Nakon četiri više manje uspješna albuma i gomile hitova, najpoznatiji bosansko-hrvatski reper odlučio se za prilično nesvakidašnji i podosta nezahvalan potez. Iako je vrlo lako mogao objaviti album s najboljim pjesmama bez ikakvih preinaka i diranja istih, okupio je ekipu svirača i neke od svojih najpoznatijih pjesama predstavio u novom, gotovo neprepoznatljivom ruhu. Stoga, iako pričamo o njegovim pjesmama koje su nam svima već poznate, možemo reći da je to jedan potpuno novi album, jedan potpuno novi Edo i potpuno novih petnaest pjesama.

Od tih petnaest, dvije su i stvarno nove, odnosno nikad snimljene. To su Fotelja i Tata, mama koje su nastale u suradnji s Damirom Avdićem u njihovom zajedničkom projektu TRNOKOP. Trnokop je predstavljen na pretprošlom ROKAJ festu. Predstavljen i zaboravljen. Šteta, sudeći po ovim pjesmama. Fotelja je politički aktualna pjesma, naslov je dovoljna asocijacija na ono o čemu se radi u pjesmi, dok se stih "Moja fotelja, my precious, samo moja, bolan dže češ" može već sad polako šetati prema antologiji. S druge strane, Tata mama s varijacijom na istoimenu pjesmu Discipline kičme, ustaje protiv nasilja u obitelji.

Ostale pjesme skupljene su s Edinih četiri studijska albuma, te su uz pomoć odličnih svirača pretvorene u hard-funk hitove. Postava koja osim gitare, basa i bubnja sadrži trubu, sax i trombon govori sama za sebe. Tijekom pedesetpet minuta i pedesetpet sekundi događa se vječiti rat brass sekcije posvećene funk velikanima iz sedamdesetih godina i teških RATM ritmova i sve do kraja albuma neizvjesno je tko će pobjediti u borbi prsa u prsa.

Čini se da su se jako dobro zabavljali snimajući Spomen ploču. Dobija se dojam da je sve skupa snimljeno uživo i to u stisnutoj i znojnoj prostoriji u kojoj Edo stoji u sredini iste, naizmjence pušta dvije sukobljene strane i kontrolira njihov bijes, koji bi eskalirao u teže sukobe da njega nema.

Album otvara Ove godine, koja kao glazbenu podlogu koristi Metikoševu temu iz pjesme Ležaj od suza. Malo dosadnija je Saletova, a onda se u Jebo Vladu prebacuje na malo žešće teme. Što textualno, što glazbeno. I dalje se sve rola pod budnim okom moćne bras sekcije kojoj nerijetko dolaze u pomoć moćne gitare dok im ritam sekcija daje potporu u svakom trenutku. Edin vokal je sve samo ne reperski, što najbolje dolazi do izražaja u novim pjesmama ili u diskoidnoj Oldskul.

Iako je album naporan za preslušavanje u jednom dahu, iako su neke pjesme uspješno prearanžirane (Jesmo li sami, Prži se srce moje, Ja odo krast), a neke baš i nisu (Saletova, Trpaj Trpaj, No sikiriki no), iako se neke duhačke dionice čine da su poznate otprije, Edi, Žužiću, Tibljašu, Kurtiću, Aničiću, Gečeku i Bočiću treba skinut kapu nad ovim djelom. Ne preostaje drugo nego se vesliti susretu s njima u nekom klubu na živoj svirci.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 13/07/2010