Možda je riječ i o nekakvom novom trendu, ali nakon Hesperian Death Horse imamo još jednu postavu sačinjenu od članova otprije poznatih bendova kao što su She Loves Pablo, Deafness by Noise, Mašinko, Gardens of Hiroshima, Malady Lane i Straight Outta Fridge. Ovaj četveročlani sastav, zanimljivog i podužeg naziva Muscle Tribe of Danger and Excellence, formiran je još prije dvije godine ali su tek nedavno objavili svoj debi album, na kome su shodno onome što su radili prije, ukrižali metal, rock i punk. Još jedna oznaka ovog trenda je da spomenuti aktovi uopće ne zvuče "hrvatski" i ovi dečki se pridružuju klubu u kome su već Cojones, She Loves Pablo i neki drugi - tekstovi otpjevani na besprijekornom engleskom, o kakvom naši naivno ambiciozni euro-zastupnici mogu samo sanjati, i dosta moderni stilski kolaž žestokih žanrova. A moglo bi se i podvaliti stranoj publici da se ovdje radi o nekom bendu "preko velike bare". Iako su se do sada ograničili samo na Zagreb i okolinu, ovim nabrijanim dečkima je očito prekipjelo više ispijati sokiće u muzičkom predgrađu Europe i svijeta. Naoružali su se onim što najbolje znaju i tome ubrizgali dobru dozu adrenalina i dopamina. Možda čak i previše, a njihov prvijenac "Eagles and Chainsaws" dolazi kao divlji, mlađi brat novim izdanjima od gore navedenih bendova. Njihov songwriting usmjeren je na u prosjeku trominutne komade, izgrađene na progresivnoj i vrlo melodičnoj fuzzy gitari sa stoner/grunge elementima, bez znatnih soliranja već otprženo euforično i eksplozivno. Dok ritam sekcija bubnjeva i basa prolazi kroz različite, naglo isprekidane faze, koje daju svoj infernalni akcent pjesmama. Dečki iz Mišićavog plemena bacili su očito u ring sve što imaju. Svaka od ovih jedanaest pjesama zvuči kao da poslije nje dolazi potop, ali nijedna ne odskače po nečemu od ostatka. Groove, golema energija i silina zvuka ovdje je glavno i jedino. Ono što mnogim drugima često nedostaje, ovdje ima i napretek. No, osjeti se da je album snimljen brzinski. I ovi bijesni i emotivni vokali, te snažni riffovi i ritmovi koncipirani su prvenstveno za izvedbe uživo na koncertima i idealni su za slušatelja željnog nečega što će ga prodrmati i iznenada zapljusnuti ledenom vodom. Mišičavo pleme ovdje se razbacuje s distorziranim testosteronima i ne dopušta prostora za predah. Rijetko se mogu naći sporije pasaže s više harmonije kao u "Ode to the Shameless One" i "Our Song". Pjesme poput uvodne "The Manifest", "Green Air" ili "Rosmary's Got a Crush" vođene su velikom dinamikom i čestim izmjenama tempa. Na drugoj strani tu su jednostavnije punk'n'roll stvari kao "Lumberjack or Fisherman" ili "Bones Are Bones". Ipak, ostaje utisak da su se tu i tamo trebali povremeno obuzdati, posvetiti si više vremena, te jednu ili drugu stvar bolje razraditi. Kako god, Mišičavo pleme je ovim očito htjelo stvoriti jedan intenzivni, furiozni i beskompromisni album koji će svojom jačinom uzburkati ovdašnju nazovi-scenu - a to su velikim dijelom i uspjeli.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 04/04/2013