zvučala kao da im se još ne odlazi s bine. Naravno, publika ih nije pustila bez bisa.

Za kraj je ostavljena možda i najprepoznatljivija tema cijelog opusa — "The Good, the Bad and the Ugly" iz Leoneova klasika iz 1966. — jedina skladba večeri koju bi i prosječni gledatelj vjerojatno mogao prepoznati nakon prve fraze. I taman kada se činilo da će završiti kao nostalgični western karaoke za jazz publiku, bend ju je razbio improvizacijama i opet vratio tamo gdje je cijelu večer i bio: u jazz. Hvala dečkima iz Hangtime Agencyja što šire svoje vidike tako da imamo izbor pri biranju večernjih izlazaka a i da sva jazz događanja nisu samo pod zastavom Jazzg. Definitivno ugodno provedena večer.

nina kc // 07/05/2026