Novi album Manofona predstavlja jedan od najambicioznijih projekata u posljednje vrijeme na našoj glazbenoj sceni. Radi se o deset novih pjesama, skupljenih u jednu zajedničku cjelinu pod kratkim imenom "2". Album je sniman na više studijskih lokacija; u Puli, Ljubljani i Rijeci. Te su neke dionice pjesama snimljene izravno u glazbenim ateljeima mnogobrojnih znamenitih suradnika, koji su također uveliko doprinijeli realizaciji ovog albuma.

Pored kantautorskog dvojca koji čine Manofon, pjevača Borisa Štoka (Quasarr) i klavijaturiste Vedrana Križana (ex Denis&Denis, Laufer, Urban&4, Fiumens), na njegovoj realizaciji je učestvovao i golemi broj glazbenika kao što su Zoran Predin, Gabi Jelenić, Marko Tolja, E.N.I. (Ivona Maričić, Elena Tomeček Zdjelar, Iva Mocibob, Nikolina Tomljanović), Ana Jakšić i Jasmina Sokoli (Putokazi). Ovaj album također pokazuje nešto drugačiju sliku Manofona od one s kojom su se predstavili u svojem albumu prvijencu. Počevši od činjenice da su ovaj put sve pjesme odsvirane uživo u studiju, pa sve do toga da su neke od pjesama otpjevane isključivo od gostujućih glazbenika. Isto tako je ovaj album puno eksperimentalniji od svojeg predhodnika. Tako se u njemu može zateći još veće mnoštvo različitih glazbenih žanrova; pop, rock, acoustic, jazz, lounge i dub. Takvom raznovrsnom zvuku su pridonijeli vrsni glazbenici poput Alena Tibljaša, Branimira Gazdika, Henrya Radanovića, Vlade Smičića-Vava, Nene Belana, Ivana Pešuta, Nenada Sinkauza i mnogih drugih.

Prilikom preslušavanja ovih deset pjesama se kao prvo stječe dojam da su one prvenstveno pravljene za onaj glazbeno osvješteniji dio slušateljstva, koji dosta pažnje polaže na nešto ozbiljniju glazbu, uzvišenijeg stupnja kvalitete. Što ujedno obilježava i njegovu najveću osebujnost, ali i u svojem okrilju istovremeno nosi i širom otvorenu Pandorinu kutiju svih opasnosti koje donosi takav jedan poduhvat. I koje će se još iskristalizirati prilikom pažljivijeg seciranja ovog albuma. U tu svrhu, najbolje je na samom početku istaknuti ono što nedostaje ovom albumu; a to je neka diverzna, višebojna koloritnost pjesama. Sve su pjesme, naime, napravljene više-manje u istom ili sličnom ambijentu. Te se iz toga razloga i uz neke manje pozitivne fluktuacije kao pjesmom "Život je san" i "Kad siđem sa scene", kroz cijeli album proteže jedna određena monotonija. Od koje osjetljivo pati većina njegovih pjesama. Na nekim etapa, ta monotonija se uspješno nadoknađuje učešćem raznovrsnih instrumenata, koji svakoj pjesmi ponaosob priušćuju njihov prepoznatljiv karakter i melodijsku filigranost. Tako se, na primjer, pjesma "Trebam znati" može podičiti razigranim dionicama klavira i puhačkih instrumenata. Ili su to vrlo impresivne melodije gudačkih instrumenata u pjesmi "Kad siđem sa scene". Te atmosferične dionice slide-gitare u pjesmi "Tamo gdje bila si prije", koja je ujedno i jedna od najboljih na albumu. Ne i najmanje važno je i njena izuzetno ritmična podloga, koja se sastoji iz vrlo upečatljivih intonacija klavira i bubnja. U istu kategoriju kakvoće spada i zadnja pjesma albuma, "Život je san". Sa prozračnom atmosferom levitirajućih dub-beatova bubnja, ispunjenih čvrstim linijama basa. Kao i dinamičnih gudačkih melodija, egzotičnih zvukova harmonike i ritmične klavijature. Praćeni raznim zvučnim delayima i vokalnim reverbima. I koja je ustvari obrada jedne kazališne kompozicije, čiji je autor Marijan Jelenić (Nola).

Međutim, potrebnu oštrinu pjesmama prečesto oduzimaju sami njihovi tekstovi. Za to se kao primjer nudi kompozicija "Kad siđem sa scene", otpjevana od strane Zorana Predina. U kojoj je riječ o vremešnom glazbeniku, koji, zabrinut spoznajom da je njegovo aktivno vrijeme na koncu, sam sebe uvjerava da još može nastaviti. S pomalo nespretno odabranim riječima 'da ima snage za još jedan skok'. S tom pjesmom se, pored sve njene autobiografske vrijednosti, mogu poistovijetiti u najboljem slučaju samo pred-umirovljenici. Ili kao što je to slučaj s pjesmom "Mogu biti što želim", izvrsno otpjevanu vrlo ugodnim glasom Marka Tolje. Ali i pored vokala takve kvalitete, ona se ne uspijeva osloboditi aure nekog kratkog i zastarijelog jazz-mjuzikla, u kojem se prikazuje jedan mladi glazbeni talent podijeljen između samouvjerene svijesti o vlastitoj vrijednosti i potajnim dvojbama u vlastitu kvalitetu. U prilog ovoj tvrdnji ide prisutnost dječačkog zviždukanja, kao i sama vokalizacija pjesme. Kao treću pjesmu u tome kontekstu je potrebno navesti i pjesmu "Ti bi to". Čija je kvaliteta spram vokalnog aranžmana od strane Gabi Jelenić i Ane Jakšić bez ikakvog premca. Međutim, isto kao i predhodno navedene pjesme, i ona daje slušatelju osjećaj da je se našao usred nekog kluba anonimnih nesretnika; jednog ostarijelog glazbenika, jednog mladog i nesigurnog glazbenog talenta, te jedne, kao u ovom slučaju, emotivno zapuštene žene. Čije tijelo 'za dodirom vapi' i koja razmišlja da li bi trebala popustiti svojim strastima i 'pod drugoga pasti'.

Uz svo dužno poštovanje prema svim ovim gostujućim glazbenicima, potrebno je istaknuti činjenicu da su pjesme otpjevane od strane Borisa Štoka u svojoj cijelosti, jednostavo rečeno, puno bolje. Prvenstveno u smislu tematika koje obrađuju, ali i mjestimično radi svojih glazbenih aranžmana. Pri tome se kao najbolji primjer nudi pjesma "Mjesto za skriti". Kojoj su prije svega karakteristični iznimno jaki, Depeche Mode-ovski gitarski rifovi, koji, barem u ovoj pjesmi, uveliko pridonose na tako prijeko potrebnoj žestini. I čine je s time, pored pjesama "Tamo gdje bila si prije" i "Život je san", jednom od najboljih na albumu. Potrebno je također naspomenuti i odlično odigranu ulogu backvokala od strane članica sastava E.N.I. i Jasmine Sokoli. Koje, spram prodornih maskulinih vokala, sa svojim nježnim, femnimnim glasovima uspostavljaju izvrsnu uravnoteženost pojedinih kompozicija. Cijelokupno visoki stupanj melodijske kvalitete ovih pjesama je uopće i bio dokučiv zahvaljujući mnogobrojnim učešćima gostujućih glazbenika. Tako je za predivne melodije harmonike u pjesmi "Život je san" bio odgovoran Sandi Bratonja iz Urban & 4. Dok iza osviježavajućih i nesvakidašnjih zvukova slap-basa u pjesmi "Kad siđem sa scene" stoji Igor Kljujić. Te i uloge mnogih drugih vrsnih instrumentalista. Također je tehnička produkcija albuma, za koju je bio odgovoran Edi Cukerić, vrhunska i bez ikakve primjedbe.

Ukratko rečeno, ovaj album uveliko pati od sindroma preproduciranosti. Usred koje svi oni pozitivni elementi, kroz njihovo prepotenciranje poprimaju negativne crte. I s tim čine albumu jednu "medvjeđu uslugu". Točnije, kroz brojna učešća drugih vokalista i vokalistica, album je izgubio veliki dio svoje konzistentnosti i cijelokupnog identiteta. Po tematikama svojih pjesama je sam sebe doveo u poziciju u kojoj je najviše prihvatljiv starijem dijelu publike. Tome ide u prilog i evidentan manjak na potrebnoj melodijskoj žestini i energičnosti. Koja bi s time dala pjesmama odgovarajuću isprofiliranost i britkost. Međutim, s druge strane, on je ujedno radi kvalitete gostujućih glazbenika i jedan pravi užitak za slušanje. I svakako zauzima jedno posebno mjesto među ovogodišnje izadnim domaćim albumima. Ali kojem je, upravo radi svih predhodno navedenih razloga, ipak ostalo zakazano onih par zadnjih metara da prijeđe cilj i postane jednim top-albumom.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 26/11/2011