Geografska lokacija vrlo je bitna u Lovkeovom opusu. Dok na literarnoj sceni spisatelji iz faha alternativne književnosti većinom preferiraju velike gradove, prividne ekonomske i kulturne destinacije razmetavši se urbanim i kurentno suvremenim temama digitalnog doba, Lovke se posvećuje onoj drugoj, marginaliziranoj sferi koja praktički ne postoji na književnoj mapi. Premda u globalnoj književno-teritorijalnoj konstrukciji niti Beograd, Niš, Skoplje, Sarajevo, Podgorica, Ljubljana, Zagreb ili Novi Sad nemaju onu ulogu poput Beča, Praga, Budimpešte, Trsta ili svojevremeno Pule, oni su centri država i područja gdje je smješten ponos i dika kulturnog nacionalnog identiteta. Međutim, gledano u stvarnosti svi su oni gotovo beznačajni jer ne žive u nikakvom važnom literarnom djelu izuzev Sarajeva; važnom po onom rejtingu da se obrađuje u školama i na fakultetima ili da imaju ambicioznu konotaciju razvijenog interesa za prizor i atmosferu poput daleko kultiviranije i fleksibilnije filmske ili popularne glazbene kulture.

Lovke je svijestan činjenice da se s 40-tak godina na plećima učahurio u sjeni dalekog predgrađa od nekih velikih centara, u nekad moćnu industrijsku zonu Bora, a danas samo iskorištenu i iscrpljenu provinciju u kojoj se ekonomska propast reflektirala i na opći društveni moral iznjedrivši avetinjski kulturni areal polunapuštenog grada i ruralne okolice s mrakom oporog i sirovog balkanskog primitivizma. Kao što su u njegovom prethodnom literarnom komičnom djelcu "Lud je, rekli su im kod kuće" (Bratstvo duša, 2013) vodeću ulogu u kratkim pričicama dobili antijunaci što nesvijesno žive satiru stvarnog života, on u ovoj zbirci poezije originalno objavljenoj na ćirilici (Caша Д. Ловић - "Цвеће за твој гроб") vrši analizu svojih emocija suprotstavljenih njihovom svjetonazoru. Točnije, ovdje je epicentar antijunakinja, žena, voljena osoba, priležnica u više varijanti, više izdanja i više likova nesputanih nekakvom prividno-maglovitom idilom života u zabiti. Trend je naime, osobito u beletristici ili hipsterskoj subkulturi istraživanje zašto se sve češće uzmiče pred tehnološkim napretkom gdje čak i oni bez nekih vjerskih ili filozofsko-umjetničkih sklonosti posežu za tihim utočištem, meditacijom, mantranjem, izolacijom barem od petka uvečer do ponedjeljka ujutro smatrajući da ovakav kratkotrajan boravak može pružiti uzbudljive vidike za punjenje psihofizičkih baterija. No, Lovke nije naklonjen takvoj idili povremene romantike već onoj daleko turobnijoj stvarnosti u kojoj je tehnološki napredak sveden na poluraspadajuće motorno vozilo na 4 točka, bicikl i kućni telefon što ne funkcionira najbolje u slučaju vremenskih nepogoda, a interijer sobićka između ostalog čini peć na ugljen, drva i sasušenu stočnu balegu što zagrijava odavno pokvarenu peglu, poneku mačku i psa, te ukućane koji su u vječitoj svađi neskladnog i neurednog života uz nezaobilaznu proju na stolu muzeći krave i u ciču zimu razbijajući led iz cisterne s vodom. U tako zorno prikazanom okružju gdje je vrhunac civilizacije dolazak struje u selo i nestanak patrijarhalne porodične hijerarhije nakon raspada Osmanlijskog carstva, a žena osjetila šansu da zavlada i prevlada u krugu muških baraba izmučenih teškim fizičkim radom i nakvašenih rakijom, Lovke preispituje poglede na ljubav i odanost, te na to što ustvari pod takvim okolnostima znači ostati psihički zdrav, sačuvati živce i ne zastraniti nekom demonskom stranputicom koja vreba u svakom trenutku.

Njegove antijunakinje nisu nužno ljepotice i carice iz spavaćih soba premda knjižica ima nekoliko vrlo erotskih ilustracija. One su možda ružne i neugledne, vitke i frustrirane, debele i pametne, sve su nekoć bile voljene i drage, no mahom je svaka od njih težila presložiti kockice u životu po svome nahođenju s mnoštvo neuroza na štetu partnera. Željele su biti dominantne grubo kršeći nepisana pravila o poštivanju, oprostu, prihvaćanju stvarima takvima kakve jesu i premisama o tome koliko ljubavni partneri uistinu moraju biti strpljivi i popustljivi jedan prema drugome.

Lovke kroz 13 poduljih pjesama u slobodnom stihu ne obasipa standardnom ljubavnom poezijom koja uključuje emotivnu ushićenost, ekstazu, naglašenu erotičnost, romantiku ili patetičnu lamentaciju mada se trudi prikazati koliko mu je stalo da svaki dan doživi 'mali spektakl'. On je daleko skloniji onome što slijedi nakon svih uzbuđenja melodramatike - razočarenje, prevara, manipulacija, zloba, osvetnički revanš i mržnja. Romantika u opsukrnom i siromašnom društvu je potrebna isto kao i u bogatom. Može se uživati poput hipstera u povremenim vikend-izletima ili godišnjim odmorima daleko od urbane vreve, no živjeti jedan nimalo idiličan, već vrlo grub i surov život na granicama optimalnog nije lako.

Ovo nije zbirka poezije od koje bi fan 'ljubića' ostao sretno oduševljen jer je saznao neke nove štoseve kako nametnuti pravi mamac na udicu, Lovke se gorko obrušava na neusklađenost odnosa i poremećene stavove. Pun je mraka, emotivne gorčine i razočarenja poput Tom Waitsa, Nick Cavea ili P.J.Harvey, ispisao je snažno upečatljive pjesme što zahtijevaju podrobnu analizu samog čitatelja donoseći svoj epitaf usahlim ljubavima i svemu onome što je ostalo od njih.

horvi // 03/11/2015