Da je ono pradavno vrijeme grčke kulture s amfiteatrima, tragikomedijama, arhaičnim Olimpijskim igrama (a i zanosnim nimfama i sirenama), Ivan Hozjan bi zasigurno bio pjevač, pjesnik i narator s lirom šireći prve pojmove o lirici kao novoj književno-teatralnoj disciplini impresionirajući elitu s Olimpa. Mogu si ga zamisliti u bijeloj togi s lovorovim vijencem oko glave kako sriče stihove pred otvorenim gledalištem šetajući između plamenova uljanica i baklji u sumrak večeri prebirajući nehajno 'plin-plon' po liri tek toliko da ima pozadinski zvučni ambijent koji i ne mora odgovarati vokalnoj intonaciji, odnosno suzvučju akorda što, koliko mi je poznato, u ono vrijeme još nije postojalo. Ima nekih naznaka iz tog perioda da su postojale neke skice glazbe stare Grčke po kojima su neki etnomuzikolozi i istraživači pokušali konstruirati zvuk, jednom mi je dopao pod ruke taj zapis u prvoj polovici 90-ih prošlog stoljeća, ali nisam nimalo ostao impresioniran. Bilo je to neko naklapanje po harfi, citri i liri kao da se dijete igra po žicama, no ne vjerujem da je ta transkripcija bila idealni pokazatelj glazbene vještine izumrle kulture. Nekog đavla je netko pred dvadesetpet-trideset stoljeća znao svirati. Ako ništa drugo, barem pastirsku frulu i fanfare za Olimpijske igre… Da ne zaglibim u mitologiju s nepotrebnim hipotezama, Ivan ima sve predispozicije za mitsko-arhaičnog liričara: objavio je dvije zbirke pjesama "Scenografija" (2015) i "U čarobnom svijetu ispod bakine pegle" (2016, obje Bratstvo duša) u kojima ide u sitne, one prosječnom čovjeku neprimjetne detalje poput djeteta što opaža sasvim drugačijim senzorima koji su odraslom čovjeku poprilično 'ograničenih' mogućnosti. Recimo ovako: odrastao čovjek ima pojačanu empatiju prema slijepoj osobi, dok se dijete uopće ne obazire na taj, takav i sličan potencijalni invaliditet. Njemu senzor hvata radnje i karakter tražeći igru i zabavu, tek negdje u pubertetsko doba počinje se razvijati dojam oko takvog invaliditeta kao hendikepa koji se ne može zanemariti, a Ivan je svojom poezijom uspio sačuvati takav oblik osjetila da nonšalantno iskazuje upravo takav specifikum koji je obrnuto proporcionalan navodnoj 'zrelosti' odraslog čovjeka.

A upravo tako namještenim senzoriranim čulima bacio se i u stvaranje ovog instrumentalnog albuma koji, vrlo interesantno, ima određenih hendikepa koji su veoma dobro i inteligentno usklađeni. Sad ne bi bilo zgorega da vam ovdje prepisujem prolog otisnut na omot cd-a uvjeravajući vas da je album "Oblaci" djelo nekakvog hendikepiranog muzičara, recimo gluhog i da je s obzirom na taj hendikep stvoreno nekakvo remek-djelo Bethoweena. Ma ne. Glazba je izvedena uglavnom na klavijaturama, sve u staccatima, a ponegdje se koristi kao pratnja fretless bas i akustična gitara, no kod Ivana je to tek samo alat isto kao što je slikaru kist, kičica, olovka, ugljen i neki drugi pribor s kojime nanosi boje na štafelaj da bi prikazao svoju imaginaciju. Ili kiparu koji od svakojakih materijala stvara skulpturu.

A ako se promotre Ivanove zbirke poezije (obje sam pročitao i recenzirao), posebice prvu "Scenografija" koja je pejzaž u stihovima gdje je dojmove iz prirode vrlo fino, ali bez mnogo emocija transkriptirao u liriku, tako se vrlo slično oprobao i na dočaravanju različitih oblaka koje prenosi u zvuk. Recimo da slijepoj osobi želi zvučno prikazati kako izgledaju oblaci, a za to uopće nije potrebna neka specijalna vještina virtuoznog muzičara (Satriani i Maxim Mrvica bi tu nasrali koječega), već velika mašta i talentiranost koja izlazi iz zacrtanog kruga glazbene umjetnosti. On se ovdje ne bavi nikakvim striktnim žanrom, pomisliti će te, ambijentalnom, klasičnom glazbom, new ageom, moguće neo-folkom, bluesom, elektronikom… Ne, ništa od toga. Prihvatio se običnog komada praznog papira, ovaj, praznog foldera na hard-discu, prištekao klavijature i fino našarao gomilu staccato tonova u pravilno raspoređenim arpeggima protkanim s nekoliko oktava i različitih boja insinuirajući fagot, klarinet, bariton gitaru, klavir, harmoniku, obou, flautu… radeći svojevrsne mini etide, odnosno 'vježbe' za prste bez ikakvih prevelikih vragolija koje bi vukle na onu standardnu glazbenu infrastrukturu melodije, harmonije, ritmike i sklada od kojeg bi mu napaljene obožavateljice ko' Franz Lisztu bacale navlaženi veš na pozornicu. Ili, nedaj Bože, pop konstrukciju 'uvod-kitica-refren-solo & repeticija'. Njega to uopće ne zanima, barem mi se tako čini, jer on slobodno šara svojim apstrakcijama zvuka opisujući nebo nakićeno raznim oblicima oblaka: onih koji donose kišu, onih nošenih na povjetarcu, onih sivih koji su olovno teški, pa onih što su na plavičastom svodu tek blijede naznake budućeg nevremena, pa grmljavine i pljuskova, pa onih ozonskih i tako svakojakih skicirajući mic po mic njihove redovito nepravilne konture koje nikad nisu iste, ali atmosferično i praktično uvijek finiširaju s istim rezultatima. Svaki oblak, oblačić, oblačak, a i boje nebeskog svoda su uvijek drugačije. Kod kauboja iz presmiješnih western filmova su žarkih frajerskih boja, u darkera su najbolje mračne vampirske 'kumulacije' s punim mjesecom i oblačinom koji će tek doći, u ratara se godišnje izmjeni cijeli ciklus pogodnih i nepogodnih oblaka (kuku lele ako će tuča), za sprovode je najbolji najsiviji sivonja s maglom, za predizbornu kampanju 'naše najljepše plavo nebo u koje vjerujemo da će nam donijeti beskrajno lijepu budućnost', onome u Remetincu je najbolja pomrčina zakona, a samom Ivanu je prirodna slika svih tih figura koje se nadvijaju iznad njegove realistički-impresionističke aure s kojom pobija bilo kakvu sinergiju s ovim sistemom.

U tom aspektu je potpuno dočarao vizualizaciju koji put i s disonantnijim tonovima u čemu je šareno nakitio "Cirrocumulus lenticaris" s fretless basom što u ponekim skladbama ima i prizvuk čuvenih djela Mick Karna (eh, taj njegov fretless, slava pokojnom velikanu). "Altocumulus floccus" je u kombinaciji sva tri instrumenta (klavijature, fretless i akustična gitara), a ne može se ne primjetiti kako sve to ima ambijentalni jazzy prizvuk s velikom dozom eksperimenta, ali nikako free-jazzerskog. Onaj hendikep kojeg će primjetiti tek oni navodno 'zreli' ljudi, odnosi se na samu suštinu slijepog ili gluhog, a to su muke kućne tehnike za snimanje zvuka. Ivan je neke demo sekvence prvo snimio na mobitel, slušao ih na jedno uho, a onda paralelno svirao klavijature dodavajući sloj po sloj, baš onako kako što to slikari na staklu prvo moraju imati olovkom nacrtan crtež, staviti ga ispod stakla, zatim nanositi prvo podlogu, a onda tek mic po mic ostale detalje i paziti da ne prekriju onu suštinu koju žele istaknuti. A u svemu tome mu se desio nepredviđeni kuršlus. Pred kraj snimanja mu je krepao kompjuter, pa su kompozicije "Cirrus fibratus" i "Cumulus humilis" ostale okrnjene (uf, u ovoj potonjoj treba paziti kad se sluša - točno na 1.28 iskoči neki kakofoničan zvuk koji probija uši), neke su reducirane, u nekima je ostao samo fretless, a najkompleksnija i najdulja "Cumulonimbus capillatus: Nastanak/ Pljusak i grmljavina/ Smiraj" (čak skoro 18 minuta) je tako tiha da se jedva čuje do jedanaeste minute jer je trebala biti snimljena na prastaroj gitari koju je Ivan pronašao u bakinoj garsonjeri gdje je sav ovaj čudesan sklop snimao od 27. kolovoza do 6. rujna 2016., no kako je taj poduhvat zahtijevao promjenu žica koje su duplo starije od njega, mučenje muke sa zaglavljenim šarafima, štimanje, podmazivanje, korištenje kliješta i nabijanje žuljeva, odustao je od tog načina, sve odsvirao na električnu gitaru, a kad je preslušavao snimku, ustanovio je da mu je zavjesa potezanjem praznih žica pokvarila najbolji snimak. Ih, kakvog li baksuza! Hahaha! Mislim, jeste vrlo smiješno, no nadasve iskreno i neglumljeno je sve ovdje ostalo upravo tako kako jeste.

Prvi put sam ovaj album, a ima ga čak 53 i pol minute slušao vozeći bicikl na posao preko mp3 playera. I baš mi je u slušalicama svirala spomenuta "Cumulus humilis" kad sam se zaustavio pored semafora na križanju Selske i Zagrebačke (bivša Slavonska) kad odjednom '&%$#*+BRUMŠČŽNJ'! Skoro sam se usro'. Pa koji qrc? Da me nije maznuo neki kamion? Da nisam već mrtav? A nisam niti testament napisao kome ću ostaviti sve svoje dugove? Smrzo' sam se u sekundi ko' da me ošinula Informbiro Rezolucija 1948., kineski industrijski preporod o darivanju svih metalnih predmeta u kućanstvu za izradu jednog ili dva metka protiv mrskog neprijatelja i Čaušeskova odluka da svi građani Rumunjske imaju pravo mjesečno na 15 dkg parizera, jednu litru jestivog ulja i dva litra mlijeka kako bi se izgradnja komunizma mogla nesmetano nastaviti zacrtanim tokom. Sve istovremeno.

Eh, to je taj trenutak '1.28' koji je najprovokativniji na cijelom albumu. Potpuno sam se drmnuo iz letargije i jako slatko nasmijao kako je ovaj Ivan Hozjan sasvim slučajno avangardan s ovakvim ama baš ničime izazvanim efektom lo-fi pristupa u kome uistinu ima svačega i muzikalnog i relativno dobro, ono školski odsviranog i van žanrovskih relacija nove klasične glazbe (rock ovdje ima ponajmanji ulog) i tog zvučnog 'crtanja' oblaka poput djeteta i naivnog pristupa i finoće izraza i ljepote, a i neprijeporne originalnosti glazbe koja nije niti za ples, niti za svadbe, niti za sprovode, niti za situacije u kojima se traži podloga za relaksiranje 'samo da nešto svira', a ponajmanje neki pop kontekst koji se odašilja iz svake komercijalne radio stanice. Ovo je sasvim drugačija glazba koja je tek počela svoj ciklus. Možda baš i oživljava stare grčke liričare s lirom u instrumentalnom performansu namjenjenom namrgođenom Zeusu kome nektar toči Dionis da ga udobrovolji prošaptavši Hozjanu: 'sviraj mu nešto o oblacima, stari Zeo je opet u svojem svijetu'.

Originalan i sasvim neobičan instrumentalni album koji nadebelo miriše na neo-classical/ avangardu o kojoj ovdje možete često čitati sa izdanja Innova Recordings. A ako Hozjan nastavi s glazbenim opusom(a zašto ne bi?), tko zna, možda će mu baš ovaj rad postati legendaran. I mogao bi se prepričavati. Uglavnom, Zeus je vrlo zadovoljan. Palac gore, a mora biti i bolje!

Naslovi: 1.Cirrus fibratus, 2.Cirrocumulus lenticaris, 3.Altocumulus floccus, 4.Cumulonimbus capillatus: Nastanak/ Pljusak i grmljavina/ Smiraj, 5.Cumulus humilis, 6.Altostratus nebulosus, 7.Stratocumulus castellanus, 8.Cumulus castellanus

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 24/05/2017