Malo je onih koji su nas u ovo sušno postkyussovsko doba umjeli odvući u carstvo vječnog i zamagljenog stonerskog sunca. Ili nisu bili dovoljno dobri, ili se za njih nije dovoljno pročulo. U našoj priči, tu na stejdž stupaju ovi Zagrepčani, koji još od 2006. udaraju svoj verziju ovog podžanra u rocku. Podatak da su do sada izdali samo jedan album i jedan split s prijateljskim sastavom Umor ne smije da zavarava. Iza Cojonesa leži čak pet, a reklo bi se i uspješnih, europskih turneja. Da ne računamo domaće pohode. Kao i nastupi na velikim festivalima, gdje su imali prilike susresti se i s nekim od svojih glazbenih učitelja. Zasigurno je sve to u smislu iskustva i muzičkog stasanja ostavljalo traga na ovom četveročlanom sastavu.

Naime, tri godine u životu jednog čovjeka proteknu srazmjerno brzo, ali u tri godine se jednom bendu može desiti štošta toga. Toliko je već prošlo od izlaska debitantskog "Sunrise", a novi album "Bend To Transcend" je puno pitkiji i ekonomičniji u poređenju s prvijencem. Nije u tome da su, kao što govore neki navodi, zastranili sa svoje stoner rock putanje, štimovi gitara još su uvijek dovoljno spušteni, ali su prijašnje teške riffove pretočili u više melodične, više groova i pjevljivih refrena. Kakvu takvu utjehu pruža to da su kvalitetu ovog benda izgleda puno jače spoznali oni nešto sjeverno-zapadniji od nas, iako po nekim utiscima ovi Zagrepčani imaju i pristojnu domaću fan-bazu. Pored svojih sugrađana sličnog stručnog opredjeljenja iz benda She Loves Pablo, te Husta iz Klanjeca, Cojones su kao i drugi navedeni poprilično izolirani na ovdašnjoj sceni. Ali sudeći po tome kako i na koji način ovi dečki prže i razaraju mogli bi isto tako dolaziti iz kalifornijskog Palm Desert, na primjer. Možda je malo neumjesno započinjati priču o ovom novom albumu s njegovom najdužom pjesmom "Tide", ali ona najpotpunije prikazuje sliku muzike ovog sastava. Sumračna psihodelija uparena s prodornom distorzijom i frekventnim brzo-sporim talasima tempa. Svoj gromoviti zvuk Cojones su razmjestili jednako po svih osam pjesama, a potrudili su se, za razliku od prvijenca, napraviti i više pamtljive stvari. Od kojih ponajviše iskače, pored spomenute osmominutne "Tide", energična ro(c)kačina "Hej Baby", s kojom su najdalje otplivali u konvencionalne rock vode. Svoje efektne ali krvoločne stoner-riffove prenose u sklopu s perfektnim Bojanovim izgovorom engleskog jezika, a dobiva se utisak da u nijednoj pjesmi nisu podbacili. Štoviše, čitav album je na neporecivom kvalitativno visokom nivou. Što dokazuje obilata raznolikost u tempima basa i bubnjeva, te zanimljiva gitarska rifologija s puno vatrenih solaža i frenetično-blueserskim vokalom, a što može djelovati i previše "strano" za ovdašnje hrvatske civile. Cojones su jednostavno bend svjetskog kalibra, a dobro znamo da se svi proroci konsekventno protjeruju iz svojih rodnih staništa. Čitav dijapazon nepisanog stoner rock registra ovi Zagrepčani kompletiraju visokooktanskim pržionama poput završne "Indika" ili vrlo dinamične uvodne "Have To Run", te bogato strukturiranim pjesmama kao "Bend & Strech" i hipnotična "Tide". Najnabijeniji groove prezentiraju u izvrsnoj "Sacred Fire", a kulminaciju istog u "As Far As It Goes". Sa "Bend To Transcend" ovi Zagrepčani su stvorili moćno oružje s kojim se postavljaju kao vodeći sastav u ovom žanru kod nas, a i u onome što se nekad zvala regija. S daljnjom tendencijom rasta na internacionalnom planu.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 11/12/2012