Nakon što je punk razorio sve fundamente i u umovima raskinuo lance puritanizma, početkom osamdesetih počelo je se eksperimentirati sa svime i svačim. Otpočela je era synth orijentiranih bendova, koji su rado iskoristili prednosti tadašnjih novih tehnologija. Glazba je postala više elektronična i sintetična ali ništa manje uvjerljiva, naprotiv. Ono što je uslijedilo velikim je dijelom obilježilo daljnji tijek pop glazbe, a upravo iz zadnja tri desetljeća svoju inspiraciju vuče ovaj zagrebački trio u svom prvom dugosvirajućem albumu. "Solution To Reality" nastao je u posljednjih godinu dana u Zagrebu kod producenta Marka Mrakovčića, kućnoj radinosti, te u Beogradu kod Jovana Vesića (Inje) i u njemu prezentiraju svoju verziju moderne synth pop glazbe, koja se međutim više može svrstati u fah post-moderne, jer ovdje težište ne leži na inovaciji već u preradi i rekombinaciji već postojećih elemenata. U ovom slučaju pretežno stilova i izvođača iz osamdesetih. Uvodna "Faith In War", koja je bila i najavni singl za novi album, izvrstan je hommage energičnim i krupnim bas linijama prožetim komadima New Ordera, kao i sljedeća ritmična "Pick Me Up" s referencama na Duran Duran prvenstveno iz njihove "Wild Boys" faze. Spacey slojevi syntha tjerani plesnim ritmovima i čvrstim basom dominiraju cijelim albumom. Na trenutke s goth-hladnoćom ranih The Cure, ali i s pregršt sladunjavih synth pasaža tipičnih za brojne hitove iz spomenutog razdoblja.

Tome dolazi i vokal koji se kreće negdje između Neila Tennanta (Pet Shop Boys), Simon Le Bona (Duran Duran), pa čak i Nicka Kershawa. To što većina brojeva poput naslovne "Solution To Reality", zvuči kao da smo ih slušali na radijskim postajama u zadnjih tridesetak godina je po svemu sudeći namjerna i samopodrazumijevajuće. Utjecaji iz velike kolekcije ploča ovih Zagrepčana posvuda su, naime, prisutni u ovih deset brojeva. Naglasak je ovdje na novom kalibriranju i svojevrsnom revivalu onog razdoblja prije nego smo postali nemaštovito obučeni narcisoidni konformisti s digitalnom selfie-kolekcijom i nesposobni za smijeh usred gomile užasnih comedy showa. Stih iz pretposljednje "Just Because": 'Don't get born again/ just because you can' u tome kontekstu zvuči kao upozorenje životu zarobljenom u krugu prokletstva (prividne) slobode izbora. Međutim, koliko god poruke ovih pjesama bile zajedljive i provokantne, među kojima prednjači spomenuta "Faith In War", njihove zvučne podloge vrlo su plesne i melodične i u tome duhu izvrsno aranžirane, bez da potpuno odskliznu u komercijalni mainstream. Eksperimentalnosti prethodnih radova ovdje ipak nema, a mjestimičnu plitku i sladostrasnu jednostavnost italo popa iz nekih brojeva ("Anxiety Song") spašavaju u drugu ruku prostrane electro-grmljavine synthova i hrapave bas linije. U jednom intervjuu su izjavili da 'ovo što danas rade je uhu ugodna pop glazba', a to je ujedno i najbolji opis ovog albuma, koji je kako kažu i njihov posljednji - pomalo nostalgičan i jednošpuran ali u aranžmanu moderan i za slušanje vraški ugodan.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 11/11/2013