Berlin je zaista sumoran grad. Ako ste se pitali zašto je omot onog čuvenog albuma Davida Bowiea "Heroes", snimljenog 1977. baš u Berlinu crno-bijeli, takoreći sivi, sada nam je odgovor jasan - zato jer jeste upravo takav. Osim što je ponovno glavni grad Njemačke nakon pada Berlinskog zida 1989., kako mi reče taksist što me vozio od aerodroma do skoro samog centra grada, a ima nekih 25 km vožnje, nema ama baš nikakvu značajnu ulogu. Ni kulturološku, ekonomsku, industrijsku, još manje neku sportsku (jedini nogometni prvoligaš im je osrednji Union, Herta je u 2. ligi), a i s glazbenom scenom su vrlo škrti, da ne detaljiziramo. Stoga je ovaj nastup našeg genija Vlatka Klarića bio prvorazredna senzacija. Istina, mnogi veliki svjetski izvođači ovdje nastupaju, no to su sasvim druge relacije velikog biznisa kojeg diktira mainstream zakon. Nećemo o tome, već kako spretni organizator Tom Lee Who, simpatičan dugokosi narančasti hc/punker fluktira u sklopu malenog ARTliners/ Poison Bar kluba u praktički samom srcu metropole. Klubić je malecki, gotovo upola manji od naših zagrebačkih Spunka i Saxa, kada se okupilo 20-ak ljudi, praktički je već bila gužva, no što nas bocnulo, prostorije toaleta su prevelike, kad bi se raspolovile, dobio bi se veći 'radni' prostor, ali izgleda da njemački zakon kod ovakvih okupljališta nalaže barem najmanje 3 pisoara i 2 školjke po rodovima, eh. Popričao sam s njime, poklonio mu bedž terapija.net kojeg je odmah stavio na vunenu kapu, te mi se požalio da su zakoni rigorozni, a ako ih se ne pridržavaš - ključ u bravu, ćao, auf wiedersehen. Inače, sjetio se slovenskog benda Dicky B. Hardy iz 90-ih, a o hrvatskim izvođačima i sceni nema pojma. On je inače dugogodišnji organizator nedjeljnog programa The Lazy Sunday Sessions with Tom Lee Who, te još nešto specifično za sam klub jest da imaju ama baš svake večeri neki striktno namjenski program. Nemaju 'praznih dana' bez programa. Svaka čast. I koliko smo vidjeli, imaju svoju, poprilično raznoliku publiku. Najprije je sam Tom Lee Who odsvirao i otpjevao nekoliko covera na akustičnoj gitari, onda su mu se priključili violinist i momak na električnoj gitari, pa neka djevojka na kahonu (ona kutija na kojoj sjediš i lupaš ritam rukama, palicama, metlicama...), a kasnije se u ovu postavu uključilo još barem 5-6 glazbenika na trubi, bas gitari (interesantno, neki vrlo skuliran i miran kosooki lik), djevojke na tamburinu i svašta nešto, čak i rasplesani balkanski gypsy-folk se čuo smjenjivajući se od pjesme do pjesme takoreći unedogled zabavljajući prisutne. Jer, vidjelo se i čulo, Tom Lee Who osim što je odličan pjevač, nemilice stilski šara od country, blues i folka, preko rocka i to mu je posao mada, kako mi je rekao, preferira punk i žestoki rock, no susjedi se bune i dižu frku.



Kroz čitavu večer se dalo svašta čuti u ovakvim živim performansima koji su manje-više zabavljačke prirode, ništa angažirano ili socio-politički usmjereno, sve OK za jednu lijepu nedjeljnu večer. Kasnije je došla neka ekipa koja je između ostalog odsvirala cover "Tainded love", a sve je to tako nostalgično kao da svi žude za prohujalim vremenima. Valja spomenuti da nas uvijek, gdje god da se nađemo Vlatko i Ćićo & Mićo prati jedan te isti sindrom - magnet smo za freakove, pa nas je tako, sasvim slučajno okupirao stanoviti George Wolfgang, mladi momak na biciklu, od nekih 75 godina, world-music glazbenik na odličnom biciklu s paket-sicom na kome ima skoro pa čitav inventar: flašu crnog vina, limenu čašu i flautu koju nam nije htio puhati i nešto odsvirati, dok se ostatak ekipe podsmijavao s nama da smo se upecali na lokalnog žicara kojeg poznaju, ma nema veze, baš nam je bilo dobro s George Wolfgangom.



Vlatko je svoj dio koncerta odsvirao i izveo u najvećem zanosu ne osvrtajući se na kurentnu stvarnost Berlina, dapače, čak je unio duh pozitivizma ambijentalnim temama "Entrez" i "Landing" utišavši ionako lijepi The Lazy Sunday Session, a mnogi su zanijemili kad se izvodio teški i prodorni "Nothingness" jer se ovakva glazba baš i ne prakticira u Berlinu. Iskreno govoreći, u glavnom gradu Njemačke, koliko smo shvatili, avangarda više ne postoji. Plaše se svega, na svim punktovima rade Arapi i Turci, a Slaveni su neprimjetna klasa. Nismo primjetili da netko voli Ameriku, u nekim intervalima nakon koncerta dalo se čuti The Police "Message in the bottle", a neka glavna fora kod muškaraca su brkovi, puno sitniji i tananiji od Burta Reynoldsa, Miše Kovača i Nikole Plečaša.

Drugi dio koncerta su bile velike teme, prvo posve eksperimentalan "Space drummer" u kome koristi tapping tehniku, a što je zanimljivo, jednog dana ćemo objaviti i knjigu o Vlatku Klariću s mnogobrojnim dogodovštinama. Ekspresija njegovog gitarskog rada je nedvosmislena avangarda, a opet, u finišu, tako zvuči jednostavno, srčano i fantastično. "Who is it?" isplivava iz nježnih ambijenata u raskošan synth-wave, da ga ne vidite, uistinu bi pomislili da je elektronska mjuza, pa jako dobro znana, stara tema "Sad, so sad" evocira na ona teška vremena 90-ih, uostalom, to mu je stvar s prvog, legendarnog albuma "Samostvaranje", te je do konca odsvirao dvije vitalne kompozicije, psihodelično razliveni drone "Creation" i sjajnu "Eternal white" s mnogim eksperimentalnim atributima kombinirajući nježne harsh dionice s post-rock dijafragmama, ma niti Bowie na toj čuvenoj drugoj strani albuma "Heroes" nije imao ovakve instrumentale.

Vlatko je došao u Berlin da oživi avangardu i ekspresionizam pokazavši da još uvijek postoji prava umjetnost u gradu koji je baš bio umjetnički centar svijeta. Osvojio ga je, a mi smo prisustvovali tome, uživali i strahovali prilikom putovanja avionom (iskreno rečeno, usrali smo se od straha razmišljajući da li umrijeti od straha ili smijeha jer je u avionu bilo teških paranoika, pored nas je sjedio lik koji je tokom vožnje iz Berlina ka Zagrebu stalno neurotično klimao glavom poput David Byrnea i štancao na mobitelu neke pjesme, a s druge strane mi se mladić stalno križao i zvao Isusa Krista). Kako god, sretno smo sletjeli u Zagreb kao što kaže stvar "Landing" koju nije izveo. I moramo reći, Vlatko je očekivao da će ga organizator nakon prve dvije-tri pjesme otkantati, gotovo, nach Hause gehen, ali se to nije desilo. Ostaje nam Berlin, veliki grad velike i slavne Njemačke u srcu, grad sivila bez ikakvih snobovskih kultura. Berlin je ustvari jako bijedan i sivi grad, političkim manipulacijama nakon 1989. ponovno revaloriziran, ali ama baš ništa se ne vidi da se pomaknuo još od vremena Erich Honeckera (DDR) i Helmuta Kohla (Zapadna Njemačka). Ljudi i stanovnici su jadnici, još jadniji nego kod nas, a Berlin je sirotinjski grad velike kapitalističke države.

Es lebe Berlin!

čićo i mićo // 29/10/2025