Dugo se uistinu čekalo novo lirsko izdanje beogradskog pjesnika Milana B. Popovića (Borisav) čije su stihove na dvije pozamašne CD kompilacije uglazbljivali mnogi rock, metal, hip-hop i reggae izvođači okupljeni širom ex-Yu, bile su to "Vreme brutalnih dobronamernika" (2010) http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=8332 i dvostruka "Hronično neumorni" (2015) http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=22145. A prethodna poetska zbirka "Na kori integralnog hleba i olovci" http://terapija.net/literatura.asp?ID=11832 objavljena je još 2011. mada mi se nekako čini da to bješe još puno ranije promatrajući njegov stvaralački integritet oko spomenutih kompilacija.



Ta prethodna zbirka imala je svestranu satiričku spregu hedonističkih, tj. nutricionističkih strasti doživljavajući ih nizom privatnih tema o kojima se nerado govori, a kako je Milan u okvirima rock/metal scene daleko poznatiji kao autor mnogih tekstova za žestoke, te baladične pjesme u kojima prevladava neskrivena iskrenost, tako je ova nova zbirka poezije njegov relevantni pomak ka začahurenijem i sofisticiranijem izrazu u kome se malo toga stavlja u kontekst parodije i humora. Naime, na ovih 200-tinjak stranica ispresjecanih s obiljem sponzorskih reklama prevladava vrlo tužan i bolan akcent današnjeg društva, uostalom tako i sam naslov zbirke sugerira. Konac prošlog stoljeća, a pogotovo ove dvije protekle decenije 21. vijeka obilježile su mnoge društvene tragedije poput raspada klasične porodice i opredijeljenju ka samačkom životu koji, pak, utjelovljuje mnoga intimistička raspoloženja 'pro et contra'. Upravo se u tu šaržu uvaljala Milanova poezija preispitivanjem i analizom ove zaraze koja se već dugo vremena širi poput epidemije - njome nisu pogođeni samo usamljenici ili samohrani roditelji već i oni koji su u braku ili imaju stalne emotivne veze, odnosno, evidentan je točan autorov pogodak u suštinu psihologije današnjeg društva kome nadebelo manjka empatije i socijalizacije unatoč prividnim spektrima modernog shvaćanja života uz brzu internetsku komunikaciju, dostupnost gotovo svake informacije i lagodnom baratanju tipkovnica na PC-iju, laptopu, tabletu, mobitelu...



Ne, ovo nikako nije nekakva pseudo-elektronska poezija usmjerena ka internet generaciji; ovo je zbirka oštrih i mučnih stihova što raščlanjuju osnovne uzroke ovakve otuđenosti i dovode do depresije i socijalne izolacije, demencije, pogrešno tumačenih svjetonazora, ushićenog fanatizma koječime, a naposljetku i patološke usamljenosti kada si sam samcat u milijunskoj metropoli koja jedva jedvice da ima 'mesta za tristotinjak života'. Baveći se uglavnom bezdušnošću, nefleksibilnošću društva ka empatiji, općenitom melankolijom, olovnim osjećajima, samoćom ("Nemam nikoga da pozovem u 04 ujutru!"), zgarištem sopstvenih snova, pomućenim svemirom, srušenim iluzijama, vizijama prerane smrtnosti, ljudskim podvalama, nepovjerenjem, nepoštenjem, željama u istrajnosti ideala, dakako i frustracijama i različitim tegobama, ove pjesme govore snažno o toj društveno pomahnitaloj pošasti u kome on samog sebe jedva jedvice suzdržava da doslovce ne popizdi i ne satjera sve u bogato sročene rockerske metafore kojima obiluje, ali ipak se to ne dešava. On je relevantni poetski kritičar ovog vremena pokušavajući doprijeti do 'metroa duše Vaše' ne naginjujući da piše o Vašoj spoljašnosti i ne rabeći neke čarobne formule traženjem kurtoazno-glamuroznih citata što bi gromko odjeknuli. Nezadovoljan je, ali nije otresit i drzak. Racionalan je i emotivan, razborit i oštrouman, vrlo lak na stihovima, a psihološki moćan u suptilnosti širokih prikaza.

"Ubuduće ne pričaj o budućnosti":

'Ako budućnosti bude
ne ostaj sam u njoj.

Budućnosti bude li
nek se ne bude umorna jutra,
još trzajnije noći.
Ono između tek da zaboravimo.

Bude li budućeg za buduće naraštaje
budi i ostaj stabilan.

Budućeg mene u budućnosti
bude li -
nek se sve vere u budnosti probude.

Na kraju, ali ne i kao najmanje bitno -
u budućnosti bude li ovakvog mene -
budi mi ti, budi mi tu,
budno uz mene.'

Nađe se ovdje u prvom dijelu zbirke i poneke strasti ('prigrli me kao da sam poslednji, bitan, za okršaj sa sopstvenom dušom' "Hodi, ja ne postojim!"), da bi optimizam procvao tek u drugom dijelu kroz sanjarske i romantičnije sfere potkrijepljene lagodnijim i lepršavijim temama u kojima pokazuje zrelost mrske mu tranzicije ('kao da u svojoj potki krije otuđenje i laž') iz olovnog tereta emocija potražiti svijelu nit vodilju odavajući punoću zavrzlanog labirinta tajni koje on dijeli sa cijelim svijetom, odnosno čitateljstvom koje nesumnjivo ima i koje će se s vremenom povećavati, ali o tom-potom.



Za sada, ovo je njegova najbolje sročena zbirka uokvirena u dva emotivna segmenta: razočarenje i zrelo promišljanje o njemu, a nisu ovdje samo ljubavni jadi ti koji život čine nesretnim; nespokoj čine i mediji, krivo postavljena subjektivna mišljenja o pjesnicima, nekim drugačijim mjerilima nagrađivani autoriteti, umjetnicima koji znaju i neznaju čime se bave, sitnim zapažanjima što otuđeno biće ne registrira, a naposljetku i onome, umjetniku-poeti i najbitnijem: razlozima zbog kojih je poezija religija za onog tko je stvara onome koji je čita i pokušava shvatiti. Premda je Milanče (tako mi se on sam osobno zna javiti kojiput e-mailom, sms-om ili na FB, pa čak i telefonskim pozivom u 04 ujutro) provjerena momčina što preferira prije svega hard-rock i blaže oblike metala, čitajući i analizirajući ovih 115 pjesama ostavljaju mi snažan dojam ideološko-društvenog i individualnog razmatranja vrlo sličnog Ian Curtisovih stihova: direktni su i bez okolišanja s jasnim vizurama koje jesu teške, ali stoje. Mnogima nepoznate jer su baš namjerno rečene i ispisane tako kako jesu jer ih treba otkrivati u skladu s pjesnikovim identitetom i vitalnim pokretačem - nesretnim životom, onom, nekome sa strane suhoparnom promatraču, makar čak i prvom Milančetovom susjedu koji ga možda doživljava potpuno bezbijedno, a možda i čak neuočljivo na beogradskom Mirijevskom Cvetu u blizini Karaburme II i istočog groblja Lešće, jedva 1 km od Dunava. A i to treba uzeti u obzir jer njegova poezija nije lokalna, ulična, kvartovska, a ponajmanje beogradska, srpska, slavenska ili balkanska, ona je svjetska bol, univerzalna, moderna boleština emotivne paranoje koja, ne treba se niti čuditi, sustavno negira da uopće postoji i da je puka izmišljotina nekih tamo, beznačajnih šarlatana. "Pesma bunca i plače" s jasnim razlogom: zbirka je poput psihološkog albuma Joy Division "Unknown Pleasures" kojeg mnogi rockeri 1978. nisu ukapirali u vrijeme kad je objavljen, a danas je kult, no Milanče je sasvim drugačiji po životnoj prirodi; pun života i strasti koje crpi iz mrakova nesklada i bola, loših iskustava i nerazumijevanja, omalovažavanja i individualnih fekalija koje vješto sročeno umije prenijeti u poetiku pretvorivši je u neiskvarenog ratnika i prosjaka koji je mnoge bitke izgubio, ali rat nije.

horvi // 05/02/2020