Skoro sam odustao od daljnjeg čitanja Neil Youngove autobiografije kada sam do 100te stranice nabrojao 147 automobila i 213 gitara koje je isti posjedovao ili ih još posjeduje. Naravno, svaki/svaka od njih je imao/la i neko ime. Ipak, zanimalo me do koje ću brojke stići na tih 256 stranica, koliko mi je još preostalo. Pa sam nastavio.

Osim toga, zanimalo me i da li se do kraja knjige "deda" vratio porocima (alkohol + marihuana) kojih se odrekao neposredno prije početka pisanja, nažalost ne zbog pisanja nego zbog opake bolesti, aneurizme mozga, koja ga je snašla. I to nažalost nije bila jedina nedaća koja se tijekom godina nakalemila na njega i njegovu obitelj. Odmalena ga "prati maler" - preko njegovog zabrinjavajućeg dijabetesa koji mu je ustanovljen kad je bio klinac do požara u štaglju u kojem mu je izgorilo sve moguće i nemoguće i bolesti sina.

No, ono što je činjenica je da već dugo, ako uopće i jesam ikad, nisam čitao tako zbrčkanu knjigu kao što je ova. Da li to pripisati njegovoj bolesti, odustajanju od poroka ili nečem drugom, pitanje je na koje nikad neću dobiti odgovor, a volio bi ga znati. Jer, ako je u pitanju nekozumacija sredstava raznoraznih, bilo bi zgodno pročitati nešto pod utjecajem istih.

"Mislim da ću morati mudro koristiti vrijeme i ne lutati previše mislima želim li uspješno iznijeti teret što sam ga toliko pažljivo nosio do ovih udaljenih predjela. No nije to moj jedini zadatak."

Uglavnom, iako bi ovo trebalo biti lako štivo, od čitatelja zahtijeva punu pažnju, jer Young je čas u dalekoj prošlosti, čas u sadašnjeosti; čas je sa svojom Lionel željeznicom, čas nas uvjerava da je njegov izum audioformata PureTone nešto mnogo bolje od mp3ca, a iskreno, puno rađe bi pročitao neki sočan trač s neke davne turneje, kojih ili nije bilo, ili ih je izbjegao ispričati.

Čestitam sebi jer sam je pročitao, a sad idem slušati njegove ploče, jer sviranje mu ide još uvijek bolje od pisanja.

pedja // 01/04/2014