Skoro punih četrdeset minuta pažnje zahtijevaju Nežni Dalibor u svojoj novoj tribal-psychedelic-indie rock fuziji o samopronalaženju, informacijskom overkillu i putovanju u neke šarenije unutarnje dimenzije. Dok je malo tko bio tako dobro pogodio živac novih post-ratnih generacija koje su se nakon kolektivnog kulturnog harakirija devedesetih u Srbiji okupile oko Nove srpske scene, a koji su uspjeli drsko probiti barijeru i prema nama ostalima u okruženju. Njihov prvijenac "Sredstva i veštine" iz 2008. došao je na pravo mjesto u pravo vrijeme. Njihov tadašnji po zvuku svježi i kulturno-zemljopisno neopterećeni pristup indie rock postulatima bio je upravo ono što smo svi mi trebali da bismo se barem osjećali dijelom šireg svijeta. Takozvana regionalna scena nije tada bila ni približno tako povezana i živa kao danas. Time je uloga koju je odigrao ovaj vranjansko-beogradski sastav bila još veća - proširili su nam vidike. Njihov drugi po redu i srazmjerno moderatni album nazvan "Normalan život" koji je uslijedio tri godine poslije morao je stoga neizbježno podbaciti. Letvica koju su Nežni Dalibor sami podigli postala je i za njih same kasnije previsoka.

U svom novom istoimenom albumu Nežni Dalibor su stoga napravili jedini mogući ispravan korak - zaboravili su na prošla dostignuća, ostavili iza sebe sve što je bilo i ponovno se izmislili. Bez prevelike pompe i graje prvo su spotom za uvodnu pjesmu "Deca" najavili ovaj novi zvučni zapis, koji je nekih tjedan dana poslije već bio u cijelosti dostupan. Odmah je u rečenoj pjesmi bilo vidljivo kojim su putem sada krenuli. Shoegaze psihodelija s prostranim distorziranim valovima i tjerajućim ritmovima - taj vrtlog melodije i harmonične disharmonije njihov je novi moto. Još sasvim malo toga podsjeća na divlju noisersku, bezgranično emotivnu i direktnu rokačinu spomenutog prvijenca kojeg ovdje i ne pokušavaju nadmašiti. Nežni Dalibor postali su nekako stariji i staloženiji. Što nije nužno i loša stvar. Dapače. Oni sada 'jure sunce' u istoimenoj pjesmi ili se vide (i nas) kao 'djecu praznih džepova ali punih srca' ("Deca"). U odličnoj "Neka nova igra" na primjer čak više zvuče kao Darkwood dub od u međuvremenu i samog Darkwood duba. Također kada bi htjeli ući dublje u analizu ovih novih tekstova onda bi ustanovili da su od britkih introspektivnih ispovijeda rečenog debi albuma prešli na jednosmjernu konverzaciju u obliku konciznih izjava i retoričkih pitanja usmjerenih ka slušatelju. Ali nećemo ići tako daleko.

Kontinuirana i naočigled beskonačna petlja psihodelično euforičnih gitarskih spirala s off-kilter ritmovima bubnjeva i hipnotičnim bas linijama karakteristična je zvučna slika njihovog novog albuma s ukupno osam pjesama gdje u hawkwindovskom transu sažimaju čitavo nestabilno i nepregledno ludilo našeg doba. Dok su sav svoj bijes iskalili u ekstremno bučnoj "Vluz" s kaotičnim blueserskim dionicama i simboličnim kratkim minijaturama cirkuskog marša. Pažljivom slušatelju neće izmaći podudarnost s recimo britanskim psihodeličnjacima Kula Shaker - sličnost koja se najviše oslikava u završnom grandiozno gravitatičnom i katarzičnom komadu "Hajde da se ljubimo". Riječima: 'Ja sam čovjek - bar tako mislim' u pjesmi "Da li ću ikada" reflektiraju s vibrirajućim basom dok lagani gitarski obrasci se prepliću s nježnim uplivima syntha, egzistencijalnu nelagodnost kojoj smo svi podloženi i koju uporno potiskujemo. Upravo tu izlazi na vidjelo ona glavna komponenta muzike Nežnog Dalibora iz koje možda čak i nesvjesno crpe svoju popularnost i uspjeh - ona ljudska strana sa svim manama, strahovima i čežnjama. Njena izgubljenost i sloboda. Ogoljena do srži i neuljepšano lijepa.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 04/01/2014