U nezahvalnom razdoblju kada se literatura, a pogotovo hrvatska poezija prati i čita samo u određenim 'krugovima u žitu' koji su, opet, međusobno razdijeljeni na kružiće, polukružnice i dijabolično zakrivljene velike skupove i podskupove s epicentrom u 'mrskoj' školskoj lektiri (eh, da, još jedino djeca čitaju pod 'moraš' sjedeći na bodljikavom strništu), opus Franka Bušića s bilo kojeg čoška tih kružnica (ha-ha-ha) odskače po ekscentričnoj putanji u posvemašnu alternativnu književnost. A jedan od, barem mojih rezona tog ekscentrizma je i neuredan redoslijed po kome upijam njegova djela. Prvo sam 2014. pročitao tada njegovo posljednje djelo, zbirku poezije "Mame su lagale" objavljenu za Bratstvo duša, da bi onda na red došlo prvo - kompleksan roman "Postbalkanac" napisan još 1995., prvi put objavljen na slovenskom jeziku 2000., a na hrvatskom 2003. Franko je do ovog izdanja nanizao 8 literarnih djela koja bi se za pravilno upoznavanje s njegovim književnim radom i razvojem trebala čitati po redu, a ne doslovce ovako razbucano i rasijano poput mene.

To tako ne bi trebalo, ali evo, ide, pa slobodno mogu reći da me ova zbirka poezije objavljena 2012. za splitski DADAnti - udrugu za promicanje Eksperimentalne Umjetnosti čiji je osnivač, predsjednik i urednik upravo Franko, poprilično zbunila i izbacila iz takta, nekakvog globalnog mišljenja koje sam stvorio nakon dva pročitana literarna djela, a to ipak nije dovoljno. Zornije rečeno, kao da ste prvi dodir s diskografijom Nick Cavea imali prilikom posljednjeg albuma "Push the Sky Away", a onda otkrijete The Birthday Party, te njegovu najmračniju i najneobičniju fazu "From Her To Eternity", "The Firstborn Is Dead" i "Your Funeral, My Trial". Ili još slikovitije, baš u vrlo sličnim Frankovim gabaritima primjer kanadskog deathcore benda Fuck The Facts početi s posljednjim albumom "Desire Will Rot", pa s prvim "Fuck The Facts" (1999) da bi onda pronašli njihove eksperimentalne i psihodelične radove iz prve dekade 21. stoljeća, potpuno drugačije od onoga što ste očekivali.

E, da. To je nešto vrlo blisko tome. Trebao bi zaboraviti ono što znam o Franku jer ova zbirka poezije je sasvim drugačija od "Mame su lagale", a kao nebo od zemlje udaljena od "Postbalkanca". Jedine dodirne točke s "Mamama" je povremeni seksizam i prgavi punkerski stav, no osnovicu čini vrlo rijetki stil na našim područjima - eksperimentalna poezija koju moji učitelji i profesori u školama nikada nisu niti spomenuli da postoji iz nekog sasvim konzervativno-edukacijskog, a i vrlo stupidnog razloga: treba se čitati samo 'lijepa' književnost i razvijati smisao za fino sročene riječi, stihove, rečenice i svrsishodne tematske sklopove u stilu Krleže, Matoša, Cesarca, Tadijanovića, Sunčane Škrinjarić, Vesne Parun... Ma da. Tričetvrt školaraca blijedo pilji u nerazumljivost "Smrt smail-age Čengića", ama baš ništa ne razumije "Banket u Blitvi" i "Glembajeve" (jel ima koji školarac da je pročitao "Zastave"?), Balzaca i Baudlearea bi najradije spalili na lomači, a "Ilijadu" i "Odiseju" pospremili s kamenom oko uveza u Neptunove dubine. Djeci se po obrazovnom sistemu odmah nameće vrlo kompleksan način izražavanja umjesto da im se baš kontra, pokaže finesa eksperimenata što se, u ovome slučaju s poezijom može napraviti, na koji način riječi mogu biti čista igrarija i što je lingvistički štos čistog nadahnuća.

"2 = 1"

'jedan ranjava sebe
jedan sve oko sebe
jedan je jadan
jedan jadan i ponosan
jedan je Hrvat
jedan baš i nije
jedan se brije
jedan baš i nije

tko je ovdje koje ja'
(Split, 29.3.2006.)

"Vlada pada"

'A
DA
ADA
PADA
PADA
A PADA
DA PADA
ADA PADA
LADA PADA
VLADA PADA!!!'
(Split, 24.2.2011.)

Ha-ha-ha. Da s ovakvim pjesmicama izađe recimo srednjoškolac profesoru na lekciju autorskog stvarateljstva školske zadaćnice, mogu si zamisliti što bi profa, pogotovo ako je mlad, zelen i netom po prvi puta zaposlen u prosvjeti smatrao o ovoj igri riječi. Pogotovo ako mu je osnovni svjetonazor uvijen u strogi klasicizam, a u privatnom životu ispunjen domaćom zabavnom glazbom i narodnjacima. To nije Matoš, nije Šenoa, nije Mažuranić, tko te to učio balavče? Evo tebi kolac. Promašio si zadanu temu.

Dakako, ova zbirka je vrlo vulgarna i nije za rejting 'lijepe' književnosti edukacijskog sustava, no u nekim sferama pokazuje domenu fleksibilnog korištenja hrvatskog jezika s mnogim mogućnostima izražavanja upravo u tom eksperimentalnom aspektu kojeg djeca daleko bolje i lakše shvaćaju kroz igru poput slaganja lego kockica, domina i nekoć popularnog tetrisa na minimalistički način koji se još uvijek shvaća samo nekakvim benavim istraživanjem. No, daleko dublje u svoj toj igrariji, Franko je veliki cinik nanizavši čak 75 pjesama podijeljenih u 7 poglavlja nastalih u razdoblju od osamnaestak godina (!) pokazavši ono što svakog zainteresiranog čitatelja, da ne kažem Frankovog fana i najviše zanima: tko je i kako razmišlja, kakvi su mu rezoni, te na koji način se razvijao. A da skratim priču povlačeći je ponovno na rock scenu, ovo je zbirka od komotnih 7 konceptualnih albuma gdje nije prioritet imati u prosjeku po desetak pjesama da se zadovolji uobičajeni pop(ularni) format. Neka poglavlja su kraća, neka dulja i trebalo bi ih sad cjepidlačiti i analizirati u tančine, a to je obavio recenzent Željko Barišić na kraju ove knjige ispisavši 6 analitički dovoljno obimnih stranica. Vraški se upustio u seciranje ovog vrlo spetljanog i zahtjevnog djela. Nadam se da mu je Franko barem ponudio čašu bevande nakon toga. Franko je rocker i punker, zna o čemu piše i zašto zbori ovako namjerno se odvajajući od pojma lijepe, o svete i krasne li poezije koja cvrkuće poput Kaštelanove ptičice na grani 'kao prvo, molim jedan aplauz za drvo što odoljeva suši i niti jedan grom nije mogao da ga sruši'. Zloban je i perverzan, mnoge pjesme mu daleko više pokazuju black metal paralele nego li punk angažman (horror "To su moji dukati", 2011."Saturnalije" iz Ljubljane 1994., "Neizbježno je", 1996., "Vrišti", 2011, "Tragovi patnje", 2005., "Apokalipsa IV", 2005...), najviše je lociran na seks i eksplicitne scene, poneki put zadojene u primamljiv 'orgazam u glavi, simbiozu intelektualnog i emotivnog puknuća' ("Odjebi sportaša, bejbi", 2010.), bajkovitu emotivnost ("Morana") ili potpunu nelogičnost ('kao da ljubav/ inspiracija je/ kad smrt je u usponu', "Vrijeme promjena", 1996.). Ima ovdje mnogo različitih raspoloženja koja variraju od sanjarstva do apstrakcija i čudnih metafora ('djevojčice trče kao mlada stabla u kiselom mlijeku u propuhu i puhu vitke i zelene kao šparoge', "Crta i šparoge", 2011.), pa čak i animalizma ("Crvene ribe pulsiraju", 2006.) i pedofilije ("Djevojčica i egzorcist", 2011.). Vrlo je paradoksan u svim tim poetskim igrama punim slobode, čak i zagonetan za duboko istraživanje poput Mark E. Smitha (The Fall). Osjeća se da mu je do nečega itekako stalo i da se bori za to pa makar ga nitko ne razumio točno i u tančine, ma to čak i nije bitno vrate li se ponovno paralele na djecu, onu razigranu i sklonu najrazličitijim maštarijama.

Franko je ovdje jedno veliko odraslo dijete svojeg stila orijentiranog prvenstveno na seks gledajući ga iz nepravilno izračunatog kosinusa kružnice žita na kome bi mu strogi i koncizni matematičar - književni kritičar dao nedovoljnu ocjenu jer se ne pridržava svetih zakona poezije i pravilnog hrvatskog jezika. Ma nemoj. 'Ne valjaju ti ništa slike, promrmlja on, s druge strane šanka vođen lažnim uvjerenjem u pravo na slobodu govora. Podigoh glavu i nabacih osmjeh, jezikom navlažih polomljene zube, polako mu priđoh i upitah: jeli ba jarane, kome ne valjaju slike? BUM!!! Čujem da je neki kiropraktičar koliko-toliko ipak uspio namjestiti nos... Veliko je zadovoljstvo biti umjetnik koji svojoj umjetnosti pored intelektualne može pružiti i fizičku obranu. Proud to be skin-artist!' ("Skin-artist").

Franko kao i svaki pravi umjetnik ne traži ama baš nikakve komercijalne učinke i ne vrluda tumarajući u potrazi za injekcijama koje bi poboljšale njegov rejting jer se otvoreno sukobljava s klasicizmom negirajući upravo klišejizam i standarde koji su doveli do toga da je cjelokupna književnost spala na beletristiku, a r'n'r na hipst(erijerski) indie-rock koji više ništa nema s onom poetikom spomenutog Cavea. On je jedan sasvim drugačiji tip, višesmislen, zamršen, ovdje vraški eksperimentalan i neobičan, te jasno lociran na sukob s dosadnom, predvidljivom i patetičnom poezijom.

horvi // 19/05/2016