Već petnaest godina on 'kuha' svoje albume sam u vlastitoj kućnoj radinosti. Pored svoje lo-fi zanimacije, koja mu je glavna, u svim ovim godinama ovaj beogradski kantautor bio je aktivan u poznatijim bendovima kao što su Čelik Promet, Grupa Kao Takva, Horkeškart i Horkestar. No s ukupno devet izdanih albuma, njegovo low fidelity stvaralaštvo mu je očito najveća ljubav. Nastupe pravi rijetko. I ako, onda su to također 'niskobuđžetni' nastupi. Koji su, po njegovim vlastitim riječima, spoj performanse i svirke. Ali nastali iz nužde i skromnih sredstava pomoću 'štapa i kanapa'. Raditi sve sam nije lako. A u lo-fi miljeu opstaju samo oni najuporniji i najhrabriji.

Upornost i hrabrost nisu jedine odlike ovog marljivog glazbenika. Pored toga, u svom najnovijem izdanju nazvanom "Domaći album" pokazuje da je također jedan neobičan ali i svojeglav umjetnik, u čijem stvaranju se miješaju biseri s blatom. Valjda je to cijena koja se plaća kad se radi sam, bez nekoga tko bi drugačijim mišljenjem eventualno promijenio jednu ili drugu pjesmu. Ovako sve ostaje jedno intimno hodanje u magli. Na koje ujedno odvodi i samog slušatelja. "Domaći album" mu je prvi otpjevan na materinjem jeziku. A glavna tematika mu je beogradska asfaltna džungla u kojoj živi. Viđen očima jednog senzibilnog i dobrog posmatrača, njegov grad postaje filigrani transcendentni kolaž popunjen prizorima otuđenih i izoliranih duša, u kojem se svaka za sebe bori da ne zaspi u onim od vremena zaboravljenim i zapostavljenim dijelovima grada. U pjesmi "Hermetičan život" se opisuje isplanirani i rutinirani gradski život, a u "Probudiće grad" je magija bankovne kartice ta koja je preuzela mjesto onoga što su prije bili prijatelji, radost, pa i sama ljubav. Post-urbanistička filozofija gradskog života, koji je kao takav već davno prešao svoj zenit. Miloš Trifunović aka Ex Misha poput mačke u uvodnoj pjesmi "Mjau" skače po usijanim ljetnim krovovima i voajeristički promatra grad koji egzistira u polusnu i nikoga ne pušta iz njega da ode. Hipokritični način života, koji je tako tipičan za gradove, se opisuje u "Agent promene". Utopiti se u bezličnu gomilu. Stopiti se s gradom koji se izgubio između moderne isprazne šminke, koju mu nanosi novo pridošla globalizacija i onog više nepoželjnog, njegovog pravog lica; đavolja varoš, kako je ujedno i nazvao jedan instrumentalni komad na ovom albumu. On ne kritizira svoj grad. Niti mu pjeva nekakve hvalospjeve. Već samo reflektira onako kako ga on vidi. Samovoljno i intimno. A takva mu je i glazba. Spoj melodičnih gitarskih dionica s prostranim elektronskim synth-zvukovima. Danak kućne radinosti i skromnih utenzilija se najviše osjeća u previše sterilnim i suviše predvidljivim sintetičnim ritmovima. Nerijetko se stječe dojam da uopće ne pripadaju dotičnoj skladbi, već su samovoljno prišiveni uz nju - pragmatično strano tijelo koje kao takvo iritira. New wave osamdesetih je prvo na što se asocira pri slušanju ovih jedanaest skladbi. Ne samo što je i jedna od pjesama tako nazvana, već i radi sumorno hladne atmosfere albuma kao cjeline. A duboki i iznureni, platonski Mishin vokal još ju dodatno intenzivira. Album bez nekih većih melodijskih uspona i padova, već zakovan istom onom letargijom aktera o kojima je u njemu riječ. Svijetle točke nude pjesme poput već spomenutih "Agent promene" i "Hermetičan život", ili vrlo melodična, rockerska "Big blekaut" i donekle vrlo atmosferična "Kraj". Na žalost, premalo da bi izvuklo ovaj tehničkim sredstvima ograničeni, ali za lo-fi standarde ipak iznenađujće dobro isproducirani album. No, koji je isto tako u svom stilu vrlo egocentričan i poražavajuće autističan.

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 14/08/2012