Život u fast forward modusu - to je naša, htjeli to ili ne, stvarnost. Naročito u masovnim nastambama, koje je još ST pogodno opisao kao 'gradove koji se lome' pod samim sobom i očajnom potragom "urbanih zombija", koji iz vlastitog sivila neumoljivo traže za najnovijim kickom i sljedećom dozom adrenalina; takozvani high life kao kratkotrajni pseudo-lijek za propale snove. Međutim, ovi Beograđani se nikako ne uklapaju u tu shemu, već su za sebe ponovno otkrili sporost i nježnost u obliku americane. Toga zapadnjačkog ali anti-tehnološkog glazbenog pravca, koji je već davno zauzeo kontra-stav naspram često bezličnog upinjanja i stiskanja u kojekakve gumbe, što neki nazivaju kao "glazbom".

Danas zvučati "nabrijano" zaista nije teška, a kamo li hrabra stvar. To može svaki informatički prosječno sposobni klinac uraditi na svom PC-u, što mnogi od njih manje-više uspješno i čine. Hrabro je, naime, otvoriti svoju dušu i prezentirati svima svoje srce "na pladnju", a to je upravo ono što je ovaj americana-sekstet na svom novom albumu i uradio. Fatalno bi bilo pomisliti ili tvrditi da će se to isto kao takvo svima i svidjeti. Naprotiv: jebeš sve ono što svi bezrezervno vole! Da su pri tome ovi Beograđani uvijek spretni i domišljati bilo bi isto tako pogrešno govoriti. Premda pokazuju određene pozitivne pomake spram svog prošlogodišnjeg prvijenca, ovi Beograđani i dalje često potonu ispod one "dozvoljene" granice u prekomjernu patetiku i previše sumornu melankoliju. Tome svakako pridonosi i kvalitetni ali na navikavanje potrebni vokal pjevača Dušana Strajnića aka Dukat Stray, koji je u svom falsetu odstranio svaku maskulinu notu, što je, naravno, neprihvatljiva stvar za prije svega onaj dio muškog slušateljstva koji kronično pati od manjka samopouzdanja. Daleko od toga da je svaka pojedinačna pjesma na ovom albumu "idealna". Jedna od takvih pjesama je i "Time", na kojoj je u obliku pomoćnog vokala sudjelovao i istaknuti akter takozvanog new weird americana žanra, Teksašanin Devendra Obi Banhart. Riječ je o trominutnom "incidentu" dosadne vokalne izvedbe, kojoj nažalost nije pomoglo ni gostovanje spomenutog gospodina. Dukat Stray je u tome što radi ipak najjači kada je prepušten samo sebi i laganom "cupkanju" instrumentima, bili to klavir, violina ili pak gitara (akustična, električna), kao što je slučaj u izvrsnoj "Fire's Never Wrong", te "Sail Away", koja po ničemu ne zaostaje za prethodnom. Jer upravo u takvim pjesmama ovi Beograđani najuspješnije prikazuju svoj mali i tihi "paralelni kosmos" po kojim se ističu od ostatka, nazovimo to kao "regionalnih" izvođača. Pri tome im se desi poneki "plitki" pjesmuljak poput "Don't Go" ili završna "Whisper". Dočim, pak nešto više energije i "stasa" pokazuju u ritmičnoj "Soul", u kojoj su zastupljeni i bubnjevi, koji međutim, u većini albuma ostaju po strani. Ali ne tako da se njihova odsutnost negativno odrazila. Štoviše, samo bi smetali tečnom protoku melankolije i srčanosti, koji su ujedno i najjači aduti ovog benda. Naravno, kakav bi to bio album da nema neku iznimku? Ovdje je to pjesma "1, 2, 3" sa svojim tromim ritmom bubnjeva i neugodno uznemirujućim vokalnim aranžmanom, gdje je se izgubila sva, inače za ove Beograđane karakteristična, harmoničnost i toplina.

Osebujni stil Stray Dogga polarizira na obožavatelje i mrzitelje, a vjerojatno samo rijetke ostavlja ravnodušnim. Obožavati ga može zapravo samo jedan određeni "kalup" ljudi: izgubljeni romantici, dnevni sanjari ili pak ljubitelji one muzike koja zaista nešto "znači i govori", nazovite ih kako hoćete. Stvar je samo u tome da li se možete naći u svemu tome ili ne, i ništa više.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 28/10/2012

PS: Download albuma na straydogg.bandcamp.com