Damir Kukuruzović Django Group je skupina koja je široj populaciji poznatija po suradnji sa slovenskim kantautorom Zoranom Predinom u njegovom gypsy jazz projektu, nego samostalno. Sa svojom grupom, kako joj i ime kaže, crpi inspiraciju i ostavštinu belgijsko-francuskog (ili obrnuto, kako vam lakše) gitarista Djanga Reidhardta. A Damir osim što svira, a to radi vrhunski, podjednako kvalitetno vodi i Siscia Jazz Club u Sisku, jedan od rijetkih klubova van Zagreba u kojem je naglasak na ovoj glazbi. Zajednički nazivnik svih Damirovih albuma je što je na naslovnici albuma uvijek pisalo i nekoliko gostiju. Na ovom zadnjem tu su njemački gypsy jazz gitarist Wawau Adler, koji s Damirom dijeli i naslovnicu albuma, zatim Raphael Fays, francuski gitarist istog žanra, te naše regije listovi, Vlatko Stefanovski i Zoran Predin. Album je sniman u Damirovom klubu u Sisku, sadrži deset pjesama od kojih su sve, osim Predinove "Uzmi me", jazz standardi.

Naravno jazz standardi iz gitare Damira Kukuruzovaći i negove Django skupine imaju posebno privlačan ton i ciganski pristup, gdje glazba navlači osmijeh na lice i može vam idealno poslužiti za razbijanje monotonije tmurnog jutra. U prve tri pjesme sjajno se nadopunjuju Adler i Kukuruzović i teško je reći dal je lakše izdvojiti električnu ili akustičnu gitaru. A kako svaki Django ima svog Grappellija, tako i Damir ima svog u liku i djelu Brune Orlića, koji kroz cijeli album stoji rame uz rame s ostalom teškom artiljerijom vrhunskih gitarističkih virtuoza. "Swing 48" jedna je od onih u kojoj je Orlić možda i najviše pokazao svoje violinsko srce.



Predinova "Uzmi me" jedina uz autorsku crtu posjeduje i vokalnu dionicu. Zoranov glas i način interpretacije idealno je pripojasan Djangovim sljedbenicima. Pjesma ima radiofoničnu crtu, te pjevni karakter i nekako sumnjam da postoji netko kome nogica neće krenuti u ritmu ove glazbe. Stižemo i do "Heavy Artillery" na kojoj gostuje Stefanovski. Vlatko u svojoj solo dionici ipak više provlači standardnije blues sheme oplemenjene vlastitom kuhinjom, a možemo čuti kako mu se Kukuruzović na kraju solaže zahvaljuje uz osmijeh. Raphael Fays u pjesmi "Minor Blues" uz neprijepornu tehniku, pokazuje i brzinu, kad negdje u sredini pjesme krene sa slobodnom interpretacijom "Bumbarova leta". "Out Of Nowhere" i "Je Suis Seul Ce Soir" donosi retro zvuk Gretsch gitare koji me asocira na šetnju morem i uživanje u tihoj jutarnjoj zori. Kukuruzovićeve verzije ove dvije pjesme imaju pogođen mediteranski štih i surfersku atmosferu noir filmova. "Claire De Lune" (poznata iz opusa poznatih gitarističkih virtuoza The Rosenberg Trio) vraća album na gypsy jazz kolodvor, a fade out pjesme crta slike vlaka koji odlazi, a u njemu se nalazi vaša najdraža osoba. Za sam kraj ostavljena je veselija "Whispering" u kojoj samo potvrđuju zašto je Damir Kukuruzović Django Group perjanica tuzemne gypsy glazbe.

Govoriti o albumu "My Django Family" kao najboljem ostvarenju Damira Kukuruzovića nepotrebno je. Gosti na albumu dali su svoj pečat kompozicijama, a sve zajedno ima i odličan produkcijski pristup. Ponekad se pitam može li ova glazba doći i do širih masa, jer svojom atmosferom neosporno ima tu liniju. Nažalost domaća jazz glazba (neovisno o podvrsti) već je dugo na margini, pa je možemo gurati i u alternativnu. Što glazbenici koji se njome bave nimalo ne zaslužuju. A poslije ćemo se čuditi kad svijet prepozna nešto što je nama promaklo. Ali to je već sta(nda)r (dn)a priča.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 02/04/2015