Samo dvije godine nakon istoimene duhovite zbirke članaka objavljenih na blogu www.kronikevg.com , Zlatko Majsec, frontmen, gitarist i autor velikogoričkog rock benda Mel Camino ili kako se u šali odnedavno voli nazivati Majsex po jednoj anegdoti, sakupio je novu kolekciju s produljenim dodatkom 'ponovo napada'. Samo, ovaj puta s jednom znakovitom razlikom - sve ovdje sabrane tekstove nije direktno prenio s bloga na tiskano izdanje već im je dao nove oblike, verzije, začine, forme i suštine radeći feljtonske prepravke i popravke budući da ih na blogu redovito objavlje u utanačenom ritmu od po jednog teksta tjedno pri čemu ih katkad umije generalno promašiti s obzirom na agregatno stanje dotičnog trenutka, kako i sam priznaje što se može iščitati između redaka.

To je u svakom slučaju jedan poveći literarni korak u tom aspektu: dok su primjerice najpoznatiji u takvom sličnom fahu - pokojni Veselko Tenžera i njegov ortak Igor Mandić pisali kolumne po novinama koje su kasnije isto objavljivali u knjigama bez ikakvih prepravaka, Majsec se potrudio da iz svega toga nadrobljenoga i satkanog u tko zna kakvim maliganskim prilikama pritišćući 'enter' oblikuje u dobro, zanimljivo i stalno intrigirajuće štivo koje ima veze s esejističkim humoreskama i zdravim kritikama moderne Hrvatske nadebelo oboljele od virusa proizašlog iz betonske gungule velikog istočnog predgrađa glavnog grada nimalo osobite države prikazivajući opći kaos poremećenog društva. Na skoro 200 stranica (točnije 170) neobičnog 24x13 cm formata, nanizao je redove proze i poezije pokazujući se u obje varijante iznimno vještim skulptorom riječi i njihovih značenja duboko zaronivši u identitete marginalaca što se svako malo šamaraju prepucavanjima i verbalnim nadmetanjima izbjegavajući priče o medijskim ili na bilo koji način poznatim osobama. Bila fikcija ili fakcija, kroz svaki objavljeni tekst se stubokom trudi ostati duhovito kreativan publicist i rock pjesnik, a ono što se manje zna o njemu jest da je diplomirao filozofiju i pedagogiju koje ne može raditi u struci što nikako nije čudno u jednoj dičnoj EU Hrvatskoj gdje s diplomom taman možeš obrisati stražnjicu, pa makar se to možda otprve i ne osjeti u tim tekstovima, itekako je skuliranog stava ne narušavajući opću hegemoniju karikaturističkog prikaza osnovnih boleština suvremenog zapadnog Balkana nikako ne tražeći da njegov osobni 'cameo' pridobije simpatije zbog kojih bi se mogao dodvoriti nekoj novostasaloj publici što ionako ne čita knjige.

Njegovi junaci su uglavnom anti-heroji i anti-heroine, kao uostalom i on sâm provučeni kroz spektar najrazličitijih dogodovština vezanih uz stvarnost ili imaginaciju, mada bi se više reklo da su suptilno vezani uz neke realne zgode koje su mu poslužile za inspiraciju oblikovanja dramaturških crtica jer je pokazao to već i na spomenutom "Friku iz kvarta" kako mu dobro stoji prilagodba 'tuđih' pričica za usvajanje novih temeljaca kojima gradi intrigantno koncipirane produžene viceve u kojima je sve bitno od prve do zadnje rečenice uključujući i podrobne opise, pa čak i detaljiziranja taman dostatnih da se čitatelj/ slušatelj potpuno ufura u tematski sklop ne propuštajući i ne zaobilazeći ništa krucijalno (ne)važno, na što su se kasnije mnogi autori i govornici vraćali izgovorom 'trebao sam reći ili napisati nešto drugo, nisam mislio tako'.

Majsec ovom prilikom piše vrlo trezveno o mnogim šugavo blesavim stvarima prikazivanjem istine ne baveći se relevantnim knjževnim demagogijama hoće li se njegova knjiga čitati ili neće, što bi se možda i moglo očekivati s obzirom da mu je ovo treće tiskano djelo. Čak nigdje niti ne spominje svoj bend, tek se u dva prozna teksta dodirnuo te teme kako mu je neki vječiti rogobornik nešto vrlo neugodno implicirao na tonskoj probi očekivajući totalni krah na koncertu, a u drugoj prilici priča o nastupu u Rijeci budivši se u hotelu kao bubnjar grupe Veselo samoubojstvo. Ne. Majsex ima vrlo utanačen rakurs slobodnih asocijacija po kojima dovoljno dobro ispričano može biti istovremeno i autentično, a opet ne mora, znajući da ono po čemu je postao poznat kao rocker s 4 albuma i jednim EP-ijem potpisanim Mel Camino (u početku samo El Camino) ne treba imati istu konotaciju rockerskog izbjegavajući zamke klišejiziranog dežurnog đaka i bedaka kakav je primjerice bio i ostao Ripper uporno se promovirajući 'jako čudnim dečkom iz Utrina', kojeg su, eto, mnogi popušili kao stvarno čudnog lika pretvorivši ga u popularno smiješnu rock ikonu nadjenuvši mu dodatak - alternativac.

Sreća kod Majseca je da ne preživljava na rock bendu, a niti na književnosti jer onda ne bi apsolutno mogao proživjeti niti majsec (anagram od: mjesac) dana. Ja to volim malo lingvistički posložiti. Prezime mu je blisko anagramu riječi 'mjesec' i uvijek me asociralo na mjesec bez obzira što fali slovo 'a'. A da je još tu slovo 'č' umjesto 'c', anagram bi bio 'mjesač', onaj koji mijesi. Ima sretno prezime za buduće sastavljače anagrama, toga je svijesan, zato i piše ovakve stvari s kojima podbada ponekad zdravim birtijaškim svjetonazorom harlekina iz nekog bircuza na kraju svijeta, ali nikad se ne stavlja u poziciju pobjednika, niti onoga koji zna sve o svačemu, a tome se, iskreno govoreći treba diviti da i u ovakvoj glupoj situaciji kada novinar, književnik, publicista i ini spisatelj više ništa ne smije napisati i reći o ovome prokletom sistemu koji je toliko zatucano otišao u beskorisnost istine i one demokracije o kojoj se sanjalo nakon raspada SFRJ, došao u stanje kada punker, rocker, književnik ili bilo kakav angažirani čovjek-umjetnik, a da nije jebeni političar i vješti poslovni manipulator, strepi od vlastite sudbine jer je rekao nešto nepoćudno i neprimjereno.

Za tamo nekog visoko intelektualnog novinara, književnika i publicistu protiv kojeg se vode brojni sudski sporovi, ovo je benigno štivo sitnih rokerćića-alternativca iz Zagreba i Velike Gorice. Majsec do sada nije nikad osuđivan zbog nekog zlodjela, te mu se naravno, ne može priznati veliki status dobročinitelja za hrvatski narod, mada bi mu ja pripisao i dobročiniteljski učinak i na sve naše ex-Yu države, osobito onu publiku koja je u skladu s Majsecovim prikazima, vrlo sličnim makedonskoj Dimitri ili niškom Bojan Iliću - Bokeriniju koji novi album nije objavio otkako je Vučić postao precjednik Srbije. Intelektualce širom ex-Yu to uopće ne zanima, ne zanima ih alternativa i nemaju pojma što u njoj kuha. Opet će buknuti rat i nitko to neće moći da spreči, kako je rekao Koja.

"Frik iz kvarta opet napada" je štivo za 'našu' generaciju inteligentnih rockera sklonih zajebanciji, seksu i hedonizmu, a opet nije čisto rollingstone/ britpop/ indie-rock/ indie-folk nafuravanje. Majsec je sasvim drugačiji i originalan je kad piše. Razvija se i vjerojatno će kao pisac napraviti puno više nego kao glazbenik. Priznajem, malo duže mi je trebalo da ovo djelo pročitam, ali sam uživao u njemu. U svakoj rečenici, svakom opisu, svakom događaju, svakom vicu, štosu na račun zatamanjenog bećarenja iz birtije zbog kojeg, po novim zakonima možete biti degradirani, pa čak i osuđeni pred zakonom koji štiti, zna se koga. Ovo djelo opisuje našu stvarnost iz koje ne možemo pobjeći, jedino u Irsku i na Island, a možda i još negdje. I ja bih skupa s Majsexom negdje sjeo na klupicu u nekom svemiru van ovog sistema, pa par nesistemskih dana razglabao i cugao uživajući u njegovim dosjetkama, pjesmama, aforizmima i pričama. Sve su odreda intrigantne i krajnje duhovite jer nam ništa drugo ne preostaje - sami se degradiramo tvoreći jedan od najlucidnijih južnoslavenskih naroda koji u literaturi i filmskoj industriji baš i nema osobiti smisao za humor, međutim Majsec to opovrgava. Ova knjiga ima dozu humora poput čuvenih filmova "Ko to tamo peva" i "Maratonci trče počasni krug", te TV serija "Gruntovčani" i "Ima neka čudna zemlja". Iz prizme 21. stoljeća. Sarkastično, ironično, cinično, komično, čak i degutantno s opravdanim razlozima, ali nadasve odlično zabavno da se nakon svake pričice i pjesme razgali osmjeh u duši. Baš me zanima kako će jednog dana izgledati prevod na neki strani jezik jer će ga zasigurno biti kad se 'upije' ovo o čemu Majsex govori, a ima vrlo bliske sličnosti s Matej Krajncom, Alexom Cepušem, Ante Tomićem, Monthy Pytonima i Alan Fordom. Čak ponajviše s ovim zadnjim - Magnus & Bunker su napravili 75 sjajnih stripova, mogao bih vam sad nabrojati sve te epizode jer sam ih gutao kao srednjoškolac i post-adolescent 80-ih godina, a ostale su mi u pamćenju kao nenadjebivo dobar i zdrav humor koji je prikazivao pokvarenost kapitalizma spram bijedne socijalne stvarnosti. To se ovdje itekako osjeti s akcentom na ovo univerzalno društvo koje rock and roll više ne prihvaća najvažnijim čimbenikom u životu.

Majsex, buš moral početi svirati cajke, narodnjake, Zdravka Čolića, Parni Valjak i Plavi Orkestar, ali ostani pisati ovako.

horvi // 26/03/2019