Pola sata novog, 'za širu masu prilagođenog' materijala od Saše Rajkovića, koji djeluje pod umjetničkim imenom Zarkoff. Zvuči nekako ruski, zar ne? Ovaj sisački electro-simpatizer je studirao ruski jezik i književnost. A posebno ga je zanimala ruska avangarda i post-avangarda. Ono što je tipično za spomenuti period je također karakteristično i za glazbu Zarkoffa. Konstantna obnova postojećih elemenata, uvođenje modernih inovacija i preobrazba u nešto sasvim novo. Za razliku od njegovih prijašnjih radova, koji su bili orijentirani više ka acid house i technu, u svom friškom albumu nazvanom Departed je 'smekšao' zvuk, usporio ritam i pokazao svoju opsjednutost dark-waveom i synth-popom iz osamdesetih. Čijeg smo svojevrsnog revivala svi mi svjedoci u posljednje vrijeme. Ali ovo što prezentira u ovih sedam novih pjesama ne treba nužno shvatiti kao pokušaj hvatanja trenutnog vala osamdesetih. I dalje je ovo što on radi vrlo subjektivno i intimno. Određena depresivnost, pa i mizantropija, koja je tako svojstvena njegovom glazbenom identitetu je i u ovakvom 'transformiranom' Zarkoffu i dalje prisutna.

Sintetični vintage zvuk, obilježen teško probavljivim minimalizmom orijentiranim na samu suštinu forme a manje na svoje značenje, odaje Zarkoffovo interesiranje i za fonologiju. Što se odrazuje u lirici njegovih tekstova, kao i u samoj glazbi. Stvaranje mračnih, tjeskobnih ali i mjestimično romantičnih ugođaja čini se kao glavni prioritet u njegovom stilu. I vrlo je upitno da li će tako nešto naići na željeni pozitivni odjek kod šireg slušateljstva. Uzduž skoro svih ovih sedam pjesama se pojavljuje neizdržljiva monotonija, koju ne ublažuje ni profesionalni pristup i sva tehnička usavršenost Zarkoffa. Što pomalo iznenađuje kod nekoga tko se očito podrobno bavio fonetikom. Elegični stihovi, blijede melodije synthesizera i hladni, tromi ritmovi zaista ne djeluju kao magnet za širu publiku. Dok uvodne dvije pjesme, Drifting i Falsetto, zapravo ne odaju odmah u što će se ovaj album kasnije pretvoriti. Početak od Departed je vrlo ritmičan i prožet ugodnim zvučnim ambijentima u kombinaciji sa stabilnim i vrlo melodičnim Zarkoffovim vokalom. Međutim njegov nastavak nas odvodi u sve crnju i užu rupu sterilnih i nemaštovitih ritmičnih rješenja, turobnih melodija i još mračnijih atmosfera. I gdje se jedino kao pozitivno ističe Zarkoffov elegantni i raskošni vokal. Svoj negativni vrhunac ovaj album ima u bizarno iritantnoj psihodeliji pjesme Cardiac Arrest. Koja slušatelja tjera do granica izdržljivosti. Možda podsvjesno, u pjesmi simbolično nazvanoj Panacea, on traga za mitskim univerzalnim lijekom kojim bi se izliječila njegova vlastita mizantropija i depresivnost, koja prekriva čitav ovaj album poput teškog tamnog plašta. Što je sa psihološkog aspekta možda vrlo zanimljiva stvar, ali s glazbenog gledišta nažalost vrlo razočaravajuće i nedovoljno.

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 15/09/2012