Nakon gotovo trideset godina postojanja i deset studijskih albuma, što nam još ima ova raspjevana skupina Istrana za kazati i pokazati, a što već prije nisu? Stil Gustafa je već odavno poznat. Puno dobrih vibracija, plesa, humora i miješanje raznih žanrova u jednu istarsku smjesu otočnog reggaea, ska, rocka, punka, te tradicionalnih poluotočnih melodija i narječja, a sve bi se to moglo svrstati i u onu fantomsku skupinu world musica.

Ono što je novo kod njihovog jedanaestog po redu albuma, kojeg su duhovito nazvali "Kanibalkanska", je to da su odabrali put samostalnosti, one diskografske. Ovi Istrani su od sada sami svoji gospodari, a to je se odrazilo i na ovih ukupno četrnaest pjesama. Album "Kanibalkanska" im je do sada najplesniji i najšareniji. Iako za njega Edi Maružin, glavna pokretačka snaga iza ovog mnogobrojnog sastava, kaže da je on do sada također i 'najartističkiji', ta izjava vrijedi tek za samo jedan dio ovog albuma. Naime, pjesmice cirkusko-vašarskog karaktera kao što su "Ma san svinja" i kratka završna "Mi smo krave - navijačka" se teško mogu nazvati bilo kakvim umjetničkim dostignućima. Na stranu to što s ovom prvom aludiraju na niske ljudske strasti i vokacijom oslanjaju na Manu Chaoa iz njegovog albuma "Próxima Estación: Esperanza", i s ovom drugom vjerojatno ukazuju na problem stadionskog huliganstva, s njima su zakoračili u puke zabavnjačke vode i više naštetili nego donijeli dobrog albumu kao cjelini. Zastupljenost u medijima bi im mogla osigurati radiofonična "Pere Latin", koja je po izjavi Gustafa bila 'nesuđeni prvi singl' albuma.

No, Gustafi ovdje nude i nekoliko pravih dragulja, koji se mirne duše mogu ubrojati među njihove najbolje pjesme. Mračna "Jeno jutro", ironična "Privremena božićna pjesma" s ponovnim referencama na Manu Chaovski etno-punk-reggae, te vrlo melodična "Uspavanka - za moju bivšu dragu", a donekle i "Moj tac" i najčudnija, noiserska "Nimaj strah" oslikavaju u glazbenom i tekstualnom smislu same vrhunce "Kanibalkanske". Pored njih se nalazu i dosta plitke ali vesele pjesmice kao što su "Proljeće 2003" s kaubojskim bendžom ili domoljubna "Istra". Tematske nedostatke popunjuju s obilatim instrumentalnim udjelima, od kojih su najistaknutiji vrlo vitalna i razigrana puhačka sekcija, filigrane perkusije i vokalno višeglasje Maružina i Barbare Munjas. Kao najbolji primjer da su se Gustafi na svom novom albumu u velikoj mjeri "oslobodili" je bizarna pjesma "Funerali", koja pored gore spomenute "Nimaj strah", svjedoči da su ovi veterani itekako spremni na eksperimentiranja.

Svoju matricu nonsensa, sarkazma i društvene kritike su ovi Istrani ponovili i na ovom novom albumu, premazano s dosta veselih ritmova i puno melodičnosti. Za razliku od njihovih prethodnih izdanja, "Kanibalkansku" nije producirao samo renomirani glazbeni producent Edi Cukerić, već i sam Edi Maružin, te Barbara Munjas i Marko Kalčić, a da se to uopće nije negativno odrazilo na kvalitetu zvuka. Apsurdno i anarhistično, s uvrnutim humorom i velikim glazbenim potencijalom, Gustafi su ovdje isporučili jedan od svojih boljih albuma, ako ne i najbolji. Na njemu su također ponovno podlegli svojim starim boljkama, gdje ne samo da ne shvaćaju sami sebe ozbiljno, to ne bi bio daljnji problem, već što s tim ne uzimaju za ozbiljno ni slušatelje i misle da im uvijek mogu servirati nekoliko zaista suvišnih pjesmuljaka. A njihova obrada pjesme "I don't wanna grow up" u "Gadna kuja" simbolično govori da se oni zapravo i ne žele mijenjati. S druge i one najbitnije strane, ujedno su nas obeštetili s nekoliko zaista pažnje vrijednih pjesama, kakvih je na ovom novom albumu nešto više nego prije.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 03/01/2013