Po prvi puta u karijeri Elemental je napravio presedan - preskočio je svoj tempo objavljivanja albuma u godinama koje nose parni brojevi. Demagoški rečeno, u toj izmjeni vremenskog perioda ima i određene simbolike - stilski i glazbeno su okrenuli u do sada najčvršći rock koji se mogao nazirati još od pretprošlog albuma "Pod pritiskom" (2008), a posebno na prethodnom "Vertigo" (2010) gdje se nalazilo nekoliko sličnih pjesama.

Iznenađujući prvi singl "Po mojoj mjeri" u angažiranoj priči o feminiziranoj borbi je do sada njihov najžešći komad u kome se rokačina proteže gotovo do punkoidnog nu-metala, a Remi je ljutita i bijesna (skoro poput Otep Shamaye) prethodno stekavši istinsko punk iskustvo surađujući kao gošća kod Electric Žareta na albumu "Prazne riječi" (2012). Tako žestoke kompozicije na ovome šestom po redu albumu više nema, no zato ima cijeli niz skladbi koje spadaju u nabrijane rokačine koje su za korak-dva jače i žešće od svih onih u kojima je bend prethodnih desetak godina mic po mic osvajao rock teritorij sa sve većim isticanjem gitarskih riffova Erola Zejnilovića i snažne ritam sekcije Ivan Vodopijec (bubnjevi) - Konrad Lovrenčić (bas, zamijenio Marija Bilića).

Odmah na samom uvodu dočeka funkirana rokačina "Balkana" isprepletena klavirskim dionicama Davora Zanoškija (zamijenio Dinka Jankovića) koja otvara stranicu angažirane socio-političke poetike, a onda se nižu rasplesani komadi "Sto jedan razlog" (s istinskom r'n'r solažom), moćno tempirani funk-rock "Neustrašivi" u mekšem kombiniranom tretmanu nalik na Disciplin A Kitchme koji može navesti na pomisao da je u ponekoj dionici zasvirao i sam Koja, te na samom kraju naslovna "U redu je" koja je po snazi i žestini odmah iza singla "Po mojoj mjeri". Posebno iznenađenje je "Hejteri" u kombinaciji zaraznog d'n'b-a, elektronike i rocka u rangu Pendulum, dok je ostatak materijala (točno 50%) lakših tempova.

Ovakvim idealnim balansom još ponegdje prevladavaju rock sintagme; u potencijalnom hitu "Nož" osjećaju se natruhe riffova The Beatles "Come together" s blueserskim šlihom, dok je iznimno mračna laganica "Šok" njihova prva skladba s prog-rock elementima Pink Floyd i eruptirajućim refrenom koji izbija iz složene glazbene gradacije u kojoj su tempo i disonantni efekti dovedeni skoro do doom etike. A također u vrlo bliskom prog-rock maniru je i vrlo depresivna "Prašina". Ostale 3 laganije stvari su "Prokleta ljubav" (reggae), te dvije jedine koje nose onaj klasičan, njihov prepoznatljivi pop/soft-rock stil - "Bolji si" i "Jel' ovo kraj" koja idealno sjeda za koncertni evergreen kad se nastup približava kraju.

Samplova i sofisticirane tehnike rada odavno više nema u bendu tako da se ovdje rijetko što čuje da zamiriši na oldschool šablone. Sve je 100% uživo odsvirano i izvedeno, odlično snimljeno i producirano, a kao i uvijek, poseban sadržaj čine tekstovi koji su ovaj puta obilato natopljeni aktualnim društvenim i socio-političkim temama. Nije da su Shot (pravim imenom je Luka Tralić) i Remi revolucionarno orijentirani, ali se iz lirike sasvim jasno isčitava da su spremni za radikalne promijene svijesni da društvenu svijest diktira loše postavljeni ekonomski model koji se odražava i na debelo ukorijenjenim negativnim emocijama koje razdiru brak, vezu i individualne odnose među najbližima gdje ortak, kolega i suradnik nije interesni partner već opasna konkurencija.

Taj momak, Shot, odnosno Luka, jedan je od genijalaca - realista koji se izražava već cijelu deceniju elokventno, s ponekom sočnom psovkom inteligentno ubirući simpatije pop i alternativne publike. Gotovo da smo zaboravili da je Elemental bend Shota, no kako god, ovo remek-djelo uokvireno apsolutno vrištajućim omotom s dvoje užasnutih klinaca ne samo da aludira kako moramo obavezno mijenjati sve ex-komunističke, desničarske i ine svjetonazore, već da će naša djeca biti klaunovi našeg starinskog razmišljanja o ovom prokletom dobu tranzicije. Shot još doduše ne pokazuje nikakve kritike o EU i govnima u koje ćemo uletjeti, ali zna se vrlo dobro i kompetentno izraziti u ovoj pred-EU sferi. Miran i staložen čovjek s posloženim 'kockicama u glavi', ne pakosti nikome, a uvijek je spreman pokazati srednji prst i razoriti cijeli sustav mišljenja na jako inteligentan način stvarajući pobunu. I on i Remi svojim snažnim, sugestivnim vokalima i dalje su ostali hip-hop, no usljed ovoliko snažnih pjesama gotovo da se i zaboravi na to.

Sam naslov albuma je dvosmislen, pa i višesmislen aludirajući na cijeli niz pričica i sličica iz svakodnevnog života gdje se neprestano sukobljavaju dvije strane. Onih potlačenih i onih vladajućih. Makjaveli je davno izjavio da u svakom društvu i u svakom sukobu na bilo kojoj razini postoje dva različita mišljenja - potlaćenih i moćnika. Moćnici stvaraju zakone upravo na suprotstavljanjima isključivo da bi zaštitili svoje interese, a potlačeni, ako ne žele dolaziti u konflikte i sukobe, moraju zaboraviti na svoju slobodu.

To se definitivno očitava i na ovome albumu kroz prizmu socijalnih, političkih, društvenih i emotivnih tema, te mnogih međuljudskih odnosa koji su narušeni upravo ekonomskim modelom, a jasno se ocrtavaju kroz trendove, furku i mnogo brijačine tipične za metropolu u kojoj su htijenja malog čovjeka veća od mogućnosti. Iza sve te, naoko zabave, kojom isijavaju Shot i Remi nalazi se prikaz realne slike da ono što je za jedne 'u redu', uvijek postoje i oni koji tako ne misle i koji će sve učiniti da tu misao opovrgnu, te samim fizičkim aktom okrenu u svoju korist. Bilo u kapital ili nametanjem sile, vlasti, moći, straha, svejedno je.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 27/05/2013