U epohi kada se Boa potpuno vratila u igru s tri posljednja vrlo srdačno primljena albuma, a po radio eteru se ipak nemilice najčešće vrte samo stari hit aduti poput "Tako lijepa", "Svi tvoji poljupci", "Stup od soli" i znatno rijeđe "Milion" ili "Kao mir", baš kao da ne postoje nikakve druge hit pjesme (primjerice "Zemlja", "Stol", "Na nišanu", "Živjeti od mraka", "Pijavice", "Jer ljubav je", "Kriva priča", "Daleko u proljeće" ili "Sve što imamo"), gotovo je nevjerojatno uzeti na preslušavanje bonus CD njihovog posljednjeg albuma "Dok glazba traje" i doživjeti drastično iznenađenje. Suočavanje sa stvarnošću što je Boa bila prije svojeg slavnog epohalnog debi albuma. Boa je nastala ranih 70-tih, već 1974. su Slavko Remenarić i Mladen Puljiz sviruckali kao osnovnoškolci akustične instrumente i bili opčinjeni pločom "Close To The Edge" Yes-ovaca iz 1972. (usput Yes bi 2018. trebao proslaviti pola stoljeća rada), a Mladen je, malo teže za povjerovati, pjevao na engleskom jeziku. Tada je Slavko dobio na poklon od majke novi poluprofesionalni magnetofon trakaš Grunding TK 745 s tri glave, tri brzine i nekim, tada gotovo nepojmljivim aplikacijama - mogućnostima nadosnimavanja, korištenja echo zvukova i stereo mikrofona. Bend je često mijenjao ime, nije održavao koncerte već je samo svirao za sebe i snimao brojne zapise na magnetofonske trake doslovce eksperimentirajući s magnetofonom uživljavajući se u funkciju producenta, odnosno onoga što se danas naziva demo/ d.i.y. djelatnost u kojoj nikakve osim autorskih ideja ne dolaze u obzir. Tako uostalom valja i doživjeti ovaj nevjerojatan tonski zapis od 19 probranih snimaka nastalih do 1977. na kome je uz njih dvojice još sudjelovao i Goran Domjanović, inače prvi bubnjar svirajući flautu i baratajući nekim elektronskim efektima. Njih trojica su bili opčinjeni mogućnostima magnetofona, ali su kao klinci vješto savladali i analogne instrumente. Mladen je već tada bio svestran svirajući gitaru, mandolinu, melodiku i harmonij (e-he-hej?), a vokal mu je bio posve izgrađen s prirodnim talentom za hvatanje intonacije, melodije i dočaravanja uglavnom emotivne senzibilnosti (na ovim snimcima je doslovce prethodnik brit-popa u visokim registrima). Slavko je, pak, bio većinom na 'žicama' (gitara, bas, mandolina), ali je znao zasvirati i flautu, te se kao vlasnik Grunding magnetofona isprobavao i s njegovim finesama ne dozvoljavajući da njihova tadašnja glazba ostane samo na suhoparnom bilježenju snimaka. Stisni 'rec', pa što ispadne. Naprotiv, tu se mnogo radilo i vježbalo, te svaki iole konkretan komad i snimao.

U ovih 19 kompozicija s uglavnom instrumentalnim karakteristikama bez bubnjeva nalazi se posve neočekivana slika benda koji će početkom 80-ih zasjati kao vitalna perjanica drugog naleta jugoslavenskog novog vala plesnom funk ritmikom, čvrstim staccato basovima i najmodernijom produkcijom debi albuma objavljenog 1981. Ono što se zna o tom epohalnom debiju zbog kojeg su mnogi ex-Yu bendovi posezali u švedski studio Tinnie Varge, ovom prilikom se apsolutno mora zaboraviti. Niti ja nisam znao što bih trebao očekivati od ovog dokumenta s obzirom da sam valjda jedan od najvećih fanova koji upravo taj debi smatra najboljom pločom svih vremena objavljenom na ovim područjima.

Elem, Boa ili kako god da su se zvali u tom periodu od 1974. do 1977. kada i datiraju ovi snimci je bio vrlo hrabar eksperimentalan bend trojice mladića punih istraživačkih sklonosti koji su djelomice osim Yes-ovaca bili nadahnuti i još tko zna čime, ali zasigurno nisu bili kao što bi se pretpostavljalo recimo Bowiem, Roxy Music, Ferryijem, Genesis s Peter Gabrielom ili King Crimson, tada ogromnim art-rock zvijezdama. Prije svega, u njihovoj glazbi se osjeća mnogo folk elemenata, pastoralnog ugođaja, kraut-rock poduhvata ranih Kraftwerk, pa psihodelije Pink Floyd, nečega što će se mnogo kasnije nazvati drone, pa elektro-akustične scene, ambijentalnih radova Brian Enoa nakon što je otišao iz Roxy Music, čak i motiva iz klasične glazbe poput menueta, a neki snimci djeluju, evo brat-bratu, kao da su proizašli iz radionice bjeloruskog Port Mone, osobito "T23" (Port Mone su instrumentalni avangardni world-music trojac iz Minska s bas gitarom, harmonikom i bubnjevima) ili rani noise Throbbing Gristle ("T25"). U pjevanim pjesmama s dosjetljivo posloženim melodičnim staccatima mandoline i akustične gitare, te harmonija, melodike i flaute bili su debela preteča shoegaza, americane i indie-folka (komadi "T5", "Summer '77", "T26") u kojima se uočava veliki kreativni lirski potencijal s hitoidno usklađenim aranžmanima. Iskreno govoreći da ovakav materijal danas naprave klinci od 13-14-15 godina, uvelike bi se glazbena javnost iznenadila da netko ipak zna svirati i napraviti kompoziciju od A do Ž bez korištenja digitalne copy/paste strukture, sampliranja i programiranja. Možda čak i ne bi povjerovala da je ovo odsvirano i snimljeno analogno. Jeste da ovo nije ona Boa koju znamo kao dance-rock bend što je koketirao s new-waveom, post-punkom, funkom, new romantics i elektronskim utjecajima, a u zadnje vrijeme i s indie-rockom i mnogo čvršćim formatima, te da nema sofisticiranu socio-političku priču koja se kod Boe, nažalost nekako doživljava prepovršno i 'nerockerski', a još ponajmanje 'angažirano' ili riječnikom snobovskog naraštaja što ne razlikuje špagu od klupka vune spremno konstatirajući 'Boa je nezanimljiva, više volim Bobana Rajkovića, a zadnji Iron Maiden je super'.

Kao demo materijal, ovo je bez ikakve zadrške genijalan dokument koji pokazuje da je Boa već tada bila zrela za prvi album koji ama baš nikakve veze nema s onime što će svirati početkom 80-ih. Da su krenuli u ovome smjeru psihodelično-eksperimentalnog benda s kombinacijom Brian Enoa, progressive aranžmana i folka, tko zna kako bi im se odvijala karijera, možda bi danas slovili inovantnim akustičnim legendama, a možda i preuranjenim hipsterima koji se nisu uspjeli prlilagoditi vremenu. Elem, Boa je na ovim snimcima vrlo nježna i nevina, posebna, unikatna i neočekivana, a zadnji instrumental od čak 10 minuta "Boa Constrictor" odskače kao avangarda onoga što će tek kasnije doći pod underground simbolom Throbbing Gristle, no-wavea The Swans, eksperimenata Einsturzende Neubauten i Coil u obliku melodičnog drone/noise sadržaja kojeg niti Mladen i Slavko vjerojatno tad 70-ih nisu mogli naslutiti. Uistinu originalno i raritetno.

Naslovi: 1.T3, 2.T4, 3.T5, 4.T7, 5.T8, 6.T10, 7.Autumn song, 8.T12, 9.T13, 10.T15, 11.T18, 12.T21, 13.T22, 14.T23, 15.Summer '77, 16.T25, 17.T26, 18.T28, 19.Boa Constrictor

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/05/2016