Drukčije nego što nam sugerira apokaliptični artwork debi albuma ove kutinske metal skupine s omenom majanskog dugovječnog kalendara i pod kišom meteora izgarajućim neboderima velegrada, na "The End Days" riječ je prvenstveno o jednoj sasvim individualnoj i subjektivnoj apokalipsi koja poput gejzira s dna izbija na površinu i donosi nepopravljive promjene dotične individue. Unutarnja katarza i preobraženje u nešto sasvim novo, čak i zastrašujuće glavni su motivi ovih dvanaest pjesama. Ali ovdje prije svega trijumfira kvalitetni metal, koja u sebi sadrži kako groove-, tako i melodični death-metal, dotjerano do svoje perfekcije. Tempi pojedinih komada izmjenjuju se gotovo minuciozno. Gitarske baraže neprestano šibaju, a to sve upotpunjuje bijesni guturalni vokal, kao kakav izbezumljeni krik iz vlastite unutarnje tame. Gregzeye jesu iskusni igrači, koji iza sebe imaju već sedam godina staža, mnoštvo koncerata te jednu njemačko-češku turneju. Ono što su iz svega toga izvukli, očito su saželi u ovih preko četrdeset minuta ukupnog trajanja; bore se s unutarnjim demonima i pri tome pokazuju zavidnu tehničku usavršenost u dotičnom žanru. Stječe se utisak da ovi metalci sviraju za svoj život, te bacaju u ring svoje najmračnije gitarske melodije, kratke ali direktne solaže i najenergičnije ritmove. Često ih se uspoređuje s Panterom ili Lamb Of God, što i nije daleko od istine. Nije tajna da oni pozamašno grabe iz muzičke riznice koju su međuostalom izgradila i ova dva navedena benda, uzori su im očiti, ali način na koji to sve kombiniraju i na novo interpretiraju je ono što ih ističe. Njihov dinamični i vrlo intenzivni zvuk ponajbolje se može uočiti u stvarima kao što su bombastična "Nightmares" s izvrsnom uvodnom solažom i nadovezujućom gitarskom paljbom. Te u "Inner Blindness", gdje pjevač Mile spretno varira između scream i growl vokala pred zemljotresnom distorziranom pozadinom. Dupla pedala gotovo stalno je aktivna. Kao i perfektno uštimane dvije gitare, koje u rafalima izbacuju najraznovrsnije riffove i melodijske vratolomije. A svaka pojedinačna pjesma vrtlog je brutalne distorzije i čistog, destiliranog bijesa. Iako su se evidentno potrudili svakom broju izgraditi jedan prepoznatljiv identitet, nameće se utisak da su jednu ili drugu pjesmu, zasićenja radi, komotno mogli ispustiti i sačuvati za neko naredno izdanje. Konačni rezultat je jedan hiper-energični i mračnim adrenalinom ispunjeni album, koji kombinirajući jedan fiktivni sveobuhvatni Smak svijeta s onim malim i vlastitim, poprima epski značaj koji nam govori da se skrivene apokalipse dešavaju svaki dan, u nama samima.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 23/05/2013