Čitati svaki novi poetski rad barbe Bušića je relativno lako jer isijava neskrivenom komičnošću, provokacijom i potpunom opozicijom načela klasične lirike, ali tumačiti ga izaziva gomilu sukoba, čak i onda kada se učini da je naoko sve jasno. Kao što ga je u ranim periodima stvarateljstva tijekom 90-ih i početka 21. stoljeća čitateljima bilo zanimljivo pratiti zbog brutalne iskrenosti na kojoj je isklesao svoj globalni stil, tako je njegov inicijalni perpetum mobile iziskivao sve više poduzetnih inovacija ne dozvoljavajući stagnaciju neprekidnim nastojanjima da se unaprijedi generirajući nove ideje.

Svakom kreativcu je najlakše ići utabanim stazama provjerenih klišeja, ali to je ustvari najveća zapreka kreativnosti - uvjerenje da je 'posljednji uspjeh' definitivna formula novog uspona. Upravo ta glavna varka stečenog komfora kad više nije potrebno tko zna koliko vremena provesti ispred praznog lista da dođe inspiracija, ona s prokušanom metodom dolazi serijski nesvijesno uranjajući u krizu kreativnog identiteta kojeg čitatelj, a možda niti sam autor nisu svijesni, međutim barba Franko je sasvim drugačija zvijerka ne dozvoljavajući si luksuz lagodnog eklekticizma. Kaže njegova pjesma "Šesnaest i/ ili/ da li rakija": 'seks precjenjuju oni koji ga ne upražnjavaju često, kao i ljubav nevoljeni... a meni samo treba prazan list papira ili monitor, rakija-dvije, tri-sedam-šesnaest' (Split, 3.8.2013.).

Ova nova zbirka objavljena negdje nedugo nakon "Mame su lagale" (Bratstvo duša, 2014) trebala bi biti, kak'ti, neki nastavak tvrde i ortodoksne polupornografske punkerske sofisticiranosti što je tek djelomice točno. Jest da je najveća koncentracija interesa svedena na čistu erotsku žudnju, strast i obavezne prostakluke, šovinizam, nevjeru, razočarenja, perverzije i svašta nešto vezano uz seks, ali daleko od toga da se ovdje samo radi o subjektivnoj zadovoljštini.

"Jebe te ego"

'davno davno
jednoj sam slikarici
rekao da su joj slike dobre

a za desetak minuta sam je pitao
hoće li spavati sa mnom

odbila je
i nastavila slikati još bolje slike

sada ima 42 godine

nikada niti jednu sliku nije prodala
nikad se nije udala
nikad se nije nigdje zaposlila
majka joj pere haustore
da ih obje prehrani

tako ti je to
kad nemaš novaca
veza
i karizme
a od svih jebača
najviše te jebe
Ego'

(Split, 3.2.2013.)

Franko je u svojoj neobičnosti otvorenog dadaističkog svjetonazora pun eksperimenata i igri riječi ("Ako si coppia - nisi original/ ako imaš para - nisi nepar"), ponajprije rockersko-punkerskih, odnosno upravo onakvih kakve bi priželjkivao svaki iole drskiji i sočnije začinjeni izvođač koji se ne libi stati u protutežu ne samo mainstreamu, već i onome što se najmanje 25 godina smatra alternativom, tamo još od vremena Pixies, Nirvane i svakojakih prikrpanih pridošlica što s tim pojmom veze nisu imale. Njegov stil je za razliku od recimo obimne zbirke "Ostani noćas doma" (2012) koji je pokazivao mnogo black metal i nastrane poezije ovdje utopljen u hardcoreaški samoživi leksik anegdota, sličica, prispodoba i raznoraznih kratkih pričica, a ne pjesmica u rimi što se prvenstveno baziraju na ironiju. Umije baš upravo poput ekscentričnog rock poete sročiti cijelu (ne)zgodu u dvije-tri rečenice podijeljene na stihove; tu je poezija u debeloj prednosti spram proze ili hip-hoperskih naracija što znaju biti dugačke poput polovice dnevnog tiska, a u slučaju neo-folka David Tibeta (Current 93) nalik na polovicu Starog i Novog zavjeta, Biblije, helensko-mikenske mitologije i nadolazeće apokalipse. Pokazuje odlike nekih od najznamenitijih rock poeta koji su radili na vrlo sličan način, dakako u svojim interesnim domenama poput Nick Cavea, Davida Thomasa, Tom Waitsa, Frank Zappe, Captain Beefhearta, Mark E. Smitha, Morrisseya, pa i David Bowiea koji je još davno naglasio vitalnu funkciju dadaizma kao prioritet u vlastitom umjetničkom stvaralaštvu: 'sviđa mi se što rade The Fall, Suicide, Sonic Youth i Pixies, ali nema smisla da ponavljam ono što su oni napravili'.

Franko upravo unikatno radi svoju poeziju čiji su korijeni sasvim jasni na konfrontacijskoj punk estetici koja nema dlake na jeziku, ali nije niti kao što bi se iz brojnih šovinističkih tema moglo naslutiti zaorana u neki desničarski neonacionalistički stav. Voli se mnogo zajebavati kada piše i smišlja, u svakome trenutku mu je do nečega stalo pa makar i u velikom luku zaobišao punkerski socio-politički angažman (vidljiv je tek u nekoliko pjesama "Afeudalizam", "Svima njima jednako, a nama što ostaje", "Otimaju djeci sendviče iz ruke", "Liberalna ljevica, djed mraz i druge urbane legende", Šuplja naša"...), no vrlo je osjetljiv u onome pojebanom emotivnom aspektu isijavajući prgave i zajedljive štoseve neodoljivo podsjećajući na Morrisseya kad se još nije deklarirao kao gay: 'želim jebati slijepu djevojku štrucom kruha nakon par dobrih stihova' ("Ne diskriminiram slijepe djevojke"), 'gram sperme ili gram kokaina, skuplji od grama zlata, iako učinkovit, a ne placebo kao ti i tvoje mlijeko' ("...Koji te jaše kao paša") ili sam naziv pjesme "Ako kažem da ću skočiti s Azerbajdžana to fakat zvuči kao da ću skočiti s nečeg visokog". Jes, Franko je romantičan isto koliko i Morrissey, obojica su frustrirani kreativci s daleko drugačijim parametrima i svjetonazorima, ali obojica bi podavili sa zadovoljstvom najmanje polovinu svojih fanova jer ih nisu shvatili u osnovnoj poruci. Slušaš moju pjesmu, čitaš moj tekst, ništa ne razumiješ, a ipak mi se klajnaš.

Jedna od rijetkih pjesama što vuće paralele s black metal obzorima je socio-politička "Toljage postromantizma isukane" i da ne analiziram hipotetski neosnovano na nivou srednješkolskog fana koji je ipak čitao i razumio neku zahtjevniju lektiru od "Smrt smail-age Čengića" i junačkih narodnih epova što veličaju gordi horvatsko-slavenski kontekst (Ivana Brlić-Mažuranić je ipak najbolja i naoriginalnija u tome), ova poezija Franka Bušića je upravo za NAS, Hrvate, ali mi nismo svijesni koliko je dobra za nas jer je kontekstualizirana sadašnjici koju odbijamo u poeziji, a prihvaćamo u najblesavijim komercijalnim idiomima.

Neki dan je jedna lijepa djevojka sa slušalicama na ušima nešto pjevušila kad sam izašao na čik pauzu. Pita me kolega, umjetnik, svirač trube u Babiloncima 'kaj misliš da mala sluša'. Odgovoirio sam mu 'turbo-folk' podsvjesno razmišljajući da bi joj se poezija Barbe Franka mogla sviđati baš jer je upravo takva, vrlo sjebana i komplicirana. Nije važno, pomisliti će dijete od 18 godina, tu su neke vraški dobre parole i ideje za pisanje grafita, samo oće li koji klinac pročitati ovu zbirku s obzirom da danas imaju sasvim druge idole i vrlo rijetko čitaju.

'Hahaha, da mi te bilo upoznati dok još nisi znala čitati' ("Čitaš li poeziju", Split, 27.12.2011.)

horvi // 26/05/2016