Izgleda da "Ajme meni nije mi dobro" do daljnjeg ostaje jedini evergreen zadarskih zafrkanata od kojih se očekivala salva sličnih štoseva.

Zadarski pop-rock četverac s unplugged navigacijom koju su sami nazvali dalmatinski hop-cup već je sa svojim prvim demo materijalom i singlom "Ajme meni nije mi dobro" ostvario enormno veliki uspjeh probivši magičnu demo barijeru plasiravši se u radio eter i van granica Hrvatske. S ovim iznimno osvježavajućim hitom koji je 2009. drmao vrhovima top ljestvica i postao velikom gubitničkom himnom (vrlo je popularna po hrvatskim kaznionicama i zatvorima), očekivao se adekvatan komercijalni potencijal satkan od zvrkastih štoseva i domišljato sročenih stihova. Međutim, prvijenac "Didonanu" je zatvoren album u lokalne okvire bez većih komercijalnih aduta i prati sljedbeni niz gomile ex-Yu izvođača koji su ostvarili veliki hit sa zabavnim predznakom i potom se negdje zagubili u marketingu komercijalnih ploča peglajući s prokušanim, uglavnom lakoglazbenim forama. Prisjetimo li se slučaja Novih fosila koji su startali kao opskuran comedy-rock band ranih 70-ih ("Kad Milivoj zasvira rokenrol"), Ivice Šerfezija ("Ja idem u Kanzas Siti"), Dubrovačkih trubadura ("Mi smo dečki kaj pijemo stoječki"), Vajte i Teške industrije ("Zlatna ribica"), Pro Arte ("Tike tike tačke"), Jimmy Stanića ("Moja kobila Suzi", "Kauboj Đimi"), Andrej Šifrera ("Moj brat"), pa i rokerski satiričnih prvijenaca 7 mladih, Boris Bizetića i Rokera s Moravu, te cijelog niza vrlo sličnih pop-rock pošalica ("Trla baba lan" - Korni grupa, "Vjetar sa planine" - Čuvari gromova, "Top" - Jutro, "Ča će mi copacabana" - Oliver Dragojević, "K-15" - Prava kotka...), svima njima je bilo zajedničko da su ovakvim šećerlamama samo zagrebali po površini s namjerom da si raskrče put ka definitivnom uspjehu. Da se sada ne ulazi u detaljiziranje povijesnih činjenica glazbene scene nekadašnje države ili ne tako davno sličnih pokušaja Dreletronica, Čubija, Mucala, Žan Jakopača, pa i Vatrogasaca... ovi dalmatinski zafrkanti nisu ništa bitnije pobijegli sa svojim načelima od bivših komercijalnih vedeta. Jedina sitna razlika jest da su njihova glazbena uporišta s obje noge u rock tradiciji mainstreama unplugged MTV fazona s tek rijetkim otklonom u punk ("Brod"), boogie a'la Status Quo - Parni valjak ("Dido je lud"), country ("Dido moj") ili indie vode koji je primjetan u skladbi "Na škoju" i posljednoj "Mali gavun" s očitim shoegazerskim melodijskim referencama. Sve pjesme odreda su izvedene u istom sazvučju akustične gitare, električnog basa, bubnjeva i višeglasnih arija s ponekim sitnim nadvikivanjima, a povezane su skladnom zabavnom pričom o ribaru didi i njegovoj nani, ribarenju, maslinama, smokvama, tovaru i svakodnevnim dogodovštinama uz bocu vina, balote i kurbe. No, sva ova njihova zafrkancija koliko god da bila zabavna i neopterećena za uho, suviše je linearna s predvidljivim rimama i tanko-prozirnim pričama, a na momente je i patetična (primjerice "Lipa parcela" i "Lokaduri" s pokušajem oživljavanja serenada Dubrovačkih tubadura), međutim manjka joj barem još dva-tri prava pogotka kao što je "Ajme meni nije mi dobro". Jedan pravi štos na 15 pjesama je premalo. A uzeti spomenutu Vajtinu "Zlatnu ribicu" kao melodijsku nit vodilju za kratku pošalicu "Ciu" i nije neki osobiti štos.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 18/09/2010