Ono što odmah ubada u oči kod ovog samoborskog benda su naslovnice njihovih albuma. U prethodnom dugosvirajućem izdanju "Still Life" iz 2010. bio je to u živim bojama brutalnog realizma prikazan pas koji je položio svoje šape na oguljenu i krvavu kravlju glavu. Kao kontrast tome prizoru, koji u neproporcionalno velikim konturama zauzima prvi plan slike, u pozadini je i ne prateći zakone perspektive, hladna i siva prostorija mesnice s ljudima koji ga pri tome stoično posmatraju. Malo je koja naslovnica tako doslovno oslikavala muzičku unutrašnjost albuma, a isti slučaj je i s ovim novim.

U toplim bojama klasicizma prikazan je portret čovjeka koji tek kroz pozornije promatranje odaje njegovu uznemirujuću ali temeljnu morfološku proturječnost. I opet naslovnica u idealnom smislu odražava muzičku sliku albuma: mračni gitarski zidovi, jedan growl i jedan scream vokal, predvođeno ničim drugim već - tamburicom. Ovaj tradicionalni instrument su koristili i ranije ali nigdje u tolikom opsegu kao upravo ovdje. Proizvodeći jedan u istoj mjeri kao i opisana naslovnica, proturječni ali i unikatni zvuk, koji u svijetu metala nema sličnog, izuzev možda još djelimice kod čakovečkog Emphasis. Također je na ovom novom albumu evidentan i popriličan zaokret u stilu. Dok je spomenuti prethodni album bio mješavina death metala i crust/grindcorea, na "Symptoms" to je pretežno vrlo melodični, nordijski death; atmosferičan, oštar i operatičan s pomno razrađenim i detaljnim aranžmanima.

Glavna osnova njihove muzike je oprečnost harmoničnih zvukova tamburice i brutalnih gitarskih pasaža, šibanih ritmičnim rafalima sekcije bubnjeva i basa, kao i međuigra growl i scream vokala. To ponajbolje dočarava uvodna i preko sedam minuta duga "Do You Dream?", u kojoj ovi Samoborci odmah, i to opširno, izlažu sve svoje atribute. Isti slučaj je s drugom po redu i sa blastbeatom tjeranom "Surrounded". Gitarske solaže se istovremeno i skladno i kaotično smjenjuju s minijaturama tamburice - simbioza nespojivog se čini kompletna. Nju slijedi za zeru sporija ali ništa manje koščata i energična "Altar of Might" s uplivima dooma i thrasha. U kratkoj i furioznoj "Priests of Love" doslovno se imitira mašinska strojnica s ubitačnim blast-om i ponajbolje dočarava tehničku verziranost ovog sastava, formiranog još davne 2003. godine. A čiji članovi su dijelom bili i sastavni dio još jednog opskurnog samoborskog benda Johan Wolfgang Pozoj.

Njihov drugi po redu album "Serum" iz 2006. objavljen je oficijalno čak u dalekom Meksiku, a onda su otpočeli suradnju s domaćim Geenger Records za kojeg izdaju rečeni i puno zapaženi "Still Life", koji je istodobno markirao njihov proboj u gornju ligu metala. Međutim, njegov status bi lako mogao nadići ovaj novi album sa svega sedam brojeva, ali ukupnog trajanja preko četrdeset minuta. Jedina pogreška koju su si dopustili ovdje je baladična i u njihovom dosadašnjem opusu najneobičnija "First Kiss of Love" s čistom i emotivnom bel canto tehnikom pjevanja, čija ljepota se ovdje čini na apsolutno pogrešnom mjestu. U preostalim dvjema skladbama, "I love the Dark Hours of My Being" i "Your Darkness", True još jednom projektiraju svoj jedinstveni, s mračnim i turobnim crtama istetovirani i melodramatičnim bojama tamburice obojeni zvuk u kome spajaju sjenovitu melankoliju s golemim distorziranim bijesom.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 13/02/2014