Oni žive u 'tužnom plavom gradu i voze se u tužnim plavim busevima'. Predodređeni za male živote u svijetu u kome rad nije više garancija za ikakav boljitak. Fabrike su za njih samo još tu da proždiru ljude i snove. Svjesni da radna mjesta postaju ujedno i njihove grobnice. Fuck you, you little man! - viču si sami u vlastitoj nemoći učiniti išta protiv toga. U svom debitantskom albumu nazvanom "Factories" ovi Zagrepčani seciraju i prikazuju beznadežni život radničke klase, koja se sve više pretvara u čisto paćeničku kastu. Njihov prisni i iskreni rock s jakom songwriterskom notom ima srce i auru mlađahnog Bob Dylana. Gorko-slatki zvuk gitare, karakterističan za ovih dvanaest pjesama neki već uspoređuju s onim kakav je stvarao legendarni gitarist The Smithsa, Johnny Marr, što i nije daleko od istine.

Iako kao bend postoje tek tri godine, a nešto manje od polovine materijala na ovom albumu datira još iz samih početaka, kažu da već imaju gotove pjesme i za naredno izdanje. Inspiracije im izgleda ne manjka. Njihovo autentično i uvjerljivo premjeravanje panorame onih društvenih slojeva koje gnječi prljava čizma krupnog kapitala i konstantna pljačka kleptomanskih skorojevića posjeduje britkost ljudi koji nemaju više što izgubiti. Oni žele, kao što govori pjesma "Boy Breaks Formation", izbiti iz formacije ukalupljenog i normiranog života, ali bivaju uvijek primorani natrag u red. Ljubav je u njihovom svijetu kupljiva za šaku 'deutschmarks', ali ona prava ipak je ujedno možda i jedini spas.

S velikim smislom za emocionalnost, raspoloženja njihovog albuma se kreću od atmosferične baladičnosti kao u uvodnoj "Factories 1" ili "Extraordinary Man", preko plesnog štimunga u "Head" i ritmične "Orange", te melodične "On My Way Home" pa sve do snažnog rocka u "Pushing The Cart". Ukupna slika je šarolika i za slušanje interesantna. Jedan val mračnine, pa onda doza bijesa, praćeno uplivima melankolije i konačno s puno energije i dinamike. Tim više što se ova četvorica Zagrepčana kreću u klasičnim i već poznatim indie/alternative rock vodama, a ipak uspijevaju da zvuče svježe i sasvim prirodno. Kombinacija akustične i e-gitare pridonosi dodatnoj punoći zvuka albuma, koji je na mastering poslan u američki Sage Audio. A upotpunjuje ga ekspresionizmom nadahnuta naslovnica Miroslava Sekulića - Struje s prizorom iz drobilice svakodnevice radničkog miljea, s istom onom pesimističnom konotacijom kakvu su imale slike istih s početka prošlog stoljeća u valu industrijalizacije. Međutim, And The Kid sa svojim prvijencem dokazuju da i 'the working class sometimes got class' ("The Working Class").

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 20/11/2013