Bravo Boa! Sedmi studijski album je kreativni doseg suvremenog zvuka i stila jednog od nekolicine najoriginalnijih i najdugovječnijih hrvatskih bendova.

Boa od samog početka ima 4 konstante - poetične, u mnogo slučajeva sofisticirane tekstove za glavu, sjajnog pjevača, odlične muzičare koji su se tokom karijere često mijenjali i vraški podešenu produkciju. Njih mnogi ne shvaćaju, često su i posprdno gađani neukusnim komentarima zbog savršenstva kojim zrače, ali to je trnoviti put predanih umjetnika ka zasluženoj slavi, a ne parama.

Ovih 47 minuta materijala je izuzetan primjerak suvremenosti velikog i znamenitog hrvatskog benda koji je u karijeri pokazao tek nekoliko kreativnih propusta (uglavnom preko velikih komercijalnih hitova) zbog kojih su ih i oni, kojima se bend obraća, ponekad znali zdušno nazvati 'prodanim dušama' i 'šminkerima'. Jest, Boa ima 'šmek' i nema onu izvornu sirovu punkersku drskost zbog koje bi im se divili alternativci, ali ima jedan daleko višlji stupanj punka koji je i iznad one smrtno ozbiljne depresije Ian Curtisa i Joy Division.

Da ne vraćam priču na početak Boe, novi album je uistinu raritetno ostvarenje u kojem nema niti trunke nečeg lošeg, slabog ili površno urađenog. Njihova snaga je u izuzetnim pjesmama koje su ovaj puta orijetirane socio-politički, te su uz to i maksimalno sofisticirane. Neke od njih neće biti shvatljive možda godinama, a veoma su aktualne teme s kojima se jedino punkeri i metalci iz undergrounda okupiraju, doduše uz daleko manji artistički potencijal; ustvari, takva je Boa bila oduvijek - specifičan bend sa težinom angažmana u kojeg daju najviše umjetničkih poriva. U svaki stih i njegovo značenje, u svaki odsvirani ton, u svaku pjesmu. Boa nikad prije, pa čak niti na čuvenom debiju iz 1981. godine nije bila ovako ljutita i bijesna, ovo je nova Boa koja je dobrodošla u ovaj svijet neukusa i svaštarenja. Nije to nikakav noise, nu-metal ili alternativni rock, ovo što Boa svira danas je najmoderniji r'n'r iz rakursa new-wavea, taman tamo gdje su u prvoj polovici 80-ih stali Talking Heads, Roxy Music, Japan, David Bowie, Peter Gabriel, Gang Of Four (pa i P.I.L.) nadogradivši zvuk sa novim strujanjima, premda se za neke kompozicije mora uzeti i ona nikad ostvarena ideja Boe da zvuče kao Simple Minds iz najboljih dana.

To sve skupa ne znači da je Boa napravila retro album, nikako. Zakoračili su hrabro u novo poglavlje zvuka već ranije objavljenim prvim singlom "Pijavice", moćnim hard-funkom sa dovitljivo angažiranim tekstom koji je u određenu ruku nova verzija "Miliona", te sa drugim plesnim singlom "Fake" o lažnjacima, uglavnom osobama koje su imitacije već mnogo puta viđenih i proživljenih originala, a da niti same ne znaju kako su ustvari kopije kopijine kopije. Naposljetku, uoči izlaska ovog albuma objavljen je i treći singl, veoma emotivna pjesma "Imala je mraz u ustima" pod primjetnim utjecajem indie-rocka Coldplay, Muse i Arcade Fire. Ista pjesma je na albumu uz ovu singl/ radio verziju uvrštena i kao produljena varijanta u atmosferičnoj laganici obavijenoj ambijentalnim new-romantics sintagmama Simple Minds iz epohe "New Gold Dream '81'82'83'84" albuma s dozom Roxy Music/ Ferry senzibilnosti i prozračnim eksperimentalijama bliskim Brian Enou.

No, pravi dragulji se nalaze na ostatku materijala. Prvi od njih je jedan od najenergičnijih komada cjelokupne Boine karijere - "Nevidljivi", prava rokačina u gotovo hardcore-punk tempu sa čvrstim gitarističkim riffovima i bijesnim tekstom o lošoj situaciji za obične, 'nevidljive' ljude. Sviračku kompleksnost donosi "Crni put", mistična pjesma puna ambijenata i acid-jazz/ progressive elemenata sa vrsnom piano dionicom, dok je još jedan potencijalni hard-funk hit "Zlatna groznica" sa sjajnim gitarističkim radom Slavka Remenarića čija tehnika stoji rame uz rame Roberta Frippa. Slavko nikad prije nije bio ovako uvjerljiv i originalan... Još jedna kompleksna svirka nalazi se u tematski prilično kaotičnoj i mistificiranoj "Tajne", a onda ugodno iznenađenje pristiže preko rasplesanog funka "Dublje značenje" i najmističnije, gotovo eksperimentalne funk-jazz "Lavina" u čiji je točan identitet osoba koje se spominju gotovo nemoguće proniknuti. Da li je samo fikcija ili se odnosi na konkretne osobe (neke naše političare), pitanje je... Vrlo blisku tajnovitost prikazuje "Proba", psihodelična dance-rock kompozicija koja se tematski razvija od individualca do 'nas' skakajući iz jedne percepcije u drugu.

Upravo zbog te lirske mističnosti, uz naravno detaljno izgrađenu glazbenu konstrukciju, Boa je podarila jedan od najboljih i najkreativnijih albuma u karijeri. Nafilan sa mnogo gitara, sjajnih Bućovih funk basova, potom elektronikom, synthovima (Mladen Puljiz i Darko Braje), loop tehnikom, plesnim ritmovima i vrhunskom produkcijom njihovog bubnjara Mladena Maleka, "VII" je veličanstveno štivo za razmatranje na vrlo duge staze.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 15/05/2012