Uvijek povlačim paralelu između Shame i Fontaines DC. Osnovani su iste godine, u kratkom razmaku bombardirali nas sa vrlo sličnim post punk gnjevnim radničkim izričajem prvih singlova i albuma. Šest-sedam godina i još tri albuma kasnije FDC pune arene i sviraju hedlajnerske role na festivalima, a Shame su ostali u klubovima. Irci su sintetizirali zvuk i oplemenili ga raskošnom produkcijom, a tako zvuče i uživo. Shame su ostali vjerni punku, falšanju, fulavanju akorda i početaka pjesama, distorziranim gitarama i brujavim basovima. Vjerujem i nadam se da su i jedni i drugi odabrali željeni put i da su sretni i zadovoljni. Shame svakako jesu, gledajući ih kako izgaraju na malom močvarnom stejđu. Bssista koji nema mjesta za svoje egzibicije, ali ne odustaje. Pjevač koji je ipak odlučio pred kraj skočiti u publiku, a u međuvremenu se trudi animirati publiku i izgubiti glas. Ostatak benda je mirniji i statičniji, ali zato pumpa svoje. Osamnaest odabranih pjesama odsvirali su u jednom dahu, skrpali ih u malo više od sat vremena i otišli. Pola od toga je s posljadnjeg albuma, kojeg su odradili gotovo u cijelosti (fale tri), a između su ubacili hitove sa prethodnih. Naravno, meni je One Rizla i dalje no. 1 (iako mi sinoć nisu pogodili ritam i brzinu), al nađe se i u ostatku dobrih komada. Kao što su Quiet Life ili After party s novog ili Adderall s predzadnjeg. Na početku sam stajao skroz naprijed no brujanje iz zvučnika je bilo neizdržljivo. Činilo mi se da su najpametnije napravili neki eminentni, koji su se okupili vani u toploj listopadnoj noći i bez brige za sluh, odradili posao. Kad sam otišao malo dublje u Močvaru, čini se da se posložio zvuk, pa sam u miru pogledao koncert do kraja. Iznutra. Čini mi se da je ovaj puta bila nešto mirnija atmosfera nego prije dvije godine. No, možda mi je ova pozadinska atmosfera krivo dočarala cjelokupnu situaciju. Kod njih ne pale bisevi. One Rizla, pa pozdrav, Cutthroat i onda, "Thank you and goodbye. Shame, Shame, that's my fuckin name" Večer prije su imali dan odmora, došli u Zagreb, mumali neku mesinu, nadam se da su se i sinoć dobro nakrkali i da su još do dugo u noć feštali i slavili sami ili s fanovima. Jer, to je rokenrol. A oni ga, čini se žive.

pedja // 23/10/2025