U principu sjajno zamišljeno djelo po prozi i poeziji Saše D.Lovića - Lovkea iz istoimene kratke zbirke "Lud je, rekli su im kod kuće" (Bratstvo duša, 2013) nažalost nije dobilo odgovarajuću adaptaciju.

Oni koji su pročitali ovaj nepatvoreno originalni smisao za humor sabijen u svega 45 stranica dimenzije 14 x 11 cm s jedva tridesetak što pjesama, što proznih pričica svakako su imali priliku uroniti u svijet seoskih marginalaca, luzera, prljavih krčmetina, zagušljivih soba, ukiseljenog krumpira, ispljuvaka, grabovih drva, poljana nad kojima fijuće ladan vetar i okoliša grada Bora prikazanog kroz prizmu destinacije koja nije mjesto za ostvarenje životnih snova. Lovke je sabio dobar dio esencije duha naivnih i priglupih, skromnih, katkad i razboritih ljudi koje ne prikazuje idilično boemski na balkanski način, već u maniru ljudi koji i nesvijesno rade komediju vlastitog života.

No, osnovna boljka ovog uprizorenja sjajnog humora jest u tome što Zdenina vokalna interpretacija uopće nije nimalo satirična, već suhoparna i narativna. On tokom cijelog ovog albuma koji iznosi 67 minuta samo sriče stihove i čita posve neuživljeno, bez onog potrebnog srpskog lokalnog akcenta, bez ikakvih naglasaka, a očito i nepripremljeno. Nema dramaturgije u tome, podizanja dinamike ili recimo onog strastvenog polumelodičnog spoken-word stila David Tibeta (Current 93) koji zna čitave albume pričati neke svoje priče koje su zanimljive za slušanje upravo zbog njegovih stilskih naracija. Slušatelj ovdje komotno stiče dojam da je zbog ovakve Zdenine brbljive linearnosti nalik na nekadašnjeg TV voditelja Vladimira Levaka ('talking head') u kojoj ne postoje nikakvi vokalni zahvati da je gotovo sve ovo neka jedna kaotična priča. Zdena samo šiba čitajući stihove i prozu, pa tako u prvoj i najduljoj skladbi fila nepovezano čak 8 Lovkeovih pjesmica i pričica "Klopka na štakama/ Krhko nadahnuće nad Borem u kom opštim samo tako/ Imam/ Glib/ Siloviti brlja/ Čovek na sedimentu/ Meki đoka/ Pera" uz pratnju Babilonaca koji monolitno klize po nečemu što je kombinacija post-industriala i kraut rocka. Vedrija novina jest da su dobili gitaristu (novi član Peco) koji se tokom albuma pokazao u nekoliko sasvim simpatičnih staccato linija i s nekoliko zgodnih riffova poput zvrkaste "Meki đoka" u kojoj Zdena čak pokušava i pjevati. Car i Marjo međusobno taktiziraju s bas gitarama uglavnom staccata u minimalističkim frazama, a najveću i najbogatiju infrastrukturu daje Marek svojim elektronskim zahvatima i programima tako da se ponekad zaleti i u neočekivani dark-wave s elementima neo-folka poput komada "Tvoj muž/ On/ Konj" i "Sukuba" koji su praktički nastali na istim ritmičkim temeljima.

Najzanimljiviji glazbeni dio ovog albuma je skoro 13 minuta dugačak komad "Nije/ Noć/ Trnja/ Ptica/ Bor selo, 2034." gdje se eksperimentira s minimalističkom psihodelijom, gitarskim distorzijama i trubačkim gradacijama Hotka koje daju dubinu, a u tom pogledu ne zaostaje niti "Bela/ On/ Drva/ Koze" u post-industrial/electro-noise maniru. Druga verzija "Sukuba" s kojom album završava vrluda po prvoj baladičnoj pjesmi ove postave koja očito ima veoma zanimljivih ideja za stvaranje alternativnog popa s gothic/dark referencama, ali u globalu, sumnjam da su instrumentalisti Babilonaca pročitali ovo Lovkeovo djelce. Možda čak nisu niti znali što to Zdena čita dok oni sviraju jer bi adaptaciji ovog djela prišli sa sasvim drugačijim vizijama. Za domaću zadaću svi su prvo trebali pročitati Lovkea, napiti se, poslušati i Duo Trojica ('jer miner samo jednom greši'), razmisliti o svemu tome što Lovke piše i onda konstruktivno razglabati kako napraviti koju pjesmu.

Da je po mome, ovaj Lovkeov strašno komičan libreto trebalo je postaviti prema poglavljima koja su u knjižici odvojena digital art slikama "Oko moje glave I", "Oko moje glave II", "S rukama u džepovima", "Odvojenost", "Izgovor", "Pepermint", "Pojilo", "Pokisli", "Umnjak", "Pogrbljena" i "Znojna vila". U njima se nalazi po 2-3-4 djelca u stihovima i prozi, a samu glazbu prilagoditi tematikama i Babilonci kakvi jesu, mogli su raspaliti po neo-folku, dark-waveu, industrialu, noiseu i eksperimentima, ali tamo gdje oni trebaju biti. Kad se čitaju stihovi "Glib" ('čujem, dole iz sela ide neka halabuka, gore sa planine zvuci motornih testera i rika životinja') trebalo se porašpati s noiseom i harshom, kad je erotika u pitanju mogla su se daleko sretnije riješiti dva pokušaja obrade "Sukuba", a kod najkomičnije "Bor selo, 2034." trebao se zasvirati neki srpski lokalni tradicijski folk upriličen u neo-folk izvedbi. Ili nekako drugačije, štajaznam, hahaha, u industrial-metalcoreu, harsh-elektronici koja diže tempo i dramaturgiju. I dakako, glavni glumac Zdena trebao je naučiti akcent i uživiti se u libreto jer Lovkeove psovke u ovakvoj izvedbi uopće ne djeluju kao psovke, kada priča o lokanju rakije i frkanju duvana to jednostavno prođe bez ikakve vokalne radnje, te još cijeli niz itekako pikantnih, da se upišaš od smijeha, stihova i radnji ovdje uopće nisu potencirane sa smislom da bi one bile uzbudljive i komične kao što jesu kad se čita knjižica.

Sve ovo nalikuje na dramsku sekciju iz osnovne škole u kojoj profesor književnosti izabere jedan tekst i pokušava malim glumcima objasniti što bi oni trebali uraditi kao ekipa da djelo dobije svoj cjeloviti smisao. Ali klinci ga ne kuže najbistrije, misle da je dovoljno pročitati i naučiti napamet "Drva" i dobiti peticu: '...vozimo Aplja i ja neka drva mom selji, grabova, noć, magla/... i zaglavimo se mi, on meni i oca i majku i seme i pleme i počne kiša, a ladno, ladno i on bruuuum, vruuuuum, ma jok i poturam ja pod točkove i ćebe i kartone i neke daščice nađem iza, tu, tc, Aplja izvadi onaj njegov mobilni, al džabe, nema signal, onda počne da psuje i šutira one gume, psuje, psuje i odjednom ništa, gle, pa on pao, Apljo, Apljo ej bre, ja se derem, a on gleda belo, strefilo ga, tu, na sred puta i poče da zvoni onaj njegov mobilni, al dođavola, ja ne znam da se javim, pokiso stojim i razmišljam, nit selja dobio drva grabova, prvu ratu celu, i moj deo, Aplja dao onom Tomi za vodomer, da mu ugradi u selo, a Aplja umreo, a mlađi od mene, i sad šta ja da radim...'.

Tu je trebalo dati strahovite dramatike i vokalne i glazbene, te brda i čudesa režiserove motivacije svojim akterima. A možda ugostiti i samog Lovkea da on to vokalno interpretira. Zna se, u svome bendu Duo Trojica to radi jako dobro. I pijan i pripit i trijezan i mamuran. Ide njemu.

Ah, šteta što je ovo ispalo ovako nabrzaka... Umro Aplja u nespremnosti Babilonaca, i šta sad da se radi?

Naslovi: 1.Klopka na štakama/ Krhko nadahnuće nad Borem u kom opštim samo tako/ Imam/ Glib/ Siloviti brlja/ Čovek na sedimentu/ Meki đoka/ Pera, 2.Riblja musaka, 3.Meki đoka, 4.Tvoj muž/ On/ Konj, 5.Sukuba, 6.Nije/ Noć/ Trnja/ Ptica/ Bor selo, 2034., 7.Bela/ On/ Drva/ Koze, 8.Sukuba

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 23/07/2014