home > mjuzik > Dok glazba traje

kontakt | search |

BOA: Dok glazba traje (Menart, 2016)

Kad bi se ovaj deveti studijski album uspoređivao s prošlim "Indigo" (2013) na način kojeg su neki neshvatljivo isuviše rano otpisali, onda bi pao u zapećak poput "Govora tijela" (1983) što je nakon prva dva remek-djela s početka 80-ih bio erotska i emotivna ploča koja je također doživjela loš prijem kritike.

Boa je ušla u četrdesetu godinu od osnutka o čemu svjedoči bonus cd s gomilom pjesama nastalih još 1974-75 snimljenih na magnetofon gitarista i tekstopisca Slavka Remenarića i od tada su prošli mnogo stilskih, tematskih, personalnih, a i životnih promijena s tri velike pauze nakon kojih su se svaki put vrlo uspješno i kreativno vraćali iz hiatusa. Mada kod njih u slučaju "Govora tijela" nije bila ploča treće-sreće što se tiče publicističke strane, ona je iznjedrila najveći hit "Tako lijepa", a podvuče li se neka paralela, "Dok glazba traje" je spram spomenutog "Indiga" i još jednog prethodnog istinskog remek-djela "VII" (2012) ponovno povratak benda u slično emotivno raspoloženje kakvim su obilovali manje značajni albumi "Prvi val" (1990) ili "Dnevnik putovanja, skice ostanka" (2006) koji sadrže nekoliko velikih ultimativnih hitova "Svi tvoji poljupci", "Stup od soli", "Kao nekad", "Sve što imamo", mračni progressive/hard-rock "Misija" i sad već, na žalost zaboravljene laganice "Dnevnik putovanja, skice ostanka" i "Etherica" pod primjenim utjecajima David Sylviana (jel' se itko više sjeća te dvije zadnje spomenute pjesme?).

Tandem Mladen Puljiz - Slavko Remenarić je redovito dobivao salve pohvala kritike na račun angažiranih socio-političkih pjesama, uostalom "VII" je bio skoro dupke nakrcan takvim temama o vremenu Sanadera i 'zlatnoj groznici' (pa i nekoliko žešćih pjesama s prošlog "Indigo"), no kako su se vremena znatno srozala u imperijalističkom aspektu na bezazlene i apsolutno neuvjerljive političke figure što medijski više ne umiju niti trabunjati demagogiju, spontano su napravili pop album koji po ničemu ne zadire u grubu stvarnost života na ovim prostorima što se doslovno svodi na kretenariju zavitlavanja sirotinje. Mladen mi je u nedavnom interviewu jasno rekao 'jebeš politiku i sva ova sranja oko nas, ljubav je najvažnija!', a ta ljubav u slučaju ovog albuma dolazi od njih samih, njihovih porodica, djece i njihovih bližnjih.



I sad ne bi bilo zgoreg nego traćit vrijeme kako će nas ljubav spasiti i pomoći nam u ovim lelujavo-nestabilnim socijalnim i psihičkim trenucima, ne, "Dok glazba traje" je humani pristup prema toj još jedinoj ljepoti nečega što izumire kao što kaže potencijalni hit "Pijesak" koji je adekvatan nastavak proslavljene "Stup od soli". Definitivno su se okrenuli ljubavi, duhovnosti i onome što je kod njih uvijek bilo visoko postavljeno na ljestvici prioriteta - senzibilnosti poetike, ovaj puta skoro bez ijedne negativnije melodramatičnosti, mada su i u tome redovito pravi majstori skladanja pop pjesme koja se otkriva postepeno.

Uvijek se ima štošta za reći u emotivnom aspektu, a kako su vremena u kojima je ovaj album nastajao puna gloženja, svađa, nerazumijevanja, mučnih razvoda, trauma, raspada brakova i porodica, između ostalog i ulaska one glavne struje rockera u klimakterij (a i mnogi su nas znameniti glazbenici napustili), Boa je ponovno podarila jedan stanoviti 'angažirani' album, ovaj put generacijski govoreći iz vlastitog stajališta istovremeno promatrajući cijelu situaciju emotivnog krša koji puca na svim područjima ne podilazeći klišejima da pošto-poto moraju napraviti hit. Napravili su album za sebe, onako kako im se sviđa i kako se osjećaju u ovim godinama koje su već poprilično visoko nanizane (Slavko 57, Mladen 56) i kad se općenito razmišlja daleko više o penziji nego li nekom eksponiranju mladosti, proučavanjima očaranja 'tužnih igli, čaša zlih i spaljenog mozga' kao što je govorila pjesma "Slatke čari" (album "Ritam strasti").

Premda nisu odrastali sukladno trendovima sa svojom bivšom publikom koja je danas puno rijeđa i umije ih ignorirati na račun proslavljenog prvog ili drugog albuma, te nekih kasnijih hitova (a mnogi albume "VII" i "Indigo" nisu niti slušali), uvijek su bili moderan bend u datom trenutku vješto mijenjajući zvuk i produkciju, pa tako i u ovome gdje se točno može čuti i osjetiti da unatoč emotivnoj pop pjesmarici nimalo nisu za reciklažnu ambalažu. Napustio ih je dugogodišnji bubnjar i producent Mladen Malek (novi za palicama je Dražen Šolc, ex-Obećanje proljeća, Parlament, Parni valjak...), te klavijaturist Darko Braje (novi je Ivan Čačić što je radio s Krletom i inspektorima, Borisom Novkovićem...), a Boa se dala u potragu za novim zvukom s nepoznatim producentom Sašom Miočićem koji, iskreno rečeno, djeluje ono što je Steve Nye bio za Roxy Music i Japan.

Osjećaj kojeg im je Miočić ugradio u zvuk ovog albuma je sablasno fin, šminkerski prozračan, pun radikalnih promijena, mekan i suptilan, a opet ispeglano moderan da je naprosto teško povjerovati kako je Boa bend sa 40 godina karijere, a ne neka retrogradnja art/indie-rocka koja se fura na treće-četvrto koljeno naraštaja Roxy Music, Bowiea, Simple Minds (album "New Gold Dream '81'82'83'84") ili nekih kurentnih zvijezda koje posežu u vrlo sličan zvučni svjetonazor, primjerice Arcade Fire i Foals. Najbolji primjer složenih pjesama na ovome albumu je još jedan potencijalni hit "Nešto se promijenilo" i najkompleksnija "Nepovratno" koje koketiraju s mnogo toga prikazujući bend u onom malo znanom progressive obliku što im je uvijek bio 'tu negdje' nadohvat dahtajući iza vrata još od vremena "Melodrame" ili "Pored zida", dviju nezaboravnih laganica s početka karijere.

Unatoč tome što album nije nakrcan plesnim hitovima kao što Boa to zna napraviti, jedina plesna stvar uz "Pijesak" je uvodna "Svemirski prijatelji", daleko teže razumljivija tema što govori o stabilnom kreativnom trojcu - Mladenu, Slavku i Buću što su zajedno više od 25 godina. Slušajući ovaj plesnjak podebljan i rave klavijaturama, asocira da moguće govori o nekom 'našem' sveopćem sudbinskom životnom dnevniku, međutim upravo ta vječito sofisticirana lirska crta sakriva (i otkriva) mnogo intimnih detalja koji se kroz čitav album nižu i percipiraju postepeno. Od klasičnih ljubavnih tema, melodramatičnih momenata nerazumijevanja, sve do životnog sazrijevanja, egoističnih spoticanja, pretrpljenih gubitaka i samoće.

Još ranije realiziran singl s Remi "Daleko u proljeće" donosi šmek mnogih prijašnjih suradnji s Vannom, Josipom Lisac, Dianom Maleš, Ivanom Kindl..., a neke sasvim nove glazbene strategije (hip-hop, loop zahvati) ponovno vode Bou van klišeja potvrđujući stalno pravilo suvremenosti izraza s kojim odoljevaju zubu vremena pravilno dekodirajući dati trenutak za pronalazak adekvatnog zvuka. Naposljetku, pogođena je i pjesmarica i atmosfera ovih 8 skladbi koje su po izjavama samih autora nešto najbolje što su napravili u emotivnoj domeni, a bili vi fan benda ili ne, album je relevantan pokazatelj da niti nakon svih ovih decenija aktivnosti kreativne osovine benda ne posustaju održavajući visoku razinu kakvoće izraza.

Naslovi: 1.Svemirski prijatelji, 2.Dok glazba traje, 3.Daleko u proljeće (feat. Remi), 4.Pijesak, 5.Pjesma za nju, 6.Nepovratno, 7.Nešto se promijenilo, 8.Stvari koje znače, 9.Svi tvoji poljupci 2014 (feat. Ivana Kindl)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/02/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Axis Mundi

Decrepit Birth: Axis Mundi (2017)

| 23/07/2017 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Ispod ovog neba, EP

JEREMY: Ispod ovog neba, EP (2017)

| 23/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Live Necronomicon, live

MINISTRY: Live Necronomicon, live (2017)

| 22/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Snošaj faktora

ABERGAZ: Snošaj faktora (2017)

| 21/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Tourmaline

ANAHITA: Tourmaline (2017)

| 17/07/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
08_2017-humstok220x60.gif
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*