Bez obzira koliko ste ju voljeli ili vam je išla na nerve, pjesma neasocijativnog imena "Treblebass" bila je nezaobilazna. "Raširi ruke, ruke su ti snažne..." pjevali su svi: djeca, djedovi, bake, sobarice, kuharice, spremačice, doktorice... Bio je to veliki zalog za budućnost svadbasa. I taman kad smo pomislili da se grupa konačno odlučila krenuti onamo gdje navodi putokaz na kome piše "pop", raditi stadionske koncerte i zgrtati pare, momci i djevojke su imali druge ideje. Naime, svrstavati svadbas u pretince općedopadnog glazbenog konzumerizma prosječnog hrvata i nastaviti utabanim stazama "snažnih i raširenih ruku" nije im se dopalo, već su odlučili vratiti se (i približiti) prvijencu "Jug"-u. I tako je nastao "Još", najnoviji i naj-indie album kojim band raščišćava s duhovima prošlosti (preciznije, s prethodnim albumom), bježi od komercijalizacije, i zasigurno polučuje trljanje ruku indie-jaša, kojih danas, kad je indie trend, ima ko šalate.

Dakle, nakon 6. godina "Još" se rodio. Imamo li razloga za veselje? Album otvara "Gubimo", pjesma koju smo već neko vrijeme u radnoj verziji imali prilike čuti na net-u. Odmah ću reći, iako ne toliko kompleksna i ambiciozna kao neke sljedbenice, meni osobno najbolja pjesma albuma. Lijepo pogođena atmosfera, vokal koji se u nj sjajno uklapa i pomalo "The National"-ofski štih, uz, nažalost, završetak "iz vedra neba" koji kvari opći dojam. Takvi završeci koji zvuče kao totalni gubici inspiracije i ideje o tome kako završiti pjesmu napadaju ovaj album poput epidemije.

Već je sljedeća "Tvoja" još jedan primjer navedenoga gdje se pjesma naprasno skraćuje u trećoj minuti. Naslovna "Još" jedna je od tzv. ambicioznijih, "dvodjelnih" pjesama koja nažalost propušta svoju izraženu emo crtu razraditi i oboriti nas s nogu. Teško je naći pravi razlog zašto. Da li je stvar u mlakom uvodu, klišeiziranim stihovima do refrena ili ponekad banalnim riječima ("Postoji plan, ali je loš, i poslije kraja on nudi još") ostaje misterija. No zato drugi dio pjesme (od "postoji plan" nadalje) sjajno kulminira Grandaddy-jevskim gitarističkim riff-ljanjem, da bi već par sekundi kasnije sve bilo pokvareno uvođenjem neke... ne znam kako bi to uopće nazvao... heavy/hard rock dionice kojom se totalno zatire spomenuti riff. Sjajna ideja je, nažalost, upropaštena. I nije jedina, nažalost... ... jer slijedi "Dolje", eklatantni primjer upropaštene ideje. No ovdje znamo razlog: Ljubica Gurdulić se nažalost, kao glavni vokal banda, totalno pogubila! Dobivate osjećaj da ona i ostatak banda ne izvode istu skladbu i da bi, da se radi o instrumentalu, svi bili kudikamo sretniji. Isti efekt je u "Crno bijelo" koja bi bez vokala funkcionirala kao solidan, iako šablonizirani, post-rock.

No, vratimo se tamo gdje smo stali prije skoka na "Crno bijelo". "Daj" i "Sve što trebaš" (jedna od njih čak u ulozi promoviranja albuma) kao da su ispljuvci sa prvijenca "Jug"-a. Dapače, siguran sam da se u ono vrijeme ne bi našli na albumu, jer kvalitativno ne bi zavrjeđivali. I tu više nema smisla gubiti vrijeme na njih.

"IIII" je simpatičan instrumental u kojima svadbas pliva bez problema (nije čudo da se dobar dio opusa oslanja na glazbu za film i predstave), no već sljedeća "Molim te" pati od starog problema: lijepi zaplet koji, istina, u trenucima bespotrebno podsjeća na EKV: "Iza prozora je svijet bez kraja, svijetli mali poklon", zatim jako fini refren sa, ovaj put, Grandaddy-jevskim klavijaturama ("Crystal Lake"), a onda break i taman kad očekujete kulminaciju, dočeka vas totalno neinventivan kraj.

A onda ste već na "Glas u ušima" gdje Ljubica još jednom kvari standardno dobru instrumentalističku formu. Svakako poslušajte način na koji je otpjevana ova pjesma! Ako ste pomislili da stih refrena "Nad mojom glavom nebo, na čizmi prašina" pjeva Vanna, u krivu ste. Ma koliko interpretacijski podsjećalo! :)

Završna "10 dana" počinje mirnije, akustično, jednostavnije, vokal se ovaj put uklapa, a pjesma vrlo solidno "plovi" ukoliko ponovno zanemarite asocijacije na zastarjeli EKV (i to ne samo u nazivu). Buđenjem "struje" u drugom dijelu pjesme ista se raspada, vokal se gubi i ponovno nema smisla. I tako do kraja. I kako sad reći završnu riječ, a ne biti ljut?! Teško! Jer, album "Još" nije loš. Ali bogami ni dobar. Gotovo svaka pjesma skup je nedorečenosti i kontradikcija uz, što je najžalosnije, evidentno dobre ideje i namjere koje se rasplinjuju tim više što se pjesma primiče kraju. Band očito vapi za promjenom, željni su novog zvuka i inovativnosti im ne nedostaje. No svaki pokušaj uvođenja vokala u takve pokušaje izleta završava fijaskom. I tako, ma koliko iščekivali svako novo "dijete" hrvatskih glazbenika koji se odmiču od prosjeka i bore za bolje hrvatsko glazbeno sutra, ponekad, pokazalo se u ovom slučaju, niti 6 godina nije dovoljno! Potrebno je još.

ocjena albuma [1-10]: 7

danko // 28/02/2012