Ovako, čovjek će uskoro doći do 40 godina života, znači nije i ne može biti nikakva furka to njegovo patetično pjevanje poput uškopljenog klinca iz Bečkih dječaka i svih sukladnih boy bendova koji namjerno ne žele ispustiti vokal iz dijafragme, a kao drugo, pred cirka desetak godina su me Vlasta Popić lijepo, šminkerski posrali na youtube sinkronizacijom iz filma "Hitler - konačni pad" kad sam komentirao vrlo sličan vokal Ivše na jednom koncertu www.terapija.net/koncert.asp?ID=19425 2014. u KSET-u.

Hitler (Horvi) naređuje dress code Vlasti Popić:



Nije da sam se uvrijedio, dapače, baš mi je godilo, kritički raspoloženo u totalnu satiru cinizma, ma to je uobičajeni rock'n'roll leksik kak' i treba biti, no odonda sam raskinuo manje-više sve interese i s Vlastom koja se transformirala, a i s nedužnim Katanecom koji je kao FELON nastupio na prvoj rođendanskoj fešti Terapije www.terapija.net/koncert.asp?ID=13207 4. veljače 2012. kada je zadnji puta snijega u Zagrebu bilo uistinu skoro pa metar prema svemiru, a temperatura pala ispod -10°C. Čak nisam slušao niti bilo kakav album od ove ekipe (jesam, povremeno, ovlaš informativno) koja mi se u početku, rane druge decenije 21. stoljeća doimala pravom hrvatskom alternativnom, a vidi čuda, u međuvremenu je postala čak i popularna, tek rijetko poneku pjesmu koju sam sporadično slučajno zatekao u nekim sitnim noćnim satima na CMC kanalu kad smo supruga i ja bivali negdje na godišnjem odmoru u nekoj otočkoj, dalmatinskoj zabiti skromnog i najjeftinijeg apartmana, jerbo, kod kuće, nemam potrebe da pratim bilo kakav, uglavnom komercijalan siže hrvatske TV s izvođačima koji se osim na njihovim kanalima nigdje drugdje ne vrte stvorivši onu famu nedodirljivog Hollywooda, ma ajte' u tri krasne. To nije čvrsti stav, poserem se na ljubavne pjesme i niškoristi gard kojeg ima u izobilju bez ikakvog prosvjetiteljskog angažmana. Kad nema angažmana, to je promašen slučaj. Denis je vokalno promašio struku, pa se opet bori tim drhtavim tenorom poput legendarnog pulskog punkera Zorana Todorovića iz Antitodor s kojime je apsolutno najbliskiji, ne, to dakako nije nikakva furka, i on i Todor ne umiju bolje pjevati, ali zato, hej, Denis ima fantastičnu mjuzu, ona koja u indie/alternativni rock sjeda, ti bokca od post-punka i brit-popa do noise, krautrock i progressive medikamenata. 11 vrlo dobrih pjesama vuče na esenciju humanosti, opravdane agresije, sofisticirane frustracije, izrazitih emocija, odnosno, najboljih ljudskih vrlina u kojima nema ama baš niti jedne trunke zlobe u ovome pokvarenom svijetu. To je njegova snaga i moć. Pozitivac je, a ne neki pokvarenjak, mutikaša, licemjer s mutnim očima i naglašenim očnjacima.



Uistinu nisam imao namjeru slušati, a kamoli recenzirati ovaj album, ali, vidi vraga, popio sam jedno popodne nakon posla 5-6 gemišta, pa da iz čiste znatiželje poslušam i doživjeh, ti majku, vrlo prijatno iznenađenje... Uvodna "Ušća" je lijepi, pomalo psihodelični post-rock na pragu laganijih Žen, a "Srećko iz zemlje Trećeg svijeta", angažirana tema o udomljavanju psa ljubimca kompleksnom strukturom dočarava kurentne fikcije urbanosti: činjenica jest da Denis kao autor ima mnogo problema - gradsko je dijete i ne zna sukladni život na selu, pa i u narednoj "Konj", ko izvađenoj iz The Police arsenala multimilijunskog "Synchronicity" albuma. Oni koji me poznaju, vrlo dobro se sjećaju mojeg psa, ogromnog Linića (15 godina mi je bio na FB profilu kojeg mi je prokleti Zuckerberg ukinio dan prije USA izbora 2020. jer sam objavio nepoćudnu parolu 'USA od drugog svjetskog rata radi na istrebljenju stanovništva Zemlje, uz pripadajući video The Pop Group "Feed the hungry", a za 15 minuta mi je srušen FB), te znaju kakav sam sa živinom i ostalom stokom. Naslovna "Kao zao kor" s post-punk etikom između Magazine, The Fall, Warsaw, a naravno i Joy Division, te rijetkih New Order pjesama, udara u glavu čvrstim tempom bubnjara Vinka Vujeca i basiste Karla Cmrka, a ujedno je, po mom mišljenju najbolji dio albuma na kome se ne osjeti taj Denisov vokalni manjak kad se uključi u distorzije. Trebao bi svirati ovakav žestoki post-punk i onda bi bilo sve OK.



Ali, fučkaš to, poluakustična "Elliot", inače, fina R.E.M.-ovska dođe tek polusporadično spram dugoselskog, nažalost već dugo neaktivnog Olovnog Plesa, morbidna "Đukci" evocira na Dylana i Matej Krajnca, nikako loše, dinamika je odlična skup sa psihodeličnim krautrock užitkom od punih 5 minuta. "Ženu", najangažiranija akustična pjesma na albumu počinje jako interesantno, poput čuvene XTC himne "Senses working overtime" s vrlo bliskim akordima, no vrlo je nježna i polurevoltirana Denisova poruka o braku kojeg se, očito plaši. Istina, nemam pojma o njegovom familijarnom statusu, ali ovdje je 'pogodio' pop pjesmu za duge relacije, recimo, karikirano, za svadbe, vjenčanja, Valentinovo, sve koji se vole, a između njih ne postoji nikakav prokleti crv sumnje i mržnje, već odlična stvar koherentne kemije u životu.



"Vampiri" je post-punk/ noise odvaljen u dvije faze: prva je The Pop Group križan s King Crimson, Captain Beefheartom i Frank Zappom, koncipirano kroz relativno kratku stvar od 4 minuta nastaljajući The Police i sukladne nasljednike, rečemo !!! (čak-čak-čak) u ekstenzivan plesni noise-rock, korespondirajući onaj čudnovati stil, eh zaboravljenih Pavement i Mercury Rev. "Suncokret" pred sam kraj je prava mistika u značenju, tja, mnogi nemaju pojma što je Boa i njihov istoimeni debi album iz 1981. godine. Čudnovata lirika, uostalom kao i velika većina poetike u mnogim pjesmama, pa priupitah Denisa za suštinu fabule. Javio mi je 'specifičan odnos i neka ostalo bude tajna'.



Da, ovdje ima mnogo sofisticirane pronicljivosti za mozganje i odgonetavanje na tko zna koliko dugo vremena. Samo jedna prispodoba. Kad sam pred desetak, a i više godina radio jedan od nekoliko interviewa s ekipom iz spomenutog benda Boa www.terapija.net/interwju.asp?ID=11796, pa valjda 30 godina sam muku mučio s jednom pjesmom - "Daleki trag" i nikako nisam mogao dokučiti o čemu je u njoj riječ. Kazao je Mladen Puljiz 'o tome gdje su nestali Hrvati' u vrijeme 1970-ih godina kada se hrvatstvo zatiralo u sklopu SFRJ. Nadalje, kaže, postojala je šund komisija koja je procjenjivala težine tekstova što može, a što ne može da se objavi. Ako je na ploči bilo više od 3 diskutabilne teme, lijepila se šund etiketa, dizala skoro pa dvostruka cijena ploče ili do izdavanja uopće nije niti došlo. Stekao sam dojam da je kod Denisa vrlo slična situacija: on i ekipa u bendu jako dobro znaju o čemu pjesme govore, ne iznose to nikakvom promocijom, barem ja nisam primjetio, a shodno tome, na auditoriju je da čačka niz enigmatičnosti.



I dakako, shvatili ste, album mi se dopada, štoviše, ugodno sam iznenađen bez obzira na taj manjak vokalnih sposobnosti, a kad dublje razmatram, originalan je i skoro pa unikatan u tome, tamo negdje u vokalnom rangu Kevin Barnesa iz Of Montreal koji je deklarirani bi i non-binary, elem nije čisti gay, već oženjen sa ženom, ali kako davno reče Boy George 'volim i žene i muškarce, ali mi je drago što sam muško'. No, to i nije toliko bitno; ovih impozantnih, skoro pa 50 minuta završavaju dvije najdulje stvari. Prekrasni staccato "Zavičaj" pojačan prvo blagim, a onda dinamičkim slide/ tremolo ambijentalijama (drugi gitarist je Brane Norac) može evocirati na The Cure, Cocteau Twins, pa i Žen, te komad post-rock solucija, ali bez onih standardnih krešendo shema, što ide u prilog originalnosti, dok je zadnja "Pokušaj" simbioza kantautorskog pristupa popraćenog bendovskim oklopom psihodeličnog dark/neo-folka eksplodirajući u središnjici ka noise frakciji, ama niti govora o bezazlenosti jer je kompozicija visokog progressive formata zaokruživši ovo, ha, pa remek-djelo, kako spomenuh, za duboke analize, diskusije i intimne diskurze. Ako imate predrasude, popijte 5-6 gemišta ili '5 piva u sebe' zamišljajući ritam muzike za ples, razmotrite mjuzu i tekstove, a k tome volite indie-rock, new-wave i post-punk, shvatiti će te da je Denis unikatan lik 21. stoljeća upravo te retro scene. A ako imate ili znate neki cover band, ajde, baš bih volio da čujem tko će ga vokalno skinuti. Mislim da je to nemoguće. Dva-tri dana proteklih desetak godina sam razmišljao o ovom fenomenu, a ne 10-15 minuta. To je ponekad mogao tek Barry Andrews (XTC), nitko ne može pjevati kao Denis, niti patetično-glumatajući Thom York. Čak pomislim da bi hrvatska nogometna reprezentacija mogla ga koristiti za promociju naše klempavo-šlampave države, i pomislim, eh, možda je on morao ići na Eurosing/song umjesto Let 3. Dakako, nije se niti upustio, ali, mogao bi, takve stvari kakve Denis radi, mogu proći, da ne duljim svašta kaj mi je na pameti...

Naslovi: 1.Ušća, 2.Srećko iz zemlje Trećeg svijeta, 3.Konj, 4.Kao zao kor, 5.Elliot, 6.Đukci, 7.Ženu, 8.Vampiri, 9.Suncokret, 10.Zavičaj, 11.Pokušaj

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 15/06/2023