Nedavno je u pukla vijest da se MTV gasi, ali iskreno ne znam koga je to uopće briga. Već godinama MTV ne predstavlja ništa relevantno, osim tu i tamo za poticanje bljeskova nostalgije kod nas boomera kad vidimo video s MTV štambiljem na youtubeu. Nama odraslim u osamdesetima, MTV je bio jedan od glavnih prozora u svijet (glazbe) no pojelo vrijeme kao i VHS na koji smo snimali sve te spotove. Ne sjećam se zapravo, kojim kanalima smo uopće gledali MTV, ali sve smo upijali s njega. Tako sam se nekako zakačio i za W.A.S.P., odnosno njihove spotove pune referenci na post-apokaliptični Mad Max 2 svijet. Bili su savršen MTVijevski bend sa svojim filmičnim spotovima, s/m kostimografijom i teatralnom shock rock i heavy metal estetikom. Posebno pamtim da me video Wild child, krajem osamdesetih i potjerao na traženje W.A.S.P. po trgovinama. Također, priznajem da nisam slušao The Who prije nego sam na MTVju vidio spot za W.A.S.P. - "The real me" i od tada je za mene je ta cover verzija do danas ostala "The verzija" ove The Who stvari. Nešto kao "All along the watchtower" Jimmya Hendricksa, nakon kojeg se pitaš Bob Who?
Tako je krenulo moje praćenje Blackiea i ekipe. Srećom Jugoton je kod nas ažurno izdavao albume W.A.S.P.-a, pa sam u nekom trenutku i imao na pločama sve što su izdali do 1989. Tragedija je što sam većinu tih ploča kasnije razdijelio, a možda čak i mijenjao za The Who u razdoblju život kad sam metal zamijenio prvo poviješću rocka, a onda i šaranjem po žanrovima. No život se odvija u ciklusima, pa se u svojim pedesetima vraćam metalu. Ljetos dok sam planirao odlazak na Guns 'n' Roses, skužio sam da W.A.S.P. nastupaju tjedan dana prije i pomislio kako bi to bio izvrstan double bill za vikend u Beogradu. Šteta što nisu bili ipak malo datumski bliže, a još više mi je bilo žao kad sam čitao hvalospjeve nakon koncerta. No organizator beogradskog ukazanja W.A.S.P., agilna Hangtime agencija, uspjela je čuti i ispuniti moje želje i organizirati ih za jesen u Zagrebu. Dobra procjena, jer je uz mnoštvo drugih nostalgičnih obožavatelja učas rasprodan nastup u Boogaloo.

Sastavu publike, koju je ipak najvećim dijelom činila ona od 40+, odgovarao je rani početak najavljen za 20:30. Još kad se uzme u obzir da su mnogi potezali iz raznih dijelova HR, ovo je bio pun pogodak. Unatoč zabrani pušenja u dvorani, Boogaloo se solidno punio već od 19. Do 20:15 pred stejžom nisi više nikud mogao mrdnuti. Zazivanje benda je počelo. Stejdž je bio "zaogrnut" platnima koja su davala dojam cirkusa s Elvisom u sredini. Elvis je naravno famozni Blackiejev stalak za mikrofon u obliku kostura i neizostavni dio scenografije od samih početaka benda. Uz tehničko komešanje oko stejdža, početak je ipak pomaknut za kojih dvadesetak minuta, što je taman bilo dovoljno da se iščekivanje i dozivanje pojača. A onda je uz zvukove "The end" The Doors, bend izašao na stejdž i započeo savršeno režirani W.A.S.P. cirkus. Blackie Lawless je prepoznatljiv u svom pripijenom kožnom trikou, na rukama su mu noževi cirkulara, a na nogama bijele resaste čizme. Uz Blackiea, bend čine već veterani basist Mike Duda i gitarist Doug Blair te najmlađi član, bubnjar Aquiles Priester. Turneja obilježava 40 godina od izdavanja prvog albuma, pri čemu je cijeli album sviran redoslijedom pjesama kako je na ploči. Ne čudi onda totalni šus od samog početka, jer su i prve dvije stvari "I wanna be somebody" i "L.O.V.E. Machine" baš jaki hitovi koji se unisono pjevaju od početka do kraja. Ove dvije stvari odsvirane su i otpjevane u jednom dahu zajedno s publikom. Odmah smo lansirani u osamdesete i tamo ostajemo do kraja. Cijela produkcija više nego impresionira, Na platnima se vrte pripadajući spotovi, a i setlista se do kraja koncerta sastojala samo od repertoara iz osamdesetih. Zna W.A.S.P. što publika traži. Gledajući spotove u pozadini, skužio sam detalj koji mi na Blackieu nedostaje - bijeli pramenovi. E moj Blackie, ideš protiv godina viškom farbe nauštrb imidžu. I Blackie i cijeli bend zvučali su savršeno. To mi je bila prva pomisao i iznenađenje. Inače mrzim Boogaloo, jer se još nisam tamo zatekao na koncertu koji nije imao problem sa zvukom. Odmah sam Peđi javio nevjerojatnoću kak se u Šugaluu potrefio savršen zvuk, da mu malo vadim mast što nije došao. W.A.S.P. je od početka zvučao savršeno poštelan. Svaki instrument se čuo kako treba uz odlično uravnotežene vokale, kao iz najboljih dana. Svak čast toncu. Da, i vokali zvuče skoro kao s ploče. Blackie Lawless, sa svojih par mjeseci do 70, iznenađujuće je pokretan. Nisu ga zalijepili za pod pred Elvisom, već je s gitarom prešetavao po stejđu, beljio se, namigivao publici, uživao u paradiranju prepuštajući stejdž solažama ostale trojice. Jest da pri tome izgleda kao luckasti starac, ali "hey, he doesn't need no doctor" da parafraziram još jedan njegov hit koji smo čuli. Donedavno je imao poteškoća s nastupanjem zbog problema s leđima, a sad je opet u akciji. Uz to i ne mora pretjerano misliti na pjevanje. Naime, u intervjuima ne skriva da tijekom nastupa koristi matricu preko vokala, jer želi da "publika uživa u glazbi kako je nekoć zvučala". I to se baš tako čuje. Ne možemo biti ziher koliko je tu stvarnog vokala, ali si Blackie može dopustiti i da zakasni pred mikrofon u refrenima. Pogotovo pred kraj koncerta se to počelo primijećivati, iako je Elvis tu da ga zakloni. Valjda se deda umorio. Duda i Blair ga pratećim vokalima u dijelovima pokrivaju i zamijenjuju, no stvar pomalo podsjeća na predstavu. Možda bi to djelovalo kao hladan tuš, da nema atmosfere koja nosi. Ljudi su došli čuti W.A.S.P. i vratiti se u vrijeme vlastitog slušanja njhovih najvećih hitova. A kredo turneje je dajmo publici ono što traži. Vizuale i melodije koji lansiraju u vremena kad smo bili mladi i ludi. I mi i band. Atmosfera je tu, show je tu, sve štima. Čak i oni rođeni u ovom tisućljeću, mogu doživjeti kako je to bilo nekad. I možda je to ono što nam svima zapravo treba. Meni je definitivno trebalo i bilo sasvim dovoljno. Bijeg iz ove stvarnosti u neku drugu, Blackiejevu. Uvrnutu stvarnost, u kojoj doduše više nema shock rock trickova s pilastim nakurnjacima, mučenjem djevica na stejdžu i bacanjem sirovog mesa u publiku, ali su nastup i doživljaj razgaljujući i za oči i za uši i dušu i srce.

"I reject your reality and I substitute my own!"

Poznati citat iz trash filmića The Dungeon Master, u kojem su i nastupali, otprilike bi mogao sažeti doživljaj W.A.S.P. predvođenih njihovim dungeon masterom Blackiejem. Prvotni zamah u publici nažalost kasnije je malo posustao uz povremene bljeskove energije, kako bi naišla koja "jača" stvar. Moj highlight večeri bila je "Sleeping (In the fire)". Metal balade su u osamdesetima bile baš "ono nešto", a ova mi je bila jedna od jačih metal balada. (Uz to je i koketirala sa sotonizmom što tada nisam kužio, al bože moj). I sad su me trnci prolazili za Dougove ubojite solaže, a za vrijeme koje su se Blackie i Duda pokupili iza zastora malo predahnuti. Nema heavy benda osamdesetih koji se nije okušao u barem jednoj laganijoj baladi, a posebno ih je njegovala hair i glam metal scena, kojoj su W.A.S.P. bili "zla braća". Nikki Sixx iz Motley Crew svirao je s Blackiejem u dva benda, pretečama W.A.S.P.-a. Na bisu su još izveli i baladu "Forever free" (u medleyu s The Headless children), ali meni je Sleeping ipak jača.

Par puta se Blackie obratio publici pričom između pjesama, iako je i to bilo izrežirano do detalja. Priča o njegovom odbijanju sviranja albuma po redu, dok producent nije rekao zamisli da Led Zeppelin započnu svirati "Četvorku" sa "Stairway to Heaven" bila je uvod u "B.A.D.". "On your knees" imala je svoju priču o tome kako njome uvijek započinju koncerte, sve do ove turneje. "On your knees" potakla je i prva bacanja pive i tuš po prednjim redovima. "Tormentor" i "Torture never stops" bile su šlag na kraju tijekom kojih je i publika jače živnula. Iznenadilo me što se energija publike posebno osjetila na "Torture never sleeps". Kao zadnja stvar na albumu, nikad mi nije posebno sjela. No ovdje je bila baš banger koji udara, a publika ju je iznijela, iskakala i otpjevala zajedno s bendom. Bis je donio dva albumska medleya. Prvi sa isječcima pjesama s albuma "Inside the electric circus" i drugi s "The headless children". Posebno je bila dojmljiva "The headless children" s isječcima nacističkih sletova i hićinih govora, koji su se vrtjeli na platnu iza benda kao upozorenje na to kakvim vođama dajemo svoje povjerenje. Malo političkog aktivizma, koji ne zastarijeva. Spomenuo sam gore da se život odvija u ciklusima? Treba biti oprezan, jer povijest se ponavlja što Blackie i pjeva u stihovima danas itekako aktualnim: "Father, come save us from this madness we're under/God of creation, are we blind?". Luda vremena opet su tu.

Dočekao sam konačno The real me i bio još malo zaliven pivom. Vidim da je i drugima ova verzija draža od one The Who. A kao zadnje dvije koje su potpuno digle publiku i uključile sva grla u dvorani - Wild child i Blind in Texas. Wild Child je Blackie započeo sam, u gotovo prisnoj birtijskoj atmosferi, tražeći samo nas u publici da ga pratimo. Kad se pridružio i ostatak benda nakon prvog refrena, bljesak svjetla i zvuka nije bilo grla u dvorani koje nije pjevalo. A isto se prelilo u Blind in Texas, na kraju koje je Blackie graciozno zajahao Elvisa i nadnio se nad cijelom dvoranom. Kakav kraj, a i svaka čast na pokretljivosti deda! Ekipa do mene je već planirala drugi dan u Ljubljanu. Meni je ovaj i jedini put bio sasvim dovoljan da oživim duhove, ali isto tako ih vratim i zaključam u prikladnoj ladici. Nisam ih gledao prije, a ovo je vjerojatno bilo i bolje nego da jesam. Za poželjeti je bilo da je koncert kojim slučajem bio smješten u veću dvoranu (koja bi vjerujem bez problema bila rasprodana), jer bi vizualni dojam bio još snažniji. No i u ovom manjem prostoru, dobili smo radost i veselje.

Blackie nam je za kraj rekao (kao što uvijek kaže) kako smo postali dio povijesti. Za dva dana ova će turneja završitit sa 101. koncertom (Milano). Vidjeh i da će svi tamo dobiti trzalice s W.A.S.P. One alive tour inskrpicijom kao uspomenu, što se odvija upravo u trenutcima dok ovo tipkam. I nakon toga W.A.S.P. više nikad neće izvoditi prvi album ovako u cjelosti. Siguran sam da menadžer i producenti već smišljaju kako nastaviti ovaj pobjednički niz s "Inside the electric circus", kojem će nagodinu 40 godina. Doći će do Blackiea i reći će "moraš", on će reći "neću", oni će reći "moraš", on će reći "neću " i nakon još desetak moraš/neću, Blackie će na turneju. Show must go on. Nek nam samo još poživi u dobrom zdravlju da može novim turnejama uveseljavati fanove diljem svijeta.

bir // 30/10/2025

> vidi sve fotke // see all photos