Moralo je proći skoro četrnaest milijardi godina, razdvajanje vode od zemlje, atomska bomba u Hirošimi i "like" opcija od Facebooka da bi konačno došao na red i novi album S.A.R.S.-a. Ovog regionalnog fenomena, koji je s pjesmom "Buđav lebac" krenuo u svoj do tada nezabilježeni pohod osvajanja Ex-Yu kompjutera nudeći svoje albume kao besplatni download. I bogami, skidalo je se. Na desetke tisuća, možda i puno više. Bez obzira što god tko mislio o njima kao bendu, mora se priznati da su tim činom na velika vrata revolucionirali distribuciju muzike na ovim prostorima. Tek s njima, uloga albuma kao glavnog izvora zarade promijenila je se nepovratno u jednu vrstu "vizitke" s kojom muzičari lakše dolaze do pažnje publike i prije svega novih nastupa.

Bilo je i prije njih onih koji su to radili, ali nitko u takvom opsegu i uspjehom kao ovi Beograđani. I isplatilo im je se. Postali su fiksno ime regionalne takozvane "alternativne" scene. Nema onoga tko nije barem čuo za S.A.R.S.-e, a čiji horizont zanimanja je malo veći od novih Cecinih silikonki ili treće proslave jednog te istog vjenčanja Tonya Cetinskog. Ali s vremenom, ovi Beograđani postali su, velikim dijelom svojom krivicom, i sami dio toga istog žutila. Stoga se čini blago rečeno ironičnim kada u naslovnoj pjesmi novog albuma "Ikone pop kulture" opisuju među ostalima - i sami sebe. Nakon svega što je se oko njih i s njima u proteklim godinama izdešavalo, rečena pjesma, iako urađena u reggae fazonu kao i prvi im veliki hit, te sa zapravo vrlo dobrim tekstom, ne može imati taj isti udar. Naprosto, fali im vjerodostojnosti koju su imali na početku karijere. Već odavno, naime, za njima se vuče populistička karma mediokriteta.

Ipak su uspjeli nešto promijeniti s novim albumom. Cajkaških elemenata, koji su u međuvremenu bili postali sastavni dio njihovih pjesama, ovdje je začuđujuće malo. Tek uvodna "arija" harmonike u ska-kalici "Novo doba" podsjeća na to. Kao i sljedeća "Drekavac", u kojoj ponovno podilaze s harmonikom i trubačima. U cjelini gledano, na novom albumu nema modernih pop utjecaja. Puno klasične organske svirke s uplivima rocka, funka i rečenog ska/reggaea. Uloga neizostavne srcedrapajuće balade ovaj je put pripala završnoj laganici "Klinka" s akustarom i klavirom u pratnji, te nježnim puhačkim dionicama.

Konačno znamo gdje su svoju zombie-egzistenciju nastavili komadi sa slatkim gitarskim dionicama i melodičnim puhačima, koji mogu isto tako datirati iz osamdesetih, devedesetih ili dvijetisućitih! Naime, u uvodnoj "Dane brojim" i rock'n'rollu pjesme "Veštačko disanje". Osvježenje dolazi u obliku žive i energične funky svirke nafilane scratchevima i korpulentnim puhačima u "Fanki mjuzik" na kojoj im je gostovao jedini gost na albumu, Dee Jay Coldie (?) i gdje Žaretov živopisni vokal dolazi do najboljeg izražaja. Čini se da su S.A.R.S.-i s ovih ukupno svega osam pjesama pokušali napraviti zaokret u stilu s anakronim muzičkim stilovima, s puno žive svirke i bez digitalnog manipuliranja. Da li je to samo privremeno ili ne, pokazati će budućnost. U svakom slučaju zvuče zrelije i kompaktnije nego prije, ali su ostali i dalje lagana zabava za široke mase.

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 06/02/2014