Objavljeno kao treće 'pročišćeno i prošireno' izdanje, "Postbalkanac" je ustvari bilo prvo literarno djelo splitskog književnika, umjetnika i performera Franka Bušića dostupno samo na internetu. Nastalo je 1995. za vrijeme njegovog boravka u Ljubljani, međutim prva opipljiva knjiga bila mu je "Razneslo ti bo prekleto bučo" (Apokalipsa, Ljubljana, 1998), zbirka poezije prevedena na slovenski jezik. Osim na internetu, "Postbalkanac" je u tiskanoj formi prvi put objavljen 2000. godine za ljubljanski SRP sa slovenskim prevodom "Postbalkanec", da bi hrvatski original svjetlo dana ugledao tek 2003., punih 8 godina nakon nastanka.

Pitate se čemu ovakva zakašnjela recenzija književnog djela, 12 godina nakon prvog hrvatskog, malo znanog izdanja? Razlog je jednostavan - sâm Franko mi je poslao djelo na slobodno razmatranje ujesen 2014., a sticajem okolnosti i radom nesavjesnih poštara, vratilo mu se na splitsku adresu. Pa je čovjek ponovno poslao i konačno sam ga dobio, a kad sam ga pročitao, imao sam što za razmišljati vrlo dugo, mnogo jasnije i konkretnije nego li da sam gledao bilo kakav morbidno opsesivan horror film s ratnim temama. Ne, Amerikanci i općenita komercijalna industrija pop-žabokrečine i patetike se ograđuje od ovakvih strahota. Ovdje se sva romantika, žar borbe, gordost vojnika i domoljublje posprema u zaborav jer slijede trenuci istinskog užasa kojeg se nitko ne usudi prikazati i pokazati u pravom izdanju. Franko ga je uspio fiksirati i predočiti prirodno, a istovremeno i na alternativan način sa strahovito kompulzivno nabijenom strašću kaosa tovarivši i sebi, a i čitatelju ogromno breme ledenog brda, živog pakla koji je i hladan i užaren, jezovit, mučan, stravičan, mnogima i nadrealan. Međutim, da li je to baš tako, prosto nadrealno i fikcijski umobolno od autora? Nije. Ovo je, kako god da se Franko izrazio, necenzurirano i hrabro, daleko konkretnije prozno djelo no što li su moju ex-Yu generaciju učila slična, ali kudikamo razblaženija djela Ivana Gorana Kovačića, Vladimir Nazora i još mnogih književnika što su prije svega ultimativno režimski smatrani velikanima i borcima književnosti II Svjetskog rata. Pobjednici pišu povijest i slave se, poraženi memoriraju svoje vizije. Uvijek je tako. Ali tko je u slučaju ovog Frankovog djela pobjednik, a tko gubitnik?
Franko Bušić je neosporno već nakon ovog prvog rada zaslužio bistu, spomen ploču, ulicu, a dakako, budući da je živ, zdrav i itekako potentan i mlad (rođen je 1971.), stan, auto i stalan izvor prihoda, te svoje mjesto u barem srednjoškolskoj lektiri. Obavezno u onoj koja je prisutna na fakultetu, to bez daljnjeg. Samo to malo tko razumije u prosvjeti, kulturi i obrazovanju jer još nije došao do toga da se netko uopće na državnom nivou zainteresira za njega. Tko je taj Franko i što uopće priča? Kome danas treba moderna hrvatska književnost? Što se s njome postiže? Da li su to ostaci davnih kulturoloških strijemljenja kad je pisano slovo bilo jače od političke riječi ili je samo vapaj očajnika koji se guši u konfrontacijskoj slobodi sistema?

Pisano je relativno davno, ali poruka je ostala ista. I još nije došla tamo gdje treba. Nekad bi KPJ možda Franka osudio zbog opstukcija i poslao ga na Goli Otok, a možda bi ga i nagradio ordenom časti ili nekom plaketom, uistinu ne mogu detaljno analizirati sklop ondašnjih i današnjih tendencija i viđanja stvari o bolnim točkama svakog režima, pogotovo ove sjebane kulture koja ne prepoznaje velike vrijednosti pisane riječi. Ne znam što bi komunistima predstavljao "Postbalkanac", možda ogromno djelo, ali sumnjam. Previše je direktno, a opet 'nesvrstano', neukalupljeno, ne veliča niti jedan društveno-ideološki i politički sistem, izvan svega je, a opet, zna se na točno cilja. Metaforičan je, pa ako hoćete i prilično široko apstraktan. Ustvari društveno-poučan za cijelu zajednicu.

S jasnim inspiracijama i iskustvima prve linije fronte domovinskog rata raščlanjuje u ovoj proznoj zbirci ljudski neandertal, potpunu psihičku iskvarenost, ogavnu bizarnost, najgore perverzije kad se moral zakapa u masovnim grobnicama, a dostojanstvenost civilizacije razara klanjem i bombardiranjem. Prikazuje onu najmračniju stranu terora, tortura i raznih ljudskih pokvarenosti gdje smrt ne predstavlja nikakav problem, dapače, ona je izlaz, no patnja i agonija oko kojih se vrti cijela radnja postaje opsesija umobolnih lidera nad potčinjenima, ratnim zarobljenicima i prenosi se na samog učesnika s koje god on zaraćene strane stajao. Isti je reflektira i u vlastiu porodicu, djevojke i priležnice, okolinu u kojoj se god nalazio potvrđujći onu staru tezu - tamo gdje ne postoje temelji za ljubav klije mržnja bez granica i morbidna želja za krajnjom pakosnošću, zlobom, psihofizičkim sadizmom i uništenjem.

Podijeljen na 10 kraćih pričica, "Postbalkanac" je u principu roman s uzajamno povezanim radnjama pisanih u prvom licu jednine na posve neobičan način - bez interpunkcijskih znakova, velikih slova, zareza, a rečenice su odvojene s... tri točke. Jedini 'navodnici' su korišteni prilikom označavanja imena samog glavnog junaka "Ti", "domoljuba", ogavno pokvarenog "naciona", zatim podijele na "njihove" i "naše", "kolonela" i sl. Fabula se kolažno isprepliće prvim danima rata s događajima u relativno mirnoj sredini, nekim nepoznatim logorom ratnih zarobljenika, te u nastavku kroz zbivanja na samoj fronti, neskladu u porodici prilikom povratka na kraće odsustvo i halucinacija nakon što je "Ti" evidentno doživio psihički slom oboljevši od PTSP-ija. Izbjegavanje bilo kakvih imena, pa čak i konkretnih sukobljenih strana čitatelju proteže neprekidan dojam nedoumice pod kojom se zastavom borio "Ti" i koji su to bili njegovi mučitelji u logoru, ali jasno dokazuje egzaktnu činjenicu da pod niti jednim barjakom nije bilo milosti za zarobljenike: jedan drugome su morali rezati čmarove žiletama i britvama u 'X' koji su se gnojili i izazivali strahote, nisu dobivali vodu, a ako bi je slučajno i dobili za pranje poda u nju bi netko pljuvao, izvršio nuždu ili oprao spolovilo, jedni drugima su morali gurati kojekakve predmete u anus, pa čak i vršiti kastraciju... I još mnogo toga bizarnog, ogavnog, neljudskog i prokleto perverznog što se rađalo na temeljima ispoljavanja moći, te dokazivanja superiornosti nad mrskim neprijateljom bez ikakvih poštivanja konvencija o ratnim zarobljenicima. Neki su čak i streljani iz čistog divljačkog gušta, a većina ih je nakon abnormalnih tortura korištena prilikom razmjene, te dakako, nitko od preživjelih se niti s određenim vremenskim odmakom nije usudio javno progovoriti šta se točno dešavalo po takvim logorima.

Da stvar bude tragičnija, "Postbalkanac" donosi pripovjedalački sažetak onoga što se godinama sakrivalo i zataškavalo o "njihovima" i "našima", pa makar kome god da se ovo djelo čini nestvarno, nadrealno i fikcijski prebolesno. Ne preporuča se osobama slabih živaca i onima koji agresivno eruptiraju u trenutku zbog najobičnije sitnice. A ovdje razloga za tako nešto ima u izobilju.

Nije ovo literatura za osnovnu školu gdje se predmet povijesti mijenja iz sekunde u sekundu, kako kome režimu odgovara, pa niti za književnost hrvatskog jezika. Ovo je mnogo više od toga. Dublje i daleko jasnije svakome tko je pročitao ili će pročitati "Postbalkanac". Čak niti Turci, kuga, kolera i razne pošasti na Zemlji nisu bile ovako jezgrovito opisane kroz dramaturški složen koncept intelektualno potkovanog, tad još vrlo mladog književnika i umjetnika kao što je Franko Bušić. Usporedio bih ga s nekim apokaliptičnim likovnim djelima Hironemius Boscha, nizozemskog slikara iz 16. stoljeća. Pa kom krivo ili pravo, ovo je totalni hardcore bez zadrške na pisanom peru i tastaturi užasa koji nije izmišljen, već je bio realan, a događa se po cijelom svijetu otkad čovjek hoda po njemu. I dešavati će se, a autor svjesno navodi što se to ne bi moralo događati kad nestane homogenost i pretvori se u mržnju nesagledivih razmjera.

'Stay cool men' nakon što pročitaš ovu knjigu, ako je već nisi. Iskoristi zdrav razum. I nemoj popizdeti. Ajde, uzmi da je ovdje i necenzurirani nadrealizam učinio svoje. Da je drugačije, ovo djelo i ne bi bilo toliko zanimljivo koliko je u svojoj originalnosti snažno i strašno jednostavno... upravo zbog nedostatka pravilne interpunkcije... kao da ti se obraća poludjeli vojnik što je iz naoko bezazlenog razloga zadavio svoju djevojku, bombom raznio strica i pobio čitavu familiju. Korijeni su daleko dublji, jezgrovito obrazloženi i naprosto, ovo je knjiga koju će, možda jednog dana uzeti neki dobar i hrabar režiser (naravno, nikako hrvatski) i napraviti totalno kompleksan, a jasan film o tome što se dešavalo početkom 90-ih na Balkanu. Prednost bih dao Tarantinu, ovo je taman njegovo područje. Krvi, nasilja i perverzija u izobilju, a potom nekim black/death/hardcore bendovima. Nevjerojatno složena, vrlo komplicirana tema 'za svijet', a dramaturški posložena da štima 'ko urica. Svi ovo razumiju.

horvi // 08/06/2015